Misa zadušnica i sprovodni obredi s. Terezije Viktorije

Zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski predvodio je u petak, 19. siječnja, u Karmelu u Brezovici sv. misu zadušnicu i sprovod preminule s. Terezije Viktorije od Svetog Alojzija (Zoja Shtufi). Uz njega je bio naš o. Srećko Rimac, OCD, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, domaći župnik prečasni Zvonko Vuković i oko tridesetak redovnika, svećenika i bogoslova karmelićana.

Na početku misnoga slavlja biskup Gorski pozdravio je sve prisutne, posebno pokojničinu braću, sestre i rodbinu, prijatelje, kao i sestre karmelićanke, i izručio im svoje osobne, kao i nadbiskupove izraze sućuti. Isto tako rekao je da ono što je s. Viktorija kao redovnica karmelićanka živjela u Karmelu, sada živi u vječnosti.

U propovijedi je osobiti naglasak stavio na uskrsnuće i posvijestio prisutnima kako uz odar pokojnikov nosimo razne osjećaje. Bitna su, međutim, dva kršćaninova osjećaja i stava: osjećaj poniznosti i osjećaj nade. Poniznost nas podsjeća da smo smrtni ljudi i da moramo proći dolinom smrti, a s druge strane ostaje nada koju nam je Isus darovao po svom uskrsnuću, i ona nas čeka. Jer: „Isus nam je pripremio svijet i život u kojem nema tuge, boli, patnje, već radost života. Unatoč smrti, gledamo nadu života, jer nam se život ne oduzima, već mijenja“, rekao je između ostalog biskup Gorski i potaknuo prisutne ne na tugu oproštaja, već na radost ponovnog susreta sa s. Viktorijom u nebu.

Preuzvišeni otac biskup naglasio je da je s. Viktorija već na zemlji, u znakovima, osobito po svetim zavjetima i molitvi, započela živjeti vječni život, i sada ga samo nastavlja. Na kraju homilije otac biskup je u svoje osobno ime i u ime zagrebačkog nadbiskupa Josipa kardinala Bozanića zahvalio s. Viktoriji za bogat život molitve, žrtve, predanja i patnje koji je ugradila u život Crkve, osobito u život Zagrebačke nadbiskupije.

Pri završetku misnoga slavlja od s. Viktorije su se oprostili č. majka Ilijana T. Cvetnić, OCD, i Vikorijin župnik iz Bistražina, iz župe Gospe od Ružarija, don Marijan Demaj. Majka Ilijana je zahvalila Gospodinu na daru s. Viktorije, a s. Viktoriji na njezinom 29-godišnjem životu u Stepinčevom Karmelu u Brezovici, na njezinoj ljubavi, sebedarju i dobroti koje je utkala u Karmel, kao i na tragu Boga koji je ostavila iza sebe. Ujedno je zahvalila svima koji su s. Viktoriji kroz život i kroz godine bolesti pomagali i pratili je.

Župnik don Marijan Demaj oprostio se od s. Viktorije u ime župe i u svoje osobno ime. U svom oproštaju prisjetio se njezinog životnog puta, osobito njezinih redovničkih početaka, te njezinog rada kao medicinske sestre koja je liječila ljude, a kad je ušla u Karmel, po svom životu molitve, postala je sama lijek za druge. Don Demaj se prisjetio i duhovne suradnje sa s. Viktorijom, osobito kad je bilo problema, koji su zahvaljujući molitvi s. Viktorije bili riješeni.

Nakon sv. mise zadušnice, biskup Mijo Gorski nastavio je obrede sprovoda i zajedno sa svećenicima, bogoslovima, rodbinom, sestrama karmelićankama i svima prisutnima ispratio s. Viktoriju na vječno počivalište, gdje njezino tijelo čeka uskrsnuće. Obred ukopa završio je pjesmom Majci Božjoj „Salve Regina.“

S. Terezija Viktorija započela je svoj životni vijek u uzornoj katoličkoj obitelji Nue i Ane Shtufi 18. listopada 1963. godine, kao najstarije od sedmero djece, u Bistražinu, Đakovica, Kosovo.

U svojoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Bistražinu primila je sakrament krštenja i druge sakramente. S 15 godina, na Gospu Karmelsku, stupila je u Družbu sestara franjevki Bezgrešnog začeća crnogorske provincije u Cetinju. Tu je primila početnu formaciju i 10. rujna 1985. položila privremene zavjete. Željna snažnog duhovnog života, molitve i kontemplacije, 6. lipnja 1989. ulazi u Karmel u Brezovici. Tu prima karmelsko redovničko odijelo, novo ime – s. Terezija Viktorija od sv.  Alojzija – i polaže privremene zavjete 21. lipnja 1990. godine. Karmelsku formaciju završava svečanim doživotnim zavjetima 19. lipnja 1993. godine. No, to nije završetak, već je tu novi početak života vjere, molitve, žrtve i sebedarja.

S. Viktorija živi radosno i predano Gospodinu svoj karmelski život. Uspinje se hitrim koracima na brdo Karmel i strpljivo, hrabro i gorljivo moli i radi za Crkvu i za Božje Kraljevstvo. Bila je poznata kao vrlo nadarena i mudra sestra, jakog i pronicavog duha, jasnih i zdravih načela, otvorena za Boga i za čovjeka, koje je iskreno voljela. Bila je puna života, ideala i kreativnosti.

Po struci bila je medicinska sestra. Voljela je medicinu, ljude i svoj posao. Radila je u struci nekoliko godina kod sestara franjevki na Cetinju, prije ulaska u Karmel. Uz ostale dužnosti koje je obnašala u Karmelu, i tu je radosno pomagala sestrama i brinula o njihovom zdravlju, iako je njezino zdravlje bilo krhko. Poznata je i njezina uzorna suradnja s liječnicima, osobito s blagopokojnim prim. dr. Tomislavom Dasovićem.

Bila je revna i na drugim dužnostima, osobito u šivaoni, peglaoni i kuhinji, te i tu pokazala svoju ljubav, darovitost i spretnost. Bila je i vrstan dizajner te puno dobra učinila za zajednicu na tom području. Sestre, osobito mlađe, pamtit će ju kao vrsnu odgajateljicu i magistru, punu vjere, duha i ljubavi za mlade i za karmelsku duhovnost, u kojoj ih je poučavala i riječju i životom kroz sedam godina. Nadahnjivala se na nauku sv. Elizabete od Trojstva, OCD.

U posljednjim godinama života izabrana je za poglavaricu samostana. Tu je dužnost vršila savjesno, odgovorno i vjerno, s puno takta i revnosti. Na toj dužnosti zatekla ju je teška bolest, koja je ubrzala njezin susret sa Zaručnikom. Gotovo četiri godine borila se hrabro i neumorno za život. Voljela je živjeti i bila je borac za svaku minutu života. Njezina karmelska zajednica sve je poduzimala da joj se zdravlje poboljša. U tim godinama duhovno je rasla i sazrijevala. Tu je napisala i zapaženi „Križni put“, kao i molitvenik patnika putnika: „Tko će noć rasvijetliti…?“ Kroz patnju, križ i muku postigla je vrhunac ljubavi i došla do sjedinjenja sa svojim Zaručnikom.

U srijedu 17. siječnja, na spomendan sv. Antuna pustinjaka, zatvorila je oči za ovu zemlju i otvorila ih je u Zemlji živih, u lijepom Nebu. Živo vjerujemo i nadamo se da ju je Gospodin primio u svoj zagrljaj i da nas s. Viktorija zagovara i prati s Neba. Ona je i u Nebu karmelićanka, moliteljica za sve nas, i Božja prijateljica. Bila joj radosna i blažena vječnost!

OSMRTNICA

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.