Molitva Crkve kao Liturgija i Euharistija

Iz Evanđeoskih izvještaja znamo da je Isus molio kao što je molio jedan vjerni i Zakonu odani Židov. Kao što je to činio u djetinjstvu sa svojim roditeljima, tako je i kasnije sa svojim učenicima, u propisanim vremenima hodočastio u Jeruzalem kako bi sudjelovao na slavljima u Hramu. Zasigurno je sa svojima u svetom zanosu pjevao slavljeničke pjesme iz kojih je isijavala radost hodočasnika: “Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u dom Gospodnji”. (Ps 121,1). Da je on molio stare molitve blagoslova, koje se još i danas mole nad kruhom, vinom i plodovima zemlje, svjedoči nam izvješće o posljednjem susretu sa svojim učenicima, koji je potpuno posvećen ispunjenju jedne od najsvetijih religioznih dužnosti: svečanoj pashalnoj večeri u spomen na oslobođenje od Egipatskog ropstva. I možda upravo ovdje imamo najdublju viziju Kristove molitve i u određenom smislu ključ za razumijevanje molitve Crkve.

“I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade učenicima i reče:’Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!’ I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: ‘Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha” (Mt 26, 26-28). Blagoslov i dijeljenje kruha i vina pripadali su obredu pashalne večere, ali obadvoje ovdje zadobiva jedan potpuno novi smisao: naime time započinje život Crkve. Kao ona koja je Duhom ispunjena i kao vidljiva zajednica očituje se Crkva tek na Duhove, ali već na posljednjoj večeri događa se usađivanje mladice na trs i to usađivanje omogućava izljev Duha. Stare blagoslovne molitve postale su u ustima Kristovim riječi koje stvaraju život. Plodovi zemlje postali su njegovo tijelo i krv, ispunjeni Njegovim životom.

Vidljivo stvorenje, u koje se On uključio već po svome Utjelovljenju, sada je povezano s Njime na jedan novi i otajstveni način. Materije koje služe razvoju ljudskoga organizma preoblikovane su u njihovoj biti i ako ih ljudi primaju s vjerom i oni su preoblikovani, pritjelovljeni su Kristu i ispunjeni su njegovim Božanskim životom. Životvorna sila Riječi je povezana sa žrtvom. Riječ je tijelom postala da bi dala život koji je posjedovala, da bi prikazala sebe i stvorenje iskupljeno po svome prinosu kao žrtvi hvale Stvoritelju. Pasha staroga Saveza je postala Pashom Novoga Saveza na Gospodinovoj posljednjoj večeri, u žrtvi Križa na Golgoti, u radosnim slavljima u vremenu između Uskrsnuća i Uzašašća u kojima su učenici prepoznavali po lomljenju kruha i u misnoj žrtvi sa svetom pričešću.

Kada je Gospodin uzeo kalež zahvalio je; možemo misliti da se radi o riječima blagoslova riječi blagoslova koje sadržavaju jednu zahvalu Stvoritelju. Ali također znamo da je Krist, prije negoli će učiniti neko čudo, običavao zahvaliti podižući oči Ocu koji je na nebesima.

On zahvaljuje jer unaprijed zna da će biti uslišan. Zahvaljuje za božansku moć koju ima u sebi i po kojoj pokazuje svemoć Stvoritelja pred očima ljudi.

On zahvaljuje za djelo Otkupljenja koje smije učiniti i to se ostvaruje po tome djelu koje je u sebi proslava božanskog Trojstva jer obnavlja u čistoj ljepoti iskrivljenu sliku. Tako možemo trajno prinošenje žrtve – na križu, u svetoj misi i u vječnoj nebeskoj slavi – promatrati kao jednu jedinu veliku zahvalu, kao Euharistiju: kao zahvalu za stvaranje, otkupljenje i dovršenje. On se prinosi u ime cijeloga stvorenoga svijeta čija je praslika i u kojega je sišao da bi ga iznutra obnovio i doveo do ispunjenja. On također poziva taj sav stvoreni svijet da sjedinjen zajedno s Njim prinosi zahvale Stvoritelju koje mu pripadaju. Razumijevanje Euharistijskog karaktera molitve bio nam je naznačen već u Starome zavjetu: šator saveza i, kasnije Salomonov hram, koji je bio podignut prema božanskim uputama, bili su promatrani kao slika svega stvorenja koje je ujedinjeno u molitvi i slavljenju svoga Gospodina. Šator oko kojega se okupljao Izraelski narod za vrijeme svoga hoda kroz pustinju nazivao se “Prebivalište Božje prisutnosti” (Izl 38,21) i bio je postavljen kao “zemaljsko prebivalište” nasuprot “nebeskom prebivalištu”. “Ljubim dom u kojem prebivaš, i mjesto gdje slava tvoja stoluje” pjeva psalmist (Ps 25, 8) jer šator saveza je bio “simbol stvaranja svijeta”. Kao što je, prema izvještaju o stvaranju, nebo je bilo razastrto kao tepih tako su bili propisani i tepisi kao zidovi šatora. Kao što su bile odijeljene vode na zemlji od nebeskih voda tako je zastor dijelio Svetište nad svetištem od vanjskih prostora. More koje je bilo omeđeno svojim obalama simbolizirano je “brončanim” morem. Nebeska svjetlila bila su u šatoru predstavljena sedmerokrakim svijećnjakom. Jaganjci i ptice predstavljaju mnoštvo živih bića koja nastanjuju vodu, zemlju i zrak. I kao što je zemlja bila predana ljudima, tako je svetište povjereno velikom svećeniku “koji je bio pomazan da djeluje i da služi pred Bogom”. Kao što je Gospodin sedmi dan blagoslovio i posvetio djelo svojih ruku, tako je i Mojsije blagoslovio, pomazao i posvetio dovršeno Prebivalište. Kao što su nebo i zemlja svjedočanstvo Božje, tako je i šator trebao biti njegovo svjedočanstvo na zemlji. (Pnz 30,19). Na mjestu Salomonovog hrama Krist je podigao hram iz živog kamenja, zajedništvo svetih. Posred njih stoji on kao vječni Veliki svećenik i na njihovom oltaru On sam je vječna žrtva. I ponovno je sve stvorenje uključeno u “Liturgiju”, svečanu službu Božju: plodovi zemlje kao otajstveni prinosni darovi, cvijeće i svijećnjaci, tepisi i zastori, posvećeni svećenik, pomazanje i blagoslov kuće Božje. Napravljeni rukama umjetnika, ne nedostaju niti kerubini koji na vidljivi način bdiju pored Presvetog, a monasi njihove “žive slike” okružuju oltar žrtve i brinu se da nikada ne zašuti hvala Bogu, nego da se uvijek nastavlja na zemlji kao i na nebu.

Svečane molitve koje oni upravljaju kao predstavnici određeni od Crkve okružuju svetu Žrtvu, okružuju, a također i prožimaju i posvećuju svaki drugi ‘rad preko dana’, tako da se iz molitve i iz rada rađa jedan jedini opus Dei, jedna jedina liturgija. Njihova čitanja koja su uzeta iz Svetoga pisma, otaca, liturgijskih knjiga i papinskih naučavanja su jedna velika, uvijek rastuća pjesma hvale djelu Božje Providnosti i progresivnom ostvarivanju vječnog plana spasenja.

Njihovi jutarnji himni pozivaju sve stvorenje da se ponovno ujedini u slavljenju Gospodina: brda i brežuljci, rijeke i potoci, mora i zemlje i svi oni koji ih nastanjuju, oblaci i vjetrovi, kiše i snijezi, svi narodi na zemlji, svi staleži i plemena ljudi, naposljetku i stanovnici neba, anđeli i sveci. Oni, dakle trebaju, ne samo naslikani ljudskom rukom ili u ljudskom obličju, nego svojom vlastitom osobom sudjelovati na velikoj Euharistiji Stvorenja – ili još bolje rečeno, mi se, po našoj liturgiji, trebamo ujediniti u njihovom vječnom slavljenju Boga.

“Mi” – tj. ne samo redovnici, čiji je poziv svečano slavljenje Boga, nego cijeli kršćanski narod. Kada se na svečanim slavljima vjernici hrle u katedrale ili u opatijske crkve, kada aktivno i s radošću sudjeluju u obnovljenim oblicima liturgije, tada se pokazuje da je njihov poziv hvaljenje Boga. Liturgijsko jedinstvo zemaljske i nebeske Crkve, koje zajedeno iskazuju hvalu Bogu “po Kristu”, najjače je izražena u Predslovlju i Sanctusu svete mise. Međutim, liturgija ne ostavlja niti najmanju sumnju u to mi još nismo stanovnici nebeskog Jeruzalema, nego da smo hodočasnici na putu prema vječnoj domovini. Uvijek se prije trebamo pripraviti prije negoli se usudimo podići naše oči prema svijetlim vrhuncima i prije negoli naš glas ujedinimo s nebeskim korovima pjevajući Sanctus, Sanctus, Sanctus. Sve stvoreno koje treba biti upotrijebljeno u svetoj službi, treba biti izuzeto iz profane upotrebe i treba biti blagoslovljeno i posvećeno. Svećenik, prije nego se popne stubama do oltara, treba se očistiti, kao i vjernici zajedno s njim, ispovijedanjem vlastitih grijeha. Prije svakog novog koraka u tijeku svete Žrtve, mora on ponoviti molbu za oproštenje grijeha – za sebe, za one koji ga okružuju i za sve one koji trebaju primiti plodove žrtve. Sama žrtva je žrtva pomirenja, koja zajedno s darovima preoblikuje također i vjernike, otvara im nebo i čini ih sposobnima za Bogu ugodnu molitvu. Sve ono što je potrebno da bismo bili prihvaćeni u zajedništvo blaženih duhova je sadržano u sedam molbi Očenaša kojeg Gospodin nije molio u svoje vlastito ime, nego ga je dao nama.

Molimo ga prije svete pričesti i ako ga molimo s ispravnom nakanom, od srca i ako primamo Pričest u pravome duhu, tada nam ona donosi ispunjenje svih naših molbi: oslobađa nas od zla jer nas čisti od krivnje i daje nam mir srca koji oduzima “oštrice” svih drugih opakosti, donosi nam oproštenje svih prošlih grijeha i jača nas protiv napasti. Pričest je kruh života kojega mi svakodnevno trebamo da bismo urastali u vječni život i ona čini našu volju poslušnom volji Božjoj. Pričest uspostavlja nama Kraljevstvo Božje i daje nam čiste usne čisto srce da slavimo Božje sveto ime.

Tako ponovno vidimo kako su žrtva, sveta gozba i pohvala Boga međusobno najuže povezani. Sudjelovanje na žrtvi i pričesti preoblikuje dušu u živu stijenu Božjega grada i svaku dušu u hram Božji.

sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.