TEREZIJIN MISTIČNI PUT (2)

U Avili počinju kružiti glasine da Terezija de Ahumada ima mistična iskustva i viđenja. U to vrijeme vlada jedno antimistično raspoloženje i strah od lažnih mističara. Tako na primjer Magdalena de la Cruz u Sevilji bila je došla na glas kao mističarka i svetica do te mjere da je tadašnji veliki inkvizitor don Alonso Manrique došao da se njoj preporuči u molitve. Ona obuzeta grižnjom savjesti javno je priznala da je sve izigravala i imala lažne zanose, a da čudesa koja su se događala bila su posljedica ugovora koji je sklopila s đavlom. Ako tome dodamo još i oštre osude inkvizicije protiv svih koji su se na bilo koji način udaljavali od prave vjere i bili proglašeni pristašama Lutera. Tako npr. kanonik Cazalla u Salamanci, propovjednik kralja Karla V. osuđen je na lomaču kao i don Ocampo, vitez reda sv. Ivana… sve do paradoksa da su mrtvo tijelo done Leonore di Vibero koja je umrla prije procesa iskopali i spalili na lomači, onda se s pravom Terezija imala čega pribojavati.

A jedna od njenih neprijateljica reče: „Nadam se da ću dovoljno dugo živjeti kako bi Terezija dobila što zaslužila: smrt na inkvizicijskoj lomači.“ (Auclaire).

Zdravlje sv. Terezije počevši od ovoga perioda definitivno se narušava. Imat će bolesti srca (Ž 11,25-14, Osnuci 19,5), bolesti glave (potpuna iscrpljenost 1577.), a na poseban način bolesti želuca, prema kazivanju same svetice ona će 20 godina svakodnevno povraćati (Ž 7,11)

Na daljnjem duhovnom putu Svetica proživljava velika duhovna iskustva. Tako 1556., u 41. godini života doživljava ono što kršćanska mistika naziva duhovne zaruke što u biti znači obećanje Krista da će jednoga dana se sjediniti s njezinom dušom. (Zamak 5 od. 6)

Terezija doživljava posebni procvat Božje prisutnosti i na novi način doživljava Boga kao onoga koga iskustveno primjećuje u sebi (Ž 10,1; 22,3; R 5,22). Ta iskustva su kao neki pokretač i poticaj da uredi svoju nutarnju afektivnost i ojača u molitvi te na taj način dolazi do jednoga postojanog odnosa s Bogom prisutnim u svojoj duši. Isus kao da je više nije napuštao. Neprestano je bila svjesna Njegove prisutnosti sa svoje desne strane (Ž 27,2). Iskustvo svetice će biti u trajnom nastojanu i proživljavanju života u prisutnosti Kristovoj: „Čak i kad sam to činila, nastojala sam da bude tako da ne oneraspoložim Onoga koga sam jasno vidjela da tu bijaše kao svjedok“ (Ž 28,1)

Jedna serija novih mističnih milosti koje će kao središte imati ljudsku narav Isusa Krista: prve riječi (Ž 19,9) prva ekstaza (Ž 24,5) prvo viđenje Krista (Ž 27,2) a zatim i druga viđenja Krista (Ž 28, 1-3) dovest će do toga da će svetica doživjeti posebnu povezanost i usredotočenost na ljudskost Isusa Krista i kušanje neizrecivog poleta ljubavi. Ta mistična usredotočenost na ljudskost Isusa Krista uzrokuje u njoj potpuno nadvladavanje i uređenje svih ljudskih ljubavi koje su prije bile nepročišćene te afektivnost sv. Terezije te više ne bi mogla ljubiti kao prije (Ž 37,4). Ljubav prema ljudima rodit će se u jednom novom stilu i načinu koji proizlaze iz novoga duhovnoga stanja, Božje ljubavi. (Ž 37,5; 37,4)

Terezija u to vrijeme o svojim mističnim iskustvima razgovara sa isusovcem p. Alvarezom, ali on ne poznaje iskustveno put mistike i teško je shvaća. I sama Terezija morat će naučiti razlučiti bitno od nebitnoga u mističnim iskustvima. Na primjer, kada je vođena radoznalošću njena znatiželja se ne zadovoljava: “Živo sam željela vidjeti boju Njegovih očiju, Njegov stas da bi mogla o tome govoriti, ali svaki puta kada sam pokušala bolje vidjeti, On bi potpuno nestao.„ (Ž 29,2)

1560. godine, u 45. godini života, svetica doživljava uzvišenu mističnu milost „transverberacije“ (vidi anđela kako joj strijelom Božje ljubavi ranjava srce i to u njoj na mističan način raspaljuje daljnji plamen Božje ljubavi Ž 21,13).

Terezija u žaru ljubavi i želji da udovolji žudnji svoje ljubavi želi smrt: „dok je kod mene rasla tako velika ljubav prema Bogu, da nisam znala tko mi ju je ulijevao, zato što je bila jako vrhunaravna, a ja se nisam trudila oko nje. Osjećala sam kako umirem od želje da vidim Boga, a nisam znala gdje bih tražila taj život, osim u smrti“. (Ž 29, 8) Terezija kuša veliku želju i silnu potrebu za samoćom. (Ž 20,10). Mistični fenomeni nekada se događaju i pred drugim ljudima, npr. levitacija pred drugima, zanosi… Terezija sve to jako teško podnosi, a glasine o njenom životu se i dalje šire. O. Alvarez je ne razumije na njenom putu i ponovno joj neki ispovjednik stvara samo muke i poteškoće na duhovnom putu. Isusovac se bojao da je ona prevarena od đavla te da i njega vara. Sve skupa je išlo tako daleko da su joj zabranili obavljanje nutarnje molitve. Terezija sama govori o tim mukama s ispovjednicima: „Dobro je da nisam izgubila glavu.“ (Ž 28,18)

Pa ipak otkriva i do koje mjere je ostala svoja u svemu tome i sačuvala zdrav sud te piše: „Ja se ubrajam među one duše koje se ne mogu uspješno voditi prisilom“.

Izvor: Karmel Marija Bistrica

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.