Od osnutka prve zajednice u Duruelu do danas

Kao što znamo, taj osnutak je trajao jako kratko i možemo ga smatrati prvim pokušajem da se uspostavi jedan karmelsko-terezijanski život kod muških, no još potreban mnogih korekcija i prilagodbi. U tom smislu, u potrazi za identitetom i okruženju pogodnom za njegov rast, ne može se jednako gledati na osnutak samostana sv. Josipa u Avili, bujnoj i dobro ukorijenjenoj stabljici, i na ovaj u Duruelu koji je tek mladica. Priča o bosonogim karmelićanima je ovako nastala i možda uvijek ostane označena privremenošću i nemirom: prognanici smo, na putu prema domovini koja nije iza, nego ispred nas. Priznajemo: nije lako živjeti u stalnoj napetosti, nije lako koračati pustinjom sa svim teškoćama, opasnostima i iskušenjima koje ona nosi, vođeni samo obećanjem jedne zemlje u kojoj ćemo moći živjeti zauvijek.

A ipak, izgovarajući ove rečenice, u duhu mi se pojavljuje jedna vrst utjehe: nije li upravo ovo iskustvo našeg oca i brata, sv. Ivana od Križa? Ako je istina da se ne možemo osloniti na jedno mjesto ili na nekakvu «fascinantnu» priču, ne nedostaje nam duha, ni volje, ni karizme da pronađemo sebe i svoje početke. Usudio bih se reći da priča o bosonogim karmelićanima nije takva da se može rekonstruirati polazeći od dokumenata i arhiva, nego iz puta kojim svaki Terezijin sin ide ulazeći u noć, bez ikakvog drugog svjetla osim onog koji gori u srcu, prema cilju za kojim čezne, ili još bolje: privučen snagom Onoga koji čezne za njim i koji ga čeka. To je priča «sretnog časa», u kojem što više gubite, više dobivate; što se više udaljavamo to se više približavamo; što je netko manje protagonist, to više sudjeluje u protagonizmu Duha Svetoga u priči.

Ne trebamo se čuditi, ako u samim počecima bosonogih karmelićana, pronađemo ništa drugo nego samo jednu točku na zemljopisnoj karti, na velikom praznom prostoru, praznini, koja kaže da se ono bitno tu ne nalazi. I nema smisla tada stati, trebamo nastaviti hodati, tražiti, pitati i ispitati se. To je problematika biti bosonogi karmelićanin, to je naša prava i potpuna descalcez (bosonogost). A koliko samo rizika leži u ovome! Kao izraelski narod u pustinji, put nas umara, želimo biti kao drugi narodi koji imaju svoja umirujuća božanstva, i onda nas hvata nostalgija za Egiptom iz kojeg smo izašli, bunimo se protiv naših vođa, ne cijenimo darove koje nam Otac daje na putu i napokon bojimo se ući u obećanu zemlju.

Tko može nastaviti na putu izlaska? Samo onaj tko se susreo s Bogom živim, samo onaj tko je iskusio oganj koji ne izgara, «živi plamen ljubavi». Na početku našega putovanja nema nikakvih zidova ni struktura: ima samo jedan plamen koji sjaji u noći. To je onaj plamen koji je gorio u Terezijinu srcu i u srcu Ivanovom kod onog blaženog susreta u samostanu u Medini. Upravo tu je rođen naš način karmelskog života, vjernog ali i različitog od onog koji je bio življen do tada. Terezija, nakon pet godina blaženog života u zajednici u sv. Josipu, osjeća kako joj se srce širi, i čuje Gospodinov glas koji kaže: «Pričekaj još malo i vidjet ćeš velike stvari» (F 1,7-8). Nakon toga, bez da je ona to željela, Duh Sveti ju je gurnuo u veliko more sveopće Crkve. A mladi Ivan se upušta u ovu avanturu, prihvaćajući rizik nečega novoga koje je tada, gledajući ljudski, još izgledalo jako krhko i nestabilno. Ipak, nije se dao zastrašiti ljudskim procjenama i racionalnim kalkulacijama: on daje svoje povjerenje Riječi Božjoj, čiji odjek čuje u glasu jedne iskusne i strastvene žene.

I tako su započeli zajednički hod. A to je ujedno i još jedan uvjet za putovanje prema obećanoj zemlji: putovati zajedno. Možda nam se i danas, 450 godina poslije, cilj još čini dalekim, no to je zato što smo puno puta hodali sami, usudim se reći: previše muški i previše klerikalno. Terezija je vjerojatno predosjetila ovaj rizik, i zbog toga je povela Ivana u Valladolid, da vidi stil zajedništva koji se živi u njezinim zajednicama. Ivan je to vidio i bez sumnje razumio i usvojio. No, da li je uspio to prenijeti i na braću? Vremena nisu bila laka, kako nas povijest uči. Ali danas, braćo, usred tolikih poteškoća, slabosti i krhkosti, imamo velike mogućnosti. Danas, nakon tolikih povijesnih i crkvenih propusta i nakon tolikih iskustava milosti, dano nam je da krenemo iznova, ne iz snage nego iz slabosti, ne iz moći nego nemoći. Blagoslovljena je naša slabost i naša nemoć, ako se preko njih odreknemo naše samodostatnosti i predamo u ruke naše braće! Ako se prestanemo braniti jedni od drugih, ako počnemo razgovarati i upoznavati jedni druge, tada ćemo postići cilj, onaj prema kojem nas Duruelo usmjerava kao strijelu, kao pokazatelj koji nas vodi na putu. Odavde krećemo iznova, s jednom jedinom opremom koja nam je potrebna na putu: da budemo braća, da budemo bosonogi, da imamo Djevicu Mariju za sestru.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.