Sprovod o. Josipa Oreškovića

Drugoga srpnja napustio nas je naš dragi o. Josip Orešković, blago preminuvši na rukama sestre Anamarije u Stepinčevu domu u Cugovcu. Njegov život se ugasio na zemlji i nastavio u punini pred licem Božjim.

Sveta misa za o. Josipa slavljena je u srijedu 4. srpnja u 12 sati. Nakon mise uslijedio je sprovod te karmine za zajednicu, rodbinu i prijatelje. Životni put o. Josipa i njegov značaj za Karmel i Crkvu najbolje je opisao o. provincijal u nadahnutoj propovijedi koju donosimo u cijelosti.

Propovijed o. Srećka

Draga sestro i draga braćo o. Josipa, draga rodbino, preuzvišeni biskupe o. Zdenko, poštovani mons. Sekelj, izaslaniče našega nadbiskupa, kardinala Bozanića, draga braćo karmelićani, draga braćo i sestre, prijatelji o. Josipa. U švicarskoj opatiji Einsiedeln, film koji predstavlja benediktinski Red započinje pogrebom člana zajednice benediktinaca. Film ne započinje primanjem novoga člana u benediktinski Red ili nekim velikim slavljima, nego upravo pokopom jednog člana zajednice. Ove godine Gospodin je pohodio našu Provinciju pozivajući sebi našu braću. Ovo je već treći brat iz naše Provincije koji se ove godine predstavlja pred Gospodinom. Nakon br. Stipe i br. Božidara, i naš o. Josip, nakon što su se navršili dani njegovog ovozemnog boravka među nama, otišao je Gospodinu koga je silno ljubio i vjerno mu služio. Ovo su veliki trenuci milosti za sve nas koji smo na ovoj zemlji – da svoj pogled nikada ne zaustavljamo na ovoj zemlji, nego da ga uvijek upravljamo u Gospodina, u našu vječnu Domovinu. Tada i sve događaje koji nam se događaju na ovoj zemlji gledamo drugačijim očima… Isus u Evanđelju govori da se ne uznemiruje naše srce, da vjerujemo u Boga i u njega da vjerujemo. Mi se zato danas radujemo, iako je ljudski i da plačemo rastajući se od drage nam osobe.

O. Josip rodio se 30. kolovoza 1936. u mjestu Đurđanci kod Đakova, od roditelja Andrije i Ružice (r. Nikolić). Kršten je 30. kolovoza 1936. u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u župi Vrbica. U obitelji bilo ih je 3 brata i 2 sestre. On je bio najstariji. Niže razrede osnovne škole završio je u rodnome mjestu. Kao mali osjetio je svećenički poziv te je nastavio školovanje u Zagrebu u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati. Osjetio je i redovnički poziv te je stupio u Red dominikanaca. U Dubrovniku je završio Opću gimnaziju 1959., te je stupio u novicijat dominikanaca. No, nakon određenog vremena donosi odluku da će studirati veterinu. Kako je u ono doba vladalo dosta veliko siromaštvo, obitelj ga nije mogla školovati, pa je kao student radio različite poslove, uglavnom kao konobar. Radio je i studirao. I sve je stigao. O. Josip znao je pričati kako je kao student biciklom putovao iz Đakova za Zagreb. Fakultet veterine, kao odličan student, završio je 1964. u redovitom roku. Iako je jako volio veterinu i bio cijenjen i od profesora Veterinarskog fakulteta, to nije bio njegov životni put jer je Božji poziv u njegovu srcu bio jači. Ljubav prema Isusu i Mariji bila je jača od svega. Tako da je sve ostavio i došao u Marijin red, u Karmel.

U novicijat Karmelskog reda ulazi 1. studenog 1971. u Somboru i dobiva ima br. Josip od Isusa i Marije. Prve zavjete polaže 2. studenog 1972. u Somboru, a svečane u Remetama na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka 1977. Sljedećeg dana, 20. ožujka, zaređen je za đakona. Te iste godine završio je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Zajedno s o. Zdenkom Križićem i o. Antom Kneževićem, zaređen je za svećenika 26. lipnja 1977. u Zagrebu. Zareditelj je bio sluga Božji Franjo Kuharić.

Poglavari su uvidjeli njegovu ljubav prema dušobrižništvu te je kao mladomisnik postao župni vikar u Remetama. Nakon toga bio je kratko vrijeme u Splitu, no zbog potreba u Remetama vratio se i radio na filijalama, a ubrzo je postao i župnik župe Remete. Najveći dio svoje svećeničke službe o. Josip provodi kao župnik u Remetama.

Zbog svoga druželjubivog i otvorenog karaktera i ljubavi prema ljudskim dušama, župljani su ga jako voljeli i cijenili. Kao narodni čovjek, s narodom je bio jako blizak u svim životnim situacijama. U vrijeme komunizma teško je bilo dobiti dozvole za obnove i gradnju objekata. Svojom neposrednošću i karizmom o. Josip je uspijevao ishoditi te dozvole. Vrata su mu se svuda otvarala.

1993. se pojavila potreba da bude premješten u Split. Tamo je nastavio sa svojim pastoralnim radom, ne samo među župljanima, nego i među redovnicama. Bio je ispovjednik nekoliko redovničkih zajednica, držao im je mjesečne duhovne obnove. Zbog njegove jednostavnosti, dobrote i neposrednosti, narod ga je i u Splitu jako zavolio. Tako da su neki koji nisu baš imali veze s Crkvom ili su čak govorili protiv nje, prema o. Josipu imali posebnu naklonost. Posebno su ga cijenili i nisu dopuštali da se išta govori protiv njega. Protiv Crkve i svećenika može se govoriti, ali protiv o. Josipa ne.

Jedno kratko vrijeme bio je i u našem samostanu na Krku, gdje je također djelovao kao duhovnik redovnica i ispovjednik. Bio je i vrlo poznat propovjednik. Nakon Krka ponovno se vratio u Remete.

Kao redovnik, davao je primjer mlađima revnom molitvom. Zajedničke čine nikada nije propuštao, pa ni kao stariji, kada je već bio dosta bolestan. Herojski je dolazio na sve molitve, pa i na Jutarnju. O. Josip nosio je ime sv. Josipa, kojega je jako štovao, ali i vjerno nasljedovao. Za njega su, kao i za sv. Josipa, Isus i Marija bili u središtu njegova života. Njegovo redovničko ime je o. Josip od Isusa i Marije.  

Kao i sv. Josip, bio je vrlo skroman i zadovoljan s malim. Nikada nije tražio ništa posebno za sebe. Robu je dobivao od drugih ljudi ili iz Caritasa.

Iako mu je ponekad bilo i teško, nije se žalio, nego je uvijek hrabro sve nosio i predavao Gospodinu.

U pismu izraza sućuti, sestre iz Breznice Đakovačke, koje su ga dobro poznavale još iz vremena njihovog boravka u Remetama, jako su lijepo i točno opisale našega o. Josipa. Tako je priorica m. Ljiljana napisala: „Bio je nenametljiv i tih, vedar i okretan, otac i brat. Njegov prodoran pogled bio je tako dubok, a tako topao i smiren… U službama koje je vršio bio je poput sv. Josipa, brižan i savjestan. U svemu je ostavio dojam čovjeka velikog srca koji prednost daje drugima.“

O. Josip bio je uistinu takav: čovjek velikog srca koji je prednost uvijek davao drugima.

Sa svime u životu bio je zadovoljan, te je volio svakog čovjeka. Jedan svetac kaže da je ponizan čovjek onaj kome su svi ljudi dobri. O. Josipu su svi ljudi bili dobri jer ih je gledao Božjim očima i Božjim srcem.

U ime Provincije i u moje osobno ime, posebno zahvaljujem s. Ani Mariji i svim liječnicima i djelatnicima Stepinčevog doma u Cugovcu, koji su o. Josipa pratili s velikom pažnjom i ljubavlju ove posljednje dvije godine, kada se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo te mu je trebala posebna njega. Kako je u svome pismu izraza sućuti istaknula priorica karmelićanki iz Kloštar Ivanića m. Danijela, po svojoj patnji o. Josip sjedinjavao se s Kristom Raspetim.

Dragome Bogu velika hvala za sve što nam je udijelio po životu našega o. Josipa. Svojom skromnošću, jednostavnošću i velikom ljubavlju prema Isusu, Mariji i svakom čovjeku, bio je dar svima nama koji smo ga poznavali i koji smo s njim živjeli. Zahvaljujemo Bogu za tu milost i nadamo se da će nas jednoga dana, kada nas dragi Bog pozove s ove zemlje, o. Josip dočekati zajedno sa svetom Obitelji. Amen.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.