SPROVOD BRATA STIPE DOBOŠA

U utorak 9. siječnja 2018. u 10 sati tijelo našeg brata Stipe položeno je na odar u crkvi karmelićana u Somboru. Dočekala ga je rodbina, vjernici i članovi Karmelskog svjetovnog reda. Kako se bližila sveta misa zadušnica za pokojnog brata Stipu, pristizali su svećenici dekanata, a subraća karmelićani većinom su pristigli dan ranije u  ponedjeljak. Svetu misu u 11 sati predvodio je msgr. dr. Ivan Penzeš, subotički biskup, uz koncelebraciju velikoj broja svećenika, a propovijedao je provincijal Hrvatske karmelske provincije, o. Srećko Rimac. Na orguljama je svirao somborski kapelan, vlč. Gabor Drobina. Nakon svete mise zadušnice, tijelo br. Stipe položeno je u karmelićansku grobnicu na somborskom Velikom katoličkom groblju.

Brat Stipo od Presvetoga Trojstva (Doboš), umro je nakon dugogodišnje bolesti 5. siječnja 2018. u 72. godini života i u 52. godini redovništva. Somborska zajednica i provincijalat su od mnogih primili izraze sućuti. Ovom prilikom posebno zahvaljujemo msgr. Zdenku Križiću, biskupu gospičko-senjskom, tj. našem o. Zdenku, kao i dragim našim sestrama karmelićankama i svim članovima svjetovnog reda i vjernicima koji su nam izrazili sućut. U nastavku donosimo prigodno slovo koje je provincijal o. Srećko Rimac održao na sv. misi zadušnici.

MISA ZADUŠNICA ZA BR. STIPU OD PRESVETOG TROJSTVA (DOBOŠ)

Draga rodbino našega br. Stipe, preuzvišeni gosp. biskupe, braćo karmelićani, župljani rodne župe br. Stipe Bačkog Monoštora, poznanici i prijatelji br. Stipe. Došli smo u ovu crkvu kako bismo odali posljednju počast našem preminulom bratu Stipi.

U Evanđelju Isus kaže: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte!“ Da, poslušno Isusovoj riječi, naše srce se uopće ne uznemiruje u susretu s napuštanjem ove zemlje našega br. Stipe. Jer Isus kaže: „Kada odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja.“ Isus govori da će uzeti svoje učenike da budu gdje je i On. Br. Stipo bio je Isusov učenik. Odazvao se Isusovu pozivu i pošao za Njim. Sve je ostavio i pošao je za Isusom Kristom. Želio je biti Njegov učenik i želio je mnoge duše privesti Kristu svome Učitelju.

Br. Stipo od Presvetog Trojstva (Doboš) rođen je u Bačkom Monoštoru od oca Adama i majke Marte r. Vinkov. Rodio se 17. siječnja 1946. Osnovnu školu je pohađao u Bačkom Monoštoru. Kao mladić osjetio je Božji poziv za karmelićanina te je 1962. primljen u karmelićansko dječačko sjemenište u zagrebačkim Remetama. Nakon godine dana gimnazije u Zagrebu, opredijelio se za časnog brata karmelićanina. U Sombor je premješten 1963., te uoči Velike Gospe te iste godine (14. 8. 1963.) prima karmelski habit. Na blagdan Male Gospe 1965. polaže svoje prve redovničke zavjete. U Somboru je vršio različite službe u sakristiji, šivaonici i kuhinji. Svečane zavjete položio je 17. siječnja 1971. Iz Sombora je premješten u Split u ožujku 1976., i tamo vrši službu kuhara. Iz Splita je premješten u Generalnu kuću u Rimu za kuhara u svibnju 1984. 1993. dolazi ponovo u Sombor, gdje vrši službu sakristana, vratara i druge poslove u samostanu, a po potrebi i kuha za braću. 22. srpnja 2009. odlazi na službu u Bugarsku. 15. prosinca 2010. ponovno se vraća u Sombor. Prije pet godina počeo je ozbiljno pobolijevati od raka i imao je nekoliko operacija. Od jeseni prošle godine sve je više slabio. Na Vigiliju Bogojavljenja i na Prvi petak (ove godine – 5. 1. 2018.) preminuo je u Gospodinu.

Svi koji ste poznavali br. Stipu znate jako dobro da je uvijek nosio sa sobom radost. Jednom prilikom dok je bio u Rimu, kada ga je u Međunarodnom zavodu sv. Jeronima jedan profesor upitao na kojoj katedri on predaje, br. Stipo mu je odgovorio: „Moja katedra je katedra za razveseljavanje braće.“ Odgovorio je na duhovit način, ali taj odgovor u sebi sadrži jako puno istine o njemu. To je bilo jedno od njegovih poslanja koja je imao na ovoj zemlji.

Br. Stipo bio je osoba molitve, razmatranja, poniranja u otajstva Božjega života. Jako je pazio na duhovni život i to je uvijek naglašavao. Upravo iz molitve i žrtava koje je prinosio proizlazila je njegova djelatna ljubav prema bližnjima, a posebno prema siromasima i svima koji su bili u bilo kakvoj potrebi. Svaki dan se hranio Isusovim Tijelom u Euharistiji, molio časoslov, obavljao duhovno štivo, razmatrao i molio Krunicu Majke Božje, Krunicu i zazive Božjem milosrđu, molitve Duhu Svetom i druge molitve. Prema njegovim riječima, koje mi je nekoliko puta rekao, svaki dan je molio dodatnu deseticu Krunice za zvanja i za duhovne i materijalne potrebe naše Provincije.

Karmelski Red i Provinciju jako je volio. A i njega su ljudi jako voljeli. Svojom komunikativnošću i jednostavnošću bio je jako blizak mnogim ljudima. To može posvjedočiti mnoštvo ljudi, ne samo iz Sombora ili Bačkog Monoštora, nego i iz Splita i Sofije. Imao je veliki misionarski žar za spašavanje duša. U Splitu i Sofiji je ostavio velik trag u narodu u kojem je misionarski djelovao. Kada bi dolazio u Split ili Sofiju, među narodom je vladala velika radost. To je bio poseban događaj. Iako nije bio svećenik, jako se brinuo za duše, te je mnoštvu mladih, ali i starijih praktički bio duhovnik. Bog mu je dao dar duhovnog vodstva. Nekoliko mladića je uputio u samostan.

Posebno je štovao sv. Josipa, u kojega je imao neizmjerno povjerenje. O brojnim milostima koje je zadobio po zagovoru sv. Josipa znao je svjedočiti. U Sofiji je zakopao medaljicu sv. Josipa u vrt s molbom da dođu karmelićani u Bugarsku. I to se ostvarilo. To isto je učinio i u blizini samostana karmelićanski u Albaniji i za nekoliko godina upravo je na tome mjestu sagrađen samostan karmelićana. Br. Stipo je bio jako povezan i sa sestrama karmelićankama. Sestre karmelićanke iz različitih samostana uputile su izraze sućuti, kao i zajednice Karmelskog svjetovnog reda.

U izrazima sućuti sestre karmelićanke iz dva samostana nazvale su ga „naš dobri br. Stipo“. Tako priorica samostana u Breznici Đakovačkoj piše: „Br. Stipo je bio mironosac i isticao se gostoljubivošću… Svim srcem je ljubio Boga i bližnje. Služio je radosno, predano, zanosno, a opet tako tiho i nenametljivo. Zračio je unutarnjim mirom i bio uvijek zadovoljan.“ Priorica samostana u Brezovici u svojim izrazima sućuti piše: „Naš brat Stipo bio je živa legenda u vašim i u našim samostanima. Svojom jednostavnošću, požrtvovnošću, vjerom i radošću obogaćivao je i oplemenjivao mnoge. Bio je iskreni prijatelj Božji, kao i svakoga brata i sestre. Volio je Boga i čovjeka i sretno je živio svoje karmelsko zvanje. Uvijek je promatrao život i događanja s najpozitivnije strane i zračio je ljubavlju i vedrinom.“

Kao učenik svoga Učitelja Isusa, br. Stipo je radosno nosio različite križeve koje je imao u ovome životu. U izrazu sućuti poglavarica Svjetovnog reda iz Sombora za br. Stipu je napisala: „U našim  srcima brat Stipo zauvijek će imati posebno mjesto. I u teškim i u veselim trenucima on je imao prigodnu riječ, gestu… Iako je godinama imao ozbiljnih zdravstvenih problema, br. Stipo se nije žalio.“ Posljednjih nekoliko godina br. Stipo je bio pogođen križem bolesti i različitim patnjama. Kada je imao bolove, nije se žalio, nego je sve to prikazivao Bogu. Jednom prilikom, kada ga je jedan naš bogoslov vidio kako pati u bolovima, predložio mu je da se zajedno pomole da Bog ukloni te bolove i da mu bude lakše. A br. Stipo je rekao da nema potrebe moliti da Bog ukloni boli, nego da on želi moliti da bude Božja volja. Kako Bog želi to je najbolje. Veliki primjer kako se vjernički nosi bolest ostavio je ne samo nama redovnicima, nego i bolesnicima, te liječnicima i sestrama koji su ga liječili. U bolnici je hrabrio druge bolesnike, pa i same liječnike koji su imali svojih obiteljskih problema. Davao im je korisne savjete, a oni su mu na tome jako zahvaljivali.

Br. Stipo je znao citirati riječi sv. Male Terezije kako ne trebamo mi moliti Isusa da on nas utješi, nego da mi budemo oni u kojima će Isus moći naći utjehu. On nije samo citirao te riječi sv. Male Terezije, nego je sasvim sigurno tako i sam činio. Uvijek mu je na srcu bilo privlačenje duša Isusu – dijelio je različite medaljice i sličice ljudima i mnoge poticao na pobožnost. No možda je najviše učinio upravo tijekom svoje bolesti, dajući svjedočanstvo kako nositi bolest, prikazujući svoje patnje za iskupljenje svijeta i radujući Isusovo Srce.

Kao sin Marijinog Karmelskog reda vjerno je nosio škapular i dijelio škapularske medaljice. Umro je na Prvi petak – kako piše u izvještaju iz bolnice, u 23 sata i 23 minute. Onima koji vjerno nose škapular Marija je dala obećanje. Papa Ivan XXII je to potvrdio. U poznatoj subotnjoj buli nalazi se to Marijino obećanje: „I ako budu na dan svoje smrti odvedeni u čistilište, ja, Majka milosti, sići ću u subotu nakon njihove smrti, i one koje nađem u čistilištu oslobodit ću da bi ih izvela na sveto brdo vječnoga života.“

U ime naše Provincije zahvaljujem braći somborske zajednice za svu ljubav i pomoć koju su iskazivali br. Stipi tijekom njegove bolesti. Zahvaljujem i medicinskom osoblju, liječnicima i sestrama bolnica u Somboru i u Kamenici. I oni su uložili puno truda i ljubavi u liječenje br. Stipe. Sada kada je naš br. Stipo završio svoje poslanje na ovoj zemlji, vjerujemo da će sve nas zagovarati pred Gospodinom. Na kraju, u moje osobno ime, u ime nas braće karmelićana, sestara karmelićanki i Karmelskog svjetovnog reda, dragi naš br. Stipo, želim Ti izreći veliko hvala za sve dobro koje smo primili po Tebi, za sve Tvoje molitve, žrtve, za radost koju nam je Bog po Tebi podario. Hvala ti, br. Stipo, za Tvoje Bogoljublje i čovjekoljublje. Dragome Bogu neka je hvala i slava za život našega br. Stipe. Amen.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.