Nekrolog s. Vjekoslave

U nedjelju, 26. kolovoza 2018. godine, na spomen mističnog Probodenja Srca sv. Terezije Avilske, nakon duge i teške bolesti preselila se svome Stvoritelju naša s. Marija Vjekoslava od sv. Josipa (Štefanija Špiljak), u 77. godini života i u 56. godini svetih zavjeta.

Svoj zemaljski život započela je 15. prosinca ratne 1941. godine u uzornoj katoličkoj deseteročlanoj obitelji oca Vinka i majke Ruže Špiljak, u Celju, u Sloveniji. Tu je primila dar svete vjere kao dijete po sakramentu krštenja. Prvu sv. pričest primila je 1948. godine u Pregradi, a sv. potvrdu 1957. u zagrebačkoj katedrali. Rasla je u toplini, ljubavi i radosti roditeljskog doma, uz dvije sestre i petero braće od kojih je jedan, Nikica, bio uzoran i revan svećenik i župnik. On ju je, zajedno s pokojnim bratom Josipom, dočekao u Domu Očevu.

Gospodin ju je pozvao vrlo mladu u družbu kćeri Božje Ljubavi, gdje je uspješno završila redovničku i stručnu formaciju, te na blagdan Imena Marijina, 12. rujna 1962. godine, položila privremene, a na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1967. godine. Uz to, stručno se osposobila za katehisticu i orguljašicu. Obnašala je tijekom svog redovničkog života razne dužnosti po provinciji. Nije bilo posla koji nije radila, od kuhanja do šivanja, od čišćenja do glačanja, a najviše je zauzeto i kreativno radila s djecom i mladima kao katehistica i orguljašica po raznim mjestima Hrvatske.

Djelovala je u Slavoniji, u Zapolju i Dragaliću, u Petrinji, u Karlovcu, te u Dalmaciji, a osobito godinama na otoku Braču. Bila je i zamjenica provincijalke, kao i poglavarica zajednice sestara kćeri Božje Ljubavi na zagrebačkom Kaptolu, te sakristanka u zagrebačkoj katedrali, odakle se 1989. godine zaputila, ponovno slušajući Gospodina, u šarengradski, a potom u brezovički Karmel. Tu je, nakon karmelske formacije, na blagdan Prečistog Srca Marijina, 27. lipnja 1992. godine, položila doživotne svete zavjete u službi vanjske sestre i nastavila u duhu terezijanske karizme svoj molitveno-duhovni život i apostolat, uspinjući se na goru Karmel.

Sestre i mnogi drugi poznavali su je kao redovnicu čvrste vjere, ustrajne molitve, vedroga duha i zdravog humora, kao jednostavnu i komunikativnu, razboritu i mudru, veliku u patnji, kao osobu koja je imala razumijevanja i srca za svakoga tko trpi. Križeve je nosila strpljivo i hrabro, s krunicom u ruci, s molitvom na usnama i bez suze u oku, bez mrmljanja i prigovaranja. U razgovorima je bila direktna, jasna, kratka, konkretna, spontana, bez “filozofiranja” i nadmudrivanja, praktična. Patetiku i fraze nije poznavala, a kad bi se razišla s nekim u mišljenju, za nekoliko minuta sve bi oprostila i razgovarala s osobom kao da ništa nije bilo.

Bila je skromna i zahvalna do kraja života za svaku pomoć sestara, liječnika, dobročinitelja i prijatelja; za svaki i najmanji znak pažnje; za cvijet, za Agnus Dei, za čokoladu, za krunicu; čak je bila zahvalna i liječnicima za sondu koju su joj stavili tri dana prije smrti zbog prehrane. Uz zahvalnost, odlikovala se susretljivošću i darežljivošću prema sestrama i drugima. Što bi dobila, to bi brzo podijelila, s radošću i jednostavnošću.

Voljela je dragog Boga, Majku Božju, svece, ljude, osobito mlade koji su se zanimali za duhovna zvanja. Voljela je život, Karmel, svoje sestre, prijatelje, rodbinu, cvijeće, prirodu i sunce… Gajila je posebnu pobožnost prema Majci Božjoj, sv. Josipu, sv. Maloj Tereziji, bl. Alojziju Stepincu i sv. Ivanu Pavlu II., a sv. Ante Padovanski uvijek ju je uslišavao.

U Karmelu je bila u službi sakristanke, vrsne organizatorice liturgijskih slavlja, porterice, aranžerke, osobe za kontakt između samostana i ljudi, te vanjske poveznice između naših hrvatskih Karmela, uz još mnogo toga drugog.

Homilije nije voljela dulje od tri do pet minuta, ili najviše do sedam minuta jer se to lakše pamti. Za svečanih liturgijskih slavlja tamjan ju je gušio zbog slabih pluća i srca, te se znala povući u sakristiju, ali bi ostala do kraja na sv. misi.

Bila je original Božje ljubavi i svojim životom oživjela je mnoge i podržala ih na Božjem putu. Volja Božja bio je njezin put do Neba, važnija od zdravlja i života.

Posebna karizma s. Vjekoslave u Karmelu bila je molitva i žrtva za duhovna zvanja, osobito za bogoslove, svećenike, redovnike i redovnice, za Crkvu i za naše obitelji. Njih je duhovno pratila, slušala, savjetovala, bodrila, učvršćivala na Božjem putu. Bila je na svoj način njihova duhovna majka i jedan od stupova Karmela. Vjerujemo da to poslanje nastavlja i na Nebu, motreći Božje Lice i radeći neumorno za posvećenje svih koji su joj darovani i koji joj se utječu.

2 misli o “Nekrolog s. Vjekoslave”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.