ON-LINE DUHOVNE VJEŽBE – 2. tjedan: Obratiti se Bogu


Ovaj tekst možete koristiti
također kao PDF i optimiziran za mobilni telefon PDF datoteku (veći font).

 

 

  1. Komentar na Evanđelje: pripraviti put Gospodinu

Evanđelje Isusa Krista po Marku (1,1-8)

Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha.

Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: “Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.”

Koliko često smo već čuli ovaj glas iz pustinje, koji nas je protresao u našoj duhovnoj umrtvljenosti, predbacio nam laži naših života i tromost naše ljubavi, probudio u nama čežnju za oproštenjem; koliko nam je često Crkva glasnica ponovila: “gledaj, Bog tvoj, gledaj, tvoj Gospodin dolazi s moći“, kako bi te spasio od tebe samoga, kako bi te potaknuo da stupiš u njegovo djelo spasenja i od tebe da učini otkupitelja s njime; Koliko su puta došli kao prethodnici glasnici Božji i donijeli nam jedinu dobru vijest koje ima na svijetu – spoznaju da smo mi od Boga ljubljeni? A mi smo tako malo učinili da pripravimo put.

Hoćemo li danas saslušati silnu, neuglađenu riječ Krstiteljevu, i hoćemo li joj dopustiti da prodre u naše srce? Što više prolaze godine, to će Kristu biti teži pristup našem životu. On nam dolazi da tješi svoj narod, da govori srcu svoje zajednice, da im dovikuje: ”Tvoje ropstvo je završeno, tvoje grijehe sam okajao!” Ali mi ne znamo što još možemo izmisliti da bismo odgodili odlučujući susret licem u lice: ”brda, brežuljci, ponori, usjekline”, argumenti, teorije, ironije, diskusije, sve nam se to čini dobrim kako bismo pridobili vrijeme; i Krist je prisiljen da čini zaobilaženja, On, Sin Božji, kojega niti jedan čovjek nije dostojan primiti.

Nikada nismo prestali povjeravati mu se, i mi premda postavljamo tako visoke zahtjeve, što se tiče autentičnosti i logike, i tako smo strogi prema svakom triku ili izlikama, ponekad odbijamo prokrčiti ravni put za našega Boga kroz stepu našeg života. Učiniti da Bog čeka, Bogu postavljati uvjete, to je jedan od najsnažnijih korijena grijeha naših srdaca i našeg ljudskoga razumijevanja; i u svijetu koji je sve više oblikovan nevjerom, može također za kršćane biti iskušenja, istovremeno se pozicionirati u vjeri i izvan vjere, neodređeno se predati Bogu, u tome što se odnosi na vlastito spasenje, a istovremeno kritizirati stvari vjere, kao da su one njemu strane.

Mi kažemo – ili mi mislimo -: nevjernik koji u nama ostaje uistinu ima pravo na malo obazrivosti, na malo strpljivosti, na neku povlasticu bez da nas pita da li ima vjernik koji je u nama, od danas pa nadalje, obveze prema Onome koji dolazi. Mi očekujemo da se Bog do nas popne i to doduše preko stražnjeg stepeništa; mi želimo da se njegova poruka prilagodi nama, gotovo zahtijevamo da Bog pripusti našu sadašnjicu, da se on obuče u službenu odjeću naših omiljenih ideja, ili da je svoju riječ upravo uzeo pod povećalom nama samo po sebi razumljivih stvarnosti. Unaprijed odlučujemo, više ili manje svjesno: Bog kojega ću dopustiti treba biti takav; Krist kojega ću primiti svoje će božanstvo morati zastrijeti u ovomu ili onomu; Evanđelje koje ću naviještati treba ovo prešutjeti i naviještati ono; Crkva kojoj ću služiti morati će uzeti ovu ili onu vremenitu opciju.

Adamov grijeh, čovjekov grijeh, grijeh svijeta! Ne pravimo si iluzije, braćo i sestre, nećemo mi Boga pokoriti! Nećemo mi spriječiti Boga u tome da bude sam po sebi i za nas tajna ljubavi. Nećemo mi spriječiti Onoga koji je po biti Onaj koji dolazi, i koji na svoj način dolazi da bi ispunio ono što je obećao. Nećemo zaustaviti Božjeg Mesiju, koji pase svoje stado i želi ga u miru voditi, što odgovara njegovim vlastitim metodama, na pašnjake koje je sam izabrao; i to može biti dobro, pa čak i nužno, naša slika koju si pravimo za Boga i njegovog Krista, da ju razbistrimo kako bismo osigurali autentičnost naših koraka u vjeri i u nadi. Biti će uvijek smiješno i razočaravajuće Boga mjeriti po našoj ljudskoj mjeri i sami očekivati milost u našoj pustinji samo iz onih izvora koje smo si mi sami izabrali.

Unatoč tome mi nemamo strah od Boga, koji za nas ima samo naume mira. On razumije naše oklijevanje, on poštuje naše borbe, potvrđuje našu zabrinutost za istinu i našu ljudsku vjernost, koja nas ponekad udaljuje od njega ili prije svega od njegovih karikatura. Zna, da smo više žrtva nego krivi s obzirom na mentalitet, koji dijele naši suvremenici. Vidi nas onemoćale i ne odbija nas spasiti. Jer Bog je onaj koji ima i sebi pridržava inicijativu spasenja i prije nego se pitamo da li Bog ulazi u čovjekova viđenja, moramo se pobrinuti za to da se usuglasimo s Božjim planom.

Svi mi vrlo dobro iz iskustva znamo, da nikada nismo pažljiviji za svijet kao onda kada ga ljubimo na Božji način, nikada nismo intenzivniji graditelji svijeta kao onda kada ulazimo u Božje djelo. Ta Bog je na djelu, danas kao i u prvim danima stvaranja, i kroz čitavu povijest Izraela: ‘‘Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.‘‘ (Iv 5,17); i ništa i nitko neće spriječiti Boga i njegovog Krista u tome da ostanu na horizontu svih naših tvorevina i svih naših dostignuća.

Bog je za nas ne samo beskrajan izvor, on isto tako želi biti apsolutna budućnost onoga tajanstvenog Dana, u koji će on doći poput kradljivca. Nemojmo uzimati Božje otezanje kao korak unatrag sa svoje strane, niti Božju šutnju kao sramežljivost. Kao što nas drugo čitanje iz druge poslanice apostola Petra podsjeća, Bog nije slab, već vrlo strpljiv (2Pt 3,9), i nježnost ga uvijek osvoji. Jednostavno primimo ponizno u srcu svijeta, u srcu povijesti, ovu Božju prisutnost punu mira. Dajmo Bogu da čini, dopustimo Sinu Božjemu da u nas dođe, ljubimo se međusobno: Ovdje sve počinje time što možemo danas iznova početi. Ali ova nježnost sama nam stvara dužnosti i čini naše obraćenje žurnim. Dosta je jedan trenutak da se ponovno obratimo Bogu, ali nećemo imati previše vremena u ostatku našega života da se vratimo Onome koji nas zove.

  1. Meditacija: obratiti se sa sv. Josipom

Josip nam pomaže živjeti ovo obraćanje Bogu. Tijekom čitavoga njegova života pronalazimo kod njega taj uzor ‘‘pravednika‘‘, koherentno s njegovom vjerom, spreman je ući u Božji plan, ma kakav on bio. Evanđelje je od sv. Josipa sačuvalo samo djela, ali unatoč ovoj trezvenosti Evanđelja o njemu znamo jednu čudesnu stvar: On je čovjek koji je znao slušati Boga.

Najveća je Josipova briga na njegovom čitavom putu bila da se dopusti premjeriti po volji Božjoj. On prihvaća da mu Bog govori kroz sretne, a također i nesretne događaje, i da ponekad Božji plan osujećuje njegove vlastite planove. On prihvaća da Bog interevenira usred svakodnevnih poslova bez da ga unaprijed upozorava. On prihvaća to da ne posjeduje ključ svoga vlastitoga života; on se s time usuglasio, da unaprijed nevidljive Božje inicijative u njegovom životu daju takt i da mu Gospodin poklanja budućnost u malim ‘‘zalogajima‘‘; on je u miru, jer ima srce siromaha.

Ima li kakvoga ljepšega primjera od ovoga kod sv. Josipa, koji je poslušnik par excellence, koji se htio nepokolebljivo „uskladiti“ s voljom Božjom, i koji je našao svoju sreću u sjeni Marije i njenog sina? Pritom je Bog od njega zahtijevao cjeloživotno iseljenje; i nikada se nije mogao zaustaviti prema planu kojeg si je napravio i koji je, ljudski gledano, bio tako razumljiv: htio je podignuti svoj dom u Nazaretu, a Bog je prvo htio rođenje u Betlehemu; poslije toga morao je napustiti Betlehem – usred noći – i zadržati se u Egiptu, ovisan o daljnjoj Božjoj riječi; pristajući došao je natrag u Nazaret, ali ovaj puta po Božjem planu. I u svim tim etapama Bog ga je pronašao uvijek istim, u najvišoj mjeri cijeneći sadašnji trenutak, u posvemašnjoj podčinjenosti riječi svoga Boga, koji ju je ponekad improvizirao za njega.

U mnogo toga je naš život sličan onomu Josipa; kroz toliko mnogo bitnih obrata ukazuje se naš put, u konačnici, vođen najiznenađujućom od svih mudrosti. Naime malo pomalo daje istinska Božja mudrost sadašnjem trenutku svoj čitav intenzitet sreće i spasa: dosta je Isusovim učenicima sve više i više dati postupno prostora Gospodinovoj riječi, čije odluke nadahnjuju, i ljudski viđene pomalo se ludo pojavljuju i nositelj su toliko puno budućnosti. U tome se sastoji sva naša sreća: ”Jedni druge poslužujte – svatko po primljenom daru – kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti!” (1Pt 4,10).

Najvažnije je to da će Bog postati opet sve više i više jedini vlasnik svojih darova, i da ljudska osoba zadobije manire dobrog upravitelja, zaokupljena samo za Gospodina, koji će je, kada se vrati, naći u odori služenja. Velika je stvar u svemu brinuti se za ‘‘Dijete i njegovu Majku‘‘i znati, pa bilo to i po mrkloj noći, ići do Egipta ili do Nazareta, kako to odredi volja Očeva. Velika je to žrtva u očima Gospodnjim vidjeti se u velikim poteškoćama bez da si htio u ičemu izdati povjerenje, očekujući od Boga samoga da on iznese istinu na svjetlo.

Učenik Kristov nalazi se neprestano u ruci Božjoj koji preuzima brigu za njegovu budućnost i koji ga hoće osloboditi od svakog straha. ‘‘Ne boj se Josipe‘‘, kaže anđeo Gospodnji. Što se više približimo Svevišnjemu, to više osjećamo nužnost da budemo u miru, jer Bog nam ponekad odgovara ‘‘sakriven u oluji‘‘; ali mi znamo iz iskustva, da je on Otac koji nas poziva, i da je kod njega ljubav uvijek dublja i uzrok svega. Kada se zgušnjava tajna u našem životu, dosta je to da sve ‘‘pohranimo u našem srcu‘‘, i da čekamo da Bog pokaže koji je smisao toga. Tada smo iznenađeni, da sve poprima obojenost otkupljenja, da Bog po zakrivljenim linijama naše egzistencije ravno piše i da strpljenje, koje je u nas položio, nosi pečat Duha Svetoga.

Uvijek smo na putu i svakog dana se trebamo obraćati. Josipov primjer je tu da nam dade hrabrosti, no mi nemamo njegovu neporočnost, i mi još ni napola nismo evangelizirani. Iskreno rečeno, što znači naše siromaštvo, kada je ono ljubljeno i prikazano! Naša radost je u Gospodinu, koji nas je ljubio i predao se za nas. Naš mir je on sam, i kada nas zahvati tuga, razlog leži u tome što smo izgubili pred očima Onoga koji nas ne prestaje s ljubavlju promatrati. Ne trebamo živjeti u budućnosti koja pripada njegovom milosrđu, sa svojim radostima i patnjama; ono što nam je dano jest sadašnjost da bismo ju ispunili s doborotom. Eto od čega trebamo živjeti u ovom tjednu!

O. Jean Lévêque, OCD (Nogent-sur-Marne)

  1. Molitva tjedna

Josipe, sretan ‘‘u moćnoj Božjoj ruci‘‘ (1Pt 5,6),

nauči nas da hoćemo, što hoće naš Otac,

da položimo našu sreću u našu poslušnost,

čak i tada, kada nas iznenadi Božji izbor ili nas učini nesigurnima.

Pomozi nam da se ujedinimo s Isusom, kada hoće biti sluge svima

i kada nas pozove da biramo iz ljubavi

posljednje mjesto, koje nam zakonito pripada.

Vodi nas, upravljaj nama na putu Evanđelja;

Moli za nas, očuvaj nas siromašnima i poniznima u srcima,

koja za tvoju radost ništa drugo ne traže osim svidjeti se Bogu.

Nisi htio nikakvu drugu misiju osim bdjeti za Dijete i za njegovu Majku:

Daj nam da se divimo njihovom otajstvu i tvojoj volji da služiš.

Daj nam zadobiti tvoju snagu i tvoju poniznost,

tvoju ljubav za slabe i tvoju blagost jednoga siromaha.

  1. Sugestije za provođenje u praksu ovog tjedna

  • Jesam li u dubini postao svjestan Božje nježnosti, njegove strpljivosti prema meni, njegove želje da bude ljubljen od mene, unatoč moje bijede i moje sporosti?

  • Moje obraćenje k Bogu: Gdje se nalazim na mojem putu? Što me još zadržava da mu se skroz posve predam? Od čega ili od koga sam zakočen ili zatvoren?

  • Prisjećanja, razočaranja, nepravde još se u meni gnijezde kao i također poneko ‘‘gorko korijenje‘‘; što sam do sada učinio kako bih oprostio, kako bih ponovno pred njim našao mir i radost? Prema čemu se moram otvoriti?

13 misli o “ON-LINE DUHOVNE VJEŽBE – 2. tjedan: Obratiti se Bogu”

    1. Možete primiti škapular u jednom od naših samostana. Ako ste u Zagrebu, dođite u Remete i nakon svake sv. mise se javite u sakristiju i kažete da želite primiti škapular.

    2. Karmelićani imaju svoj svjetovni red. To je treći vid karmelskog reda. Prvi su muška grana – redovnici, zatim su klauzurne sestre i treći su svjetovne osobe koje kroz formaciju prolaze kandidaturu u trajanju od godinu dana, zatim novicijat dvije godine, nakon ćega polažu privremene zavjete na tri godine, a onda svečane doživotne zavjete. U Hrvatskoj karmelskoj provinciji svetog oca Josipa postoji nekoliko zajednica, kojima se možete prikljućiti, ovisno o mjestu boravka. U Zagrebu pri samostanu u Remetama su zajednica Sv. ATerezije Avilske i zajednica Djeteta Isusa, u Splitu zajednica Zama duše, na Krku isto ima zajednica, zatim u Sofiji u Bugarskoj i u Somboru u Srbiji.
      Moja supruga i ja pripadamo zajednici Djeteta Isusa, upravo smo položili prve zavjete na tri godine. Moje ime je brat Marko “Gracijan Kristofor od svetog Josip” Strpić.
      O svjetovnom redu možete doznati više ako uguglate karmelićani i onda OCDS. Možete pogledati i rubriku svjedoćanstva. Možete i bez obaveze doći na naše susrete, pa ostati ako Vam se svidi ili otići ako Vam ne bude po volji.
      Karmel je zaista Božji vrt pun različitih cvijetova.
      Ako želite kontakt moj broj je 091 523 8403, mogu Vas u osobnom kontaktu uputiti kako doći do škapulara i jednog kvalitetnog molitvenog života. Pozdrav u Gospodinu!
      Marko Strpić

  1. Jesam u Zagrebu sam,moja župa je remete..
    Sta se netreba prvo postat clan pa tek onda primit škapular?
    Rade volje bi htio postat član karmela primit škapular.

  2. S veseljem ću sudjelovati u ovim duhovnim vježbama.
    Često se utječem Sv. Josipu i sigurna sam da mi pomaže.
    Na ovaj način ću mu se jos više približiti …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.