Središte duše je duhovna osoba

Otkrili smo da duša, sa svim onim što proživljava i sa svim svojim kvalitetama, ovisi o različitim okolnostima; i na nju se može utjecati s različitih strana, kao što su to npr. uvjetovanosti i kvalitete vlastitoga tijela; na kraju krajeva, sama duša nalazi sebe ubačenom između odnosa fizičke i psihičke stvarnosti. Pojedinac se razvija zajedno sa svim svojim kvalitetama pod neprestanim djelovanjem sličnih utjecaja. Ovaj čovjek je takav i takav jer je uvjetovan ovim ili onim, dok bi se u drugačijim okolnostima možda drugačije razvio; njegova „narav“ ima nešto empirijski slučajno i možemo zamisliti da bi se ona mogla razvijati na mnogostruke načine. Pa ipak, ta raznovrsnost nije bezgranična i susrećemo određene granice. Ne samo to da bi općenita struktura duše morala ostati sačuvana kao takva, nego i unutar same individualne forme nailazimo na jednu jezgru koja se ne mijenja: to je struktura osobe.

Mogu zamisliti Cezara u nekom selu umjesto u Rimu, i mogu ga zamisliti prenesenog u XX. st.; sasvim sigurno, kao posljedica toga, njegova bi povijesno uvjetovana individualnost doživjela određene preinake, ali zasigurno on i dalje ostaje Cezar. Ta osobna struktura ograničava polje mogućnosti tih varijacija unutar kojih je moguće da se ovaj stvarni izričaj može razvijati „ovisno o okolnostima“. Sposobnosti duše – kako smo ranije rekli – s upotrebom mogu postati još finije ili mogu postati neosjetljive. Mogu biti „odgojen” da uživam u nekom umjetničkom djelu, a s druge strane ako se taj užitak često ponavlja može rezultirati neugodom. Ako je moja psihofizička organiziranost snažna, onda imam snagu nastaviti u skladu s navikom. […]

Moguće je zamisliti da se čovjekov život razvija savršenim razvojnim procesom njegove osobnosti, ali je isto tako moguće da psihofizički razvoj ne dozvoli puni razvoj, i to na različite načine: netko umre kao dijete ili je paraliziran, te nema mogućnost punog razvoja „sebe samoga“; jedan empirijski slučajni događaj – slabost organizma – oslabljuje značaj života (ako gledamo značaj u smislu razvoja osobe), a s druge strane, onaj organizam koji je jači, čuva život dugo, pa i kada je njegov značaj već pun i kada se osoba potpuno razvila.

Pa ipak, čak i u jednom otpornom organizmu može se dogoditi neki nesavršeni razvoj: tko nije nikada susreo osobu koja je dostojna ljubavi ili mržnje, neće nikada moći doživjeti dubinu u kojoj se ukorjenjuju ljubav ili mržnja. Ako netko nije nikada vidio neko umjetničko djelo, nije nikada izišao izvan zidova nekog grada, užitak koji pružaju umjetnost i priroda, te njegova osjetljivost za umjetnost i prirodu, ostat će mu zauvijek nedostižni. Jedna takva „nepotpuna“ osoba sliči skici koja nije dovršena. Na koncu, moguće je zamisliti da ne dođe ni do kakvog razvoja osobnosti. Tko sam po sebi ne osjeti vrijednost nečega, ne postigne sve te osjećaje sam, već mu drugi to prenesu, ne može živjeti sebe samoga niti može postati jedna osobnost, nego eventualno neka iluzorna slika sebe samoga. Samo u ovom posljednjem slučaju možemo reći da duhovna osoba ne postoji. U svim drugim slučajevima ne možemo nerealizirani razvoj osobe izjednačiti s njezinim nepostojanjem; naprotiv, duhovna osoba postoji, iako nije razvijena.

sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein), Il problema dell’empatia, 219-221

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.