ZADUŠNICA I SPROVOD S. MARIJE RAFAELE OD BOŽJE PROVIDNOSTI

Misom zadušnicom i sprovodnim obredima, koje je predvodio mons. Đuro Hranić, sestre karmelićanke iz Breznice Đakovačke oprostile su se 16. veljače sa svojom pokojnom sestrom Marijom Rafaelom od Božje Providnosti (Ana Petranović) koja je, okrijepljena svetim sakramentima, preminula 15. veljače u 80. godini života i 37. godini redovničkih zavjeta. U zajedništvu s nadbiskupom Hranićem oko oltara bilo je jedanaest svećenika, među kojima o. Srećko Rimac, provincijal, i o. Alen Mažić, tajnik Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa, te kancelar Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč.  Robert Jugović. U asistenciji su bili đakovački i karmelićanski bogoslovi, dok je liturgijsko pjevanje animirala nekolicina đakovačkih bogoslova. Prisutna je bila i rodbina, redovnice, prijatelji i znanci pokojne sestre i zajednice sestara karmelićanki.

Na početku mise nadbiskup Đuro izrazio je sućut priorici i svim sestrama, ocu provincijalu, rodbini, svim znancima i prijateljima te rekao: „Euharistija je molitva hvale, zahvale. I mi smo se okupili da Bogu damo hvalu za život i redovničko posvećenje naše drage pokojne s. Marije Rafaele od Božje Providnosti.“ Istaknuo je kako je Euharistija i molitva u kojoj se spominjemo Isusova prijelaza iz smrti u život, a s. Rafaela je, počevši od krštenja, po redovničkom posvećenju te napose preko patnje na bolesničkoj postelji živjela suobličavajući se Isusu. Zato, „ukoliko je neka sjena grijeha ostala na njoj, neka joj njen nebeski Zaručnik blago oprosti te ju uvede u zajedništvo svojih blaženih i svetih.”

Odjednom glas!

Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca: Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja, savršena moja. Da, odjednom glas. Za većinu nas to je vjerojatno bila vijest koja je do nas došla jučer ujutro: umrla je s. Rafaela. No, ona je čula taj glas i prije tri tjedna kad je morala u bolnicu. Čula ga je i kada joj se prije tjedan dana stanje pogoršalo, pa je otišla s redovnog odjela na intenzivni. Ona je čula: Dragi moj mi kuca“, započeo je tim riječima nadbiskup svoju homiliju, oslanjajući se na izabrano misno čitanje iz knjige Pjesme nad pjesmama i povezujući ga s iznenadnošću događanja posljednjih tjedana života s. Rafaele, kada je taj glas bio jasan, ali kada su oni koji su je poznavali molili da još ne otvara vrata tom glasu. „I nakon tri tjedna patnje i molitve i sve jasnijeg glasa, sada s. Rafaela zbori: Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni.“

Potom je nadbiskup Đuro istaknuo proturječnost ljudskoga života, koji u sebi osjeća težnju i želju da živi i koji želi odgoditi smrt, no istovremeno pomisao na to, kao i samo stanje tijela, govori o nepodnošljivosti beskonačnog života na zemlji. Jedino Dobri Pastir, koji je i sam prošao taj put kroz dolinu smrti, može ići s čovjekom na njegovom putu i dati čovjeku prolaz i izlaz iz života koji postaje nepodnošljiv. „U konačnici želimo samo jedno: blaženi život. Naše putovanje ima samo jedan cilj. U nama postoji učeno neznanje. Ne želimo umrijeti, a ne znamo što želimo. No znamo da postoji poznata Nepoznanica koja nas privlači“, citirao je nadbiskup Hranić sv. Augustina.

Ja pripadam Dragomu svomu

Ukratko predstavivši životni put s. Rafaele, kao i osobno iskustvo poznanstva s njom, nadbiskup Đuro istaknuo je njezino nastojanje da trajno živi u predanju i jedinstvu sa Zaručnikom Kristom, ostvarujući riječi Ja pripadam dragomu svomu, i dragi moj pripada meni. No, budući da je smrt punina života, u njoj se konačno i potpuno ostvaruju te iste riječi pripadanja dragome. „Istinski je živjela jer je bila puna nade onih koji u Boga gledaju i za njim idu. Draga naša pokojna sestro, živa u Kristu Gospodinu, neka tvoja molitva i zagovor kod Krista Gospodina prati ovu karmelsku zajednicu, zjenicu oka naše nadbiskupije, moli za svakoga od nas, naše obitelji, svećenike, da imamo hrabrosti biti u potpunosti Kristovi kako si i ti bila“, završio je nadbiskup svoju homiliju.

Nakon liturgijskog oproštaja u crkvi, okupljeni vjernici su se u procesiji uputili prema samostanskom groblju, gdje je uz molitvu svih prisutnih sahranjeno tijelo pokojnice.

Životopis

S. M. Rafaela od Božje Providnosti (Ana Petranović) rođena je 4. ožujka 1938. u Gornjoj Jelenskoj kao najmlađe, deveto dijete oca Ivana i majke Dragice rođ. Tomac. Djetinjstvo je provela u brojnoj vjerničkoj zemljoradničkoj obitelji, u kojoj je od najranije dobi učila žarko moliti i marljivo raditi pouzdajući se u Božju providnost. Osnovnu školu pohađala je u rodnom selu u teškim poratnim godinama.

Prvi njezin susret s Karmelom bio je prilikom polaganja svečanih zavjeta njezine daljnje rođakinje i sumještanke s. Ane od Majke Božje (Anđele Andlar) u Brezovici na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 1950. godine.

Već u mladenačkoj dobi osjećala je želju da izbliže nasljeduje Gospodina u redovničkom pozivu te ulazi u samostan Kraljice Karmela u Brezovici kao vanjska sestra 1957. godine. Zbog zdravstvenih razloga 1962. godine vraća se u Gornju Jelensku. Potom odlazi u Zagreb, gdje pohađa tečajeve za obrazovanje odraslih te se 1965. godine zapošljava kao dostavljač u Tehničko-ekonomskom birou i radi 13 godina.

Dolaskom sestara u Kloštar Ivanić u njoj se ponovno probudila želja za ostvarenjem karmelskog poziva. Ulazi u Karmel sv. Male Terezije u Kloštar Ivaniću 8. studenoga 1978. godine. Redovničko odijelo prima 8. prosinca 1979., te nakon dvije godine novicijata, 14. prosinca 1981. polaže privremene redovničke zavjete na godinu dana, koje prema Konstitucijama kao vanjska sestra uzastopno obnavlja kroz pet godina. Na svetkovinu sv. oca Ivana od Križa, 14. prosinca 1986., položila je doživotne zavjete kao vanjska sestra.

Dana 14. srpnja 1988. dolazi na osnutak novog Karmela sv. Josipa u Šarengrad. Zajedno s cijelom zajednicom odlazi u progonstvo 1991. godine, da bi se nakon punih 10 godina prognaničkog života s ostalim sestrama preselila iz Remeta u Breznicu Đakovačku 17. prosinca 2001. u novi, još nedovršeni samostan. Tu je svoje zavjete živjela i vjerno Bogu služila do trenutka kada je Zaručnik došao i našao je kao mudru djevicu sa zapaljenom svjetiljkom.

S. Rafaela je u Karmelu vršila službu vanjske sestre, vratarice. Bila je vedre naravi i uvijek je s osmjehom primala posjetitelje: rodbinu, prijatelje i sve koji su dolazili i kucali na vrata samostana. Voljela je činiti dobro drugima i razveseljavati bližnje malim darovima, a posebno onima koje je sama izrađivala. Predano je radila krunice i žarko je molila na nakane Svetoga Oca, naših biskupa i poglavara.

Karmele je posebno voljela i rado posjećivala. Uvijek se vraćala okrijepljena zajedništvom i u detalje opisivala susrete, slavlja i doživljaje s putovanja. Njezino redovničko prezime „od Božje Providnosti“ govori koliko je živjela oslonjena na Providnost. U bezbroj malih i velikih životnih događaja i detalja prepoznavala je Providnost i zahvalno primala darove Božje dobrote.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.