Poniznost i samospoznaja

Put s Bogom nije samo stvar čovjeka koji je svjestan svojih ograničenosti, koji uvijek iznova mora svladavati poraze i koji je na tlu zgažen, nego je to također stvar i svemogućeg Boga. Prolazimo svoj put s Gospodinom, u povjerenju u Njega i sigurnosti da nam On može učiniti velika djela. Pri tom je važan stav pouzdanja i širine.Tko sebe i razvoj svojeg života promatra na ispravan način, na temelju od Boga darovane milosti, otkriva da nije ništa bolji od drugih. Sve je Gospodnje djelo!

Poniznost

Kad govorimo o poniznosti, često mislimo na ljude spuštene glave, koji nisu nizašto kadri ili koji nisu nadareni… u najmanju ruku se tako govori. To čak nije ni karikatura poniznosti koja čovjeka čini smiješnim ili, u svakom slučaju, drugima nevjerodostojnim?

Prema Terezijinim riječima poniznost znači živjeti u istini, kretati se u granicama istine. Taj nam stav pomaže da budemo istiniti u odnosu na sebe, bližnje i Boga. Poniznost nema ništa s nedostatkom samopouzdanja, nego s ispravnim vrednovanjem darova i talenata kojima nas je Bog obdario. Tko sam sebe iskreno promatra, otkrit će svjetlo i tamu, sposobnosti i nedostatke. Malo pomalo steći će odvažnost prihvatiti sebe onakvim kakav jest.

Terezijina nakana je jasna: istina i pouzdanje. Tko započinje molitveni put mora se naći na temelju istine i poniznosti. Neistinitost nije nikakav temelj, jer je samo poniznost prikladan temelj za cijelu zgradu.

Tko se uputi na put s Bogom, mora bez ogorčenosti primiti sve što mu se dogodi. I ono što mu uspije i ono što mu ne uspije. Bog, dakako, nije uz nas zato jer smo mi dobri, nego zato jer je On dobar. Tako uvijek možemo, bez obzira kako se ponašali, računati s Njim jer se On ne mijenja. U šestoj odaji otkrivamo mjesto na kojem nam svetica objašnjava zašto poniznost ima tako veliko značenje: Razmišljala sam jedanput s kojeg razloga je naš Gospodin bio toliki prijatelj kreposti poniznosti, i tada mi je sinulo da je to zato jer je Bog najviša Istina, a poniznost nije ništa drugo nego koračati u istini. Da bismo živjeli u tom stavu istine, važno je za nas da uvijek iznova gledamo na Isusa Krista, jer od Njega ćemo učiti u čemu se sastoji prava poniznost.

Samospoznaja

Terezija nas uvijek iznova hrabri da se posvećujemo samospoznaji, jer nam to može pomoći da dođemo do poniznosti. Veliko je zlo ako ne znamo tko smo. To nas dovodi do krivih pretpostavki, zabluda i krivog planiranja, jer se iz neznanja krivo procjenjujemo.

Poniznost djeluje poput pčele koja u košnici stvara med. No, sjetimo se da pčela ne prestaje izlaziti i polijetati da sakupi pelud s cvijeća. Takva je i duša u samospoznaji. Vjerujte mi, i povremeno izletite da bi promotrili veličinu i veličanstvo svojega Boga. Tako će duša prije otkriti svoju ništavnost nego u sebi samoj. Kao velika pomoć i nadopuna samospoznaji preporuča se spoznaja Boga. Tek u odnosu prema Bogu otkrit ćemo ispravni razmjer svojih nedostataka i sposobnosti; relativno značenje nedostataka, budući da je Bog veći od naših pogrešaka, ali i relativno značenje naših sposobnosti, budući da smo doduše jako vrijedni, ali smo u usporedbi s Božjom savršenošću ipak ograničeni.

Samospoznaja treba biti trajni pratilac našeg putovanja. To je nužno za početnike i razborito za napredne. Ne znam je li ovo dosta dobro razjašnjeno, budući daje to vrlo važna stvar: ta spoznaja svoga Ja. Toliko je važna da želim da se nikada u tome ne opustite, ma koliko god visoko uzdignute bile, i do nebesa. Velika pomoć u samospoznaji jest ispit savjesti. Terezija preporuča svojim sestrama dnevno ispitivanje savjesti, u podne i navečer, kao put da otkriju istinu o sebi. Tko ispituje svoje korake, tko preispituje svoja djela, otkriva vrijednosti koje određuju i obilježavaju smjer njegova života.

Antonio Sagardoy

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.