Svjetlo u patnji

Djetešce Isus, ganuto mojim vapajima, došlo je kad sam ga najmanje očekivala i učinilo da moja duša zatreperi od radosti. Oh! Kako dugo iščekivanje, koje je napokon nagrađeno jednim od onih bljeskova svjetla koji me pogađaju! Kako da objasnim vrijednost ovog svjetla i onog što ga prati, ako su pojmovi koje znam nedostatni da objasne ove božanske dodire? To je svjetlo koje se odražava od Božjih savršenosti te, otkrivajući nebeske tajne, daje mi posebno znanje o Njemu. Praćeno je željom da mu služim, ne na već prokušane načine, već potpunim odreknućem od sebe, spoznajući da se sjedinjenje s Bogom, kojega mi ova Svjetlost pokazuje prisutnim u meni, ne može potpuno ostvariti ako ne dođe do potpune čistoće savjesti. U ovoj poplavi svjetla, koja mi se dogodila tri ili četiri puta, Isus je učinio da shvatim kako je vrijeme da potpuno zaboravim na samu sebe, da se ne brinem za njegovu slavu, da ne mislim ni o čemu drugom osim o njegovim božanskim planovima. Jedan takav pogled, iako nije viđenje, preplavio mi je dušu radošću, da ne znam kako je iskazati riječima; sigurno znam da to iskustvo ne bih mijenjala za sva blaga ovoga svijeta zajedno. Ona mi se čine samim blatom kad ih usporedim i s najmanjom milosti od Gospodina. Svaki put kad bi mi se dogodilo ovo o čemu sam govorila, ostajala bih uvelike zbunjena jer bih u Bogu bolje razumjela i zloću grijeha koje sam počinila, te bih osjetila veliku želju za poniznošću, za zaboravom same sebe, za savršenošću. […]

Isus jedini poznaje dubinu moje patnje! Isuse, pusti me, ako želiš, u sumnju, u napuštenost, u tamu i poniženje, ali ne dopusti da Te ikada više uvrijedim; neka, naprotiv, sve moje bijede i grijesi služe da Te proslave, da svuku s mene sve ono što nije na Tvoju veću slavu, da me dovedu do ništice, tako da se potpuno uzdam u Tebe, da se želim sjediniti s Tobom vječnom ljubavlju. Osjećam, Isuse, da si Ti ljubomoran na moje srce, ali dopusti mi reći da je Tvoja ljubav za mene najveći oblik mučeništva. Ti mi prigovori sve što želiš, a ja ću Ti se predati potpuno i u slobodi; zauzvrat od Tebe tražim da, nakon što me prokušaš u vatri svoje božanske ljubavi, umrem u najgorljivijem činu ljubavi koji će me zauvijek sjediniti s Tobom.

Službenica Božja Anita Cantieri, Izvještaji duhovnom vođi,  9. siječnja 1940. i 29. travnja 1939.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.