Glas Koncila hodočastio svojoj Zaštitnici

Na 21. obljetnicu beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa i utemeljitelja Karmela u Brezovici, bl. Alojzija Stepinca, u četvrtak, 3. listopada 2019. godine, djelatnici Glasa Koncila i Malog Koncila tradicionalno su, pod vodstvom msgr. Ivana Miklenića, kanonika, v. d. direktora i glavnog urednika Glasa Koncila, hodočastili u brezovički Karmel svojoj nebeskoj zaštitnici sv. Tereziji od Djeteta Isusa i Svetoga Lica.

Msgr. dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, predvodio je misno slavlje, koje je bilo u znaku 80. obljetnice prisutnosti Stepinčevog Karmela u Hrvatskoj.

Msgr. Miklenić srdačno je na početku misnoga slavlja pozdravio predvoditelja i prisutne, čestitao sestrama 80. obljetnicu osnutka njihovog Karmela zaslugom bl. Alojzija Stepinca, zahvalio im je za dosadašnju molitvenu pratnju te se preporučio u daljnju.

Propovijed msgr. Batelje donosimo niže u cijelosti.

Tradicionalni blagoslov ruža nije izostao, a msgr. Batelja je sestrama darovao svoju najnoviju knjižicu Nada im je puna besmrtnosti!

Prijateljsko druženje s djelatnicima Glasa Koncila i s prelatom Bateljom, uz aktualnosti iz njihovog i sestarskog života te oduševljeno sviranje i pjesmu vrsnoga sastava »Pet do dvanaest«, bilo je izvor nove radosti, ohrabrenja i oduševljenja, kao i poticaj na snažniju molitvu za djelatnike Glasa Koncila i za njihove suradnike.

 

Promišljanje uz blagdan sv. Male Terezije sa sestrama i djelatnicima Glasa Koncila u Karmelu u  Brezovici 3. listopada 2019.

Drage sestre!

Dragi djelatnici Glasa koncila!

1. Božja riječ poručuje nam da je samo maleni mogu razumjeti. Tko su maleni? Životno nam iskustvo govori da su maleni oni koji mogu živjeti samo ako se netko o njima brine, kao što su to mala djeca. I mi smo djeca, ali Božji sinovi i kćeri, koji se igraju na Božjem dvorištu stvorenosti, smrtnosti i uskrsnuća. Stoga naša malenost ne proizlazi iz rasta ili dobi, već iz srca koje vjeruje, iz srca koje ljubi jer je Bogom ljubljeno. Zato nas Evanđelje podsjeća da je Bog blizu onome što je neznatno, ljubi što je slomljeno. Znakovito je to teolog Bonhoeffer prikazao ovim riječima: Kad ljudi kažu: »Izgubljeno je!«, Bog veli: »Pronađeno je!« Kad kažu: Osuđen je!« Bog veli: »Spašen je!« Kad ljudi govore: »Proklet!« Bog veli: »Blažen!«

Štoviše, Bog kao dobri Otac svakoga od nas zove k sebi. Čuli smo Isusa: »Dođite k meni!« »Dođite!« ne zove da nas prorešeta radi naših grijeha, nego da ih oprosti! »Dođite!«, ne zato što bih ja imao potrebu vaše hvale, nego zato što imam goruću žeđ za vaše spasenje«. Ne zove nas iz zabave, nego da nas umorne »odmori«, ojađene »utješi«, opterećene »rastereti«, zavađene »pomiri«, rasrđene »utiša«, grešne »spasi«.

Neka nas ne prestraši Isusov govor o »jarmu«, jer pojašnjava da je on sladak. Istina, govori o teretu, ali pojašnjava da je lagan. Očito nas poznaje u dušu, da smo spremni izmigoljiti bremenu koje je teško, ili prezreti ga ako je lako, neprivlačno.

2. Braćo i sestre! Danas zastajemo pred ljudskim stvorenjem koje je malenošću zadivilo svijet i osvojilo Boga. Ona sama, sv. Mala Terezija, svjedoči: »Budući da sam bila malena i slaba, snizio se k meni i poučavao me nježno o tajnama svoje ljubavi.« Zato je mogla reći: »Moje je nebo u meni; moje je nebo ćutjeti u sebi sličnost s Bogom, koji me stvorio svojim moćnim dahom.«

Potom nadodaje: »Moje je nebo ostati uvijek u njegovoj prisutnosti, nazivati Ga Ocem svojim, i biti njegovo dijete. U njegovim božanskim rukama, ja se ne bojim oluje. Potpuno mu se prepustiti, to je moj jedini zakon. Počivati na njegovu Srcu, sasvim uz njegovo lice, to je moje nebo!« Kakva smjelost! Ohrabrena bezbrižnošću, nadvladala je silu težu oholosti i poletjela u Očev zagrljaj.

S takvom slobodom djeteta ona zastaje pred svetohraništem i prostodušno šapće Isusu: »Oh, kako si ti, postavši utamničenikom na zemlji, znao sakriti zrake svoga božanstva!« A onda pjesnički nadodaje: »Hostijo sveta – stane živog Boga, Nisam to više ja što živim sama, Nego živim od života Tvoga.«

Samo duša na Boga oslonjena, rasterećena od mamaca koji kruže svijetom, može reći: »Bez Božjeg milosrđa, priznajem, ja bih bila mogla pasti tako duboko kao sveta Magdalena; silna riječ božanskog Učitelja Simonu farizeju odjekuje u mojoj duši velikom slašću. Da! Ja to znam, ‘onaj komu je manje oprošteno, manje ljubi.’«

Dijete koje se posve predaje u naručaj ocu ili majci bezbrižno je. Takva je bila i današnja svetica. Radosno nam priopćuje: »U Rimu, u crkvi Svetoga Križa Jeruzalemskoga, provukla sam svoj mali prst u otvor relikvijara i tako sam mogla dotaći dragocjeni čavao, koji se okupao u krvi Isusovoj. Čavao se vidi kroz staklo, ja sam postupala kao dijete koje vjeruje da mu je sve dozvoljeno, i smatra blago svoga oca kao svoje.«

Dragi štovatelji sv. Male Terezije! U 10. poglavlju »Povijesti jedne duše«, sveta Terezija od Djeteta Isusa istakla je sama svoju ljubav prema molitvi Gospodnjoj. Reče: »Za mene je molitva polet srca, jednostavni pogled prema nebu, uzvik zahvalnosti i ljubavi usred kušnje, kao i usred veselja. Konačno, molitva je nešto što razveseljuje dušu i ujedinjuje je s Bogom. Koji put, kad se moj duh nalazi u takvoj suhoći da ne mogu iz njega izvući ni jedne jedine dobre misli, onda izgovaram polako tri puta Očenaš ili Zdravo Marijo. Te me same molitve ushite, one savršeno hrane moju dušu i dostaju joj.«

Ona je sama sastavila više molitava, koje govore Ocu: dvije »Male molitve Ocu nebeskome« i Molitvu »Ocu milosrđa«, za koju je prosila oca Roullanda, svog duhovnog brata, da je svaki dan moli za nju.

Reče: »O, da, vrlo je gorko živjeti na toj zemlji! Ali sutra, za koji sat, bit ćemo u luci! Moj Bože, što ćemo tada vidjeti? Kakav li je onaj drugi život, koji neće imati kraja?… Gospodin će biti duša naše duše.«

Razmišljajući o Isusovim riječima o odricanju, žrtvi i križu, sv. Mala Terezija reče: »Vidjela sam kako je nesavršena moja ljubav prema mojim sestrama; shvatila sam da ih nisam ljubila kako ih ljubi Isus. [To vrijedi i za djelatnike Glasa Koncila.] O, ja shvaćam sada, da se prava ljubav sastoji u podnošenju pogrješaka bližnjega, da se ne čudimo nad njihovim slabostima, da se poučimo njihovim i najmanjim krepostima, no nadasve, ja sam naučila to, da ljubav ne smije ostati zatvorena na dnu srca, jer nitko ne užiže svjetiljku da je stavi pod posudu, nego na svijećnjak, da svijetli svima koji su u kući. Čini mi se, moja Majko, da ta baklja označuje ljubav, koja mora svijetliti, razveseljavati ne samo one, koji su mi najdraži, nego sve one, koji su u kući«, u Karmelu, u uredništvu, na slogu, u administraciji, na porti.

»Neka konačno svi, koji nisu prosvijetljeni svijetlom vjere, vide, kako im svijetlim: O moj Bože, ako treba, da jedna duša, koja Te ljubi, očisti stol što su ga oni zaprljali, ja sam evo spremna. Jesti ću tamo sama kruh boli, dok Ti se svidi, da me uvedeš u svjetlo, u kraljevstvo Tvoje; jedina milost, koju Te molim, jest, da Te nikada ne uvrijedim!«

3. Dragi štovatelji Karmela i bl. Alojzija! Odluku za uspostavljanje Božjeg svjetla, Karmela u Zagrebačkoj nadbiskupiji, dr. Alojzije Stepinac donio je provodeći odmor u Sv. Križu pod Golicom u Sloveniji. Bilo je to u važnim trenucima duhovne obnove hrvatskog naroda prigodom 1300. obljetnice prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom.

Nakon što je dobio dopuštenje Svete Stolice za osnutak i prijelaz hrvatskih karmelićanki iz Austrije, u hrvatski Karmel došle su 4 sestre kojima je, 5. rujna 1939. godine, darovao sliku Gospe Karmelske, te vlastoručno napisao: »Onima koje su osnovale hrvatski Karmel, današnji pastir nadbiskupije zagrebačke dovikuje: ‘Učinite što možete milošću Božjom, da se hrvatski narod potpuno preporodi u Kristu, i da sve bude prožeto duhom Božjim, i pastiri i stado. Za današnjeg živog pastira, vi koje ste žive, molite da vjerno ispuni svoju dužnost. A kad zaklopi oči, one koje budu žive, da se mole za pokoj njegove duše, da se smiri kod onoga, kojega jedino traži, vječnoga i dobroga Boga.’«

Iskreno ti čestitam, dragi Karmele, 80. obljetnicu osnutka. Bilo je to 24. prosinca 1939. kada ti je nadbiskup Stepinac dao kanonski početak utemeljivši prvi hrvatski Karmel bosonogih karmelićanki ovdje u Brezovici. Toga dana je u vašu Spomenicu upisao: »Kad je po tajnoj odluci Providnosti Božje stavljeno na Nas breme upravljanja zagrebačkom nadbiskupijom, to nam je u prvom redu bilo na srcu da se sve obnovi u Kristu… Dok s jedne strane dijeceza Našoj brizi povjerena trpi od strašne nestašice svećenstva, a s druge strane razvratnost se iz dana u dan sve više širi, smatrali smo kao posebni dar Milosrđa Božjeg mogućnost da glasoviti onaj Red bosonogih karmelićanki ili Blažene Djevice Marije Karmelske, presadimo i u Hrvatsku. To nam se, prije nego smo se smjeli i nadati, uz pomoć Dobrote Božje posrećilo. Neka bude na veću slavu Božju i duhovnu korist hrvatskog naroda to što podižemo prvu kuću Bosonogih karmelićanki ili Majke Božje karmelske u našoj dijecezi u Brezovici. Nadam se da će ova kuća biti ono što tako vruće želimo, naime, kuća molitve, iz koje će se dizati molitve pred lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odozgor i oblaci milosti Božje dažditi Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod.«

Sam je posvjedočio da je to njegovo najveće pastoralno djelo. Učinjeno je i uzdržava se molitvama i žrtvama. Ta rekao je u pismu jednoj časnoj Majci: »Visoko cijenite svoje male dnevne žrtve iz ljubavi prema Isusu, prema Bogu. Mi ljudi ionako ne možemo ništa velika dati Bogu. Sva je naša veličina u ljubavi prema Bogu. A eto što govori sâm Isus na jednom mjestu s. Josipi Menandez, koja je morala mnogo trpjeti. ‘Svaka duša’, veli Isus, ‘može služiti kao oruđe za ovo uzvišeno djelo. Nisu za to potrebne velike stvari, dovoljne su i najmanje: jedan korak koji se načini, jedna slama koja se pokupi, jedan pogled koji se suzdrži, jedna usluga koja se učini, jedan ljubazan osmjeh, sve to, prikazano Ljubavi (Bogu), stvarno je od velike koristi za duše i pribavlja im bujicu milosti. Ništa nije maleno, što se čini iz ljubavi. Ne, za Moju ljubav nema malenih stvari, jer sama snaga Ljubavi daje im veličinu« (1959.).

Drage sestre, dragi djelatnici Glasa Koncila, ništa velika se u Crkvi Božjoj nije ostvarilo bez molitve i žrtve. To je današnja poruka sv. Male Terezije i bl. Alojzija nama i svima koje Bog stavlja na putove našega života. Amen.

Juraj Batelja

Jedna misao o “Glas Koncila hodočastio svojoj Zaštitnici”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.