TEREZIJIN MISTIČNI PUT (3)

Godine 1558. kada Svetica ima 43 godine susreće budućeg sveca Petra Alkantarskog. On je u svim crkvenim krugovima toga vremena bio prihvaćen kao jedan veliki duhovni autoritet. Po Božjoj providnosti dolazi u Avilu i razgovara sa Terezijom. Terezija i Petar će se međusobno duhovno odmah prepoznati, to će biti jedan početak prijateljstva koji će trajati cijeli život. Sv. Petar je definitivno učvrstio Tereziju u uvjerenju da je vođena Božjim duhom, a ona će njega doživljavati kao jednu od najugodnijih osoba u svom životu (Ž 27,18): „Ostavio me je sasvim utješenu, umirenu, zadovoljnu,“ (Ž 30,7)

Sv. Petar Alkantarski je umirio crkvene krugove vezano uz duhovni put sv. Terezije, a ona koja se po poslušnosti dotadašnjeg ispovjednika često morala izražavati o svom nutarnjem duhovnom putu iz svega je toga izvukla jednu nutarnju pronicljivost duha u opisu duhovnog života koji je ostao zapisan u njenim djelima. Upravo u tom periodu počinje njena spisateljska aktivnost. 1560. počinje pisati neke od tih Izvještaja o svom duhovnom životu i šalje ih učenom dominikancu Ibanezu s kojim se često savjetovala o svom putu.

Terezija naglašeno proživljava težnju za vječnošću, pratila ju je još od djetinjstva, ali kao dijete to je htjela „kako bi to zadobila na brzinu i kušala veliku nebesku sreću“ (Ž 1,4) a sada u zreloj dobi to je proživljeni polet ljubavi u mističnom ozračju, ljubavi koja jedino želi sjedinjenje sa ljubljenim (Izvještaji 1,3; 4, 10) svijet i stvorenja svetici uzrokuju samo dosadu (R 5,14). Svetica moli Isusa da joj udjeli neko sredstvo da podnosi ovaj život jer je žudnja vuče samo nebu (R 5-6). Daljnji duhovni put će voditi sveticu u proživljenom nutarnjem otkrivanju velikih potreba karmelskog Reda i crkve svoga vremena i spremnosti sve učiniti i trpjeti za to, pa i prihvaćanjem odgađanja susreta s Ljubljenim duše svoje.

Negdje u ovo vrijeme Terezija se mora baviti vremenitim poslovima, i to uspješno. Otac je već bio umro, a većina braće odsutna, sama mora prekinuti štetnu parnicu koju je započeo svadljivi nasljednik muž njene sestre Guzman, morala je preurediti očinski kuću, iznajmiti je i odgajati mlađu sestri Ivanu koju je sobom dovela u samostan i nastanila u svojoj ćeliji a 1553 udala za Juana de Ovalle.

Godine 1560. Svetica doživljava strašno viđenje pakla i to je za nju dodatni poticaj za razmišljanja o vječnom gubitku duše. Svetica o tom doživljaju piše kao o jednoj od najvećih milosti koju joj je Gospodin udijelio jer joj je pomoglo da još odlučnije prione uz Krista (Ž 32, 1-4): „Stoga ponovno kažem da je to bila jedna od najvećih milosti što mi ih je Gospodin udijelio, zato što mi je jako puno koristila da izgubim strah od nevolja i opreka ovoga života i da se trudim podnositi ih i zahvaljivati Gospodinu što me je izbavio, kako mi se sada čini, od tako strašnih i vječnih zala“. (Ž 32,4)

Paralelno s ovim doživljajima Terezija duboko proživljava podijeljenost Crkve koja je nastala zbog protestantskog pokreta i jako je potaknuta u duhu da čini nešto novo za spas duša i dobro Crkve. A dobiva i vijesti o teškoj situaciji i duhovnoj pogibelji u kojoj se nalazi i konkvistadori i domoroci u novom svijetu.

U to vrijeme u Francuskoj koja je bila u neprijateljskom odnosu sa Španjolskom dogodio se jedan strašni pokolj koji su učinili pristaše hugenota. To je duboko dirnulo Tereziju koja je jako molila Gospodina da nešto učini za Crkvu .

Terezija je proživjela jedno veliko duhovno sazrijevanje na svom duhovnom putu. Od onoga osjećaja prolaznosti i besmisla „da sve je ništa“ došla je do konstruktivnog i potvrdnog jedinstva „Bog je sve“ i postaje sve spremnija činiti sve za Boga. “Udijelio mi je želju da ne umrem tako brzo kako bi mogla raditi za njegovu slavu“ (Izvještaj 4,12)

Nakon indeksa zabranjenih knjiga F. Valdesa Terezija ostaje bez svojih omiljenih duhovnih knjiga a sam je Isus tješi govoreći joj da će on sam biti njena knjiga (Ž 26, 5)

Terezija se osjećala ugodno u svojoj ćeliji u karmelu Utjelovljenja, dakle uz ideju osnutku novog karmela treba odbaciti bilo kakav osobni interes ili nepodnošljivo nezadovoljstvo: „Bilo mi je veoma ugodno u kući u kojoj sam živjela jer mi je ćelija bila sasvim po volji“ (Ž 32,10). Tvrdi kako u tom samostanu mnoge sestre jako dobro služe Gospodinu. (Ž 7,3)

Izvor: Karmel Marija Bistrica

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.