Generalovo pismo o svetkovini svetog Ivana od Križa

Draga braćo i sestre velike obitelji terezijanskog Karmela!

Sa zadovoljstvom vam se obraćam u ove posebne dane Došašća, na putu prema Betlehemu, u iščekivanju Života koji nastaje u Marijinom krilu, u srcu povijesti naših dana, i u svakome od nas. Budući da je već blizu svetkovina sv. Ivana od Križa, želim s vama podijeliti dvostruko razmišljanje. Prvo, u svezi  onoga što živim kao General ova prva tri mjeseca, što me vodilo, a što možda može i vas voditi na vašem putu. Drugo, želim vam ponuditi neke ključeve za razumijevanje života našeg svetog Oca Ivana od Križa u sinodalnoj perspektivi. Bit će to samo nekoliko točaka za koje vjerujem da nam mogu biti poticajne u našem zajedničkom hodu s Crkvom u ovom povijesnom trenutku.

 

NA PUTU

Tri su mjeseca prošla od našeg Generalnog kapitula, nadahnuta Duhom Svetim u bratskom susretu i promišljanju. Svaki kapitul je podsjetnik da moramo raditi zajedno, u suradnji, na dobro Reda i Crkve. Zahvaljujem o. Saveriju na njegovo brizi, zauzetosti i mudrosti kojima je bila obilježena njegova generalska služba, poput starijeg brata, zajedno sa cijelom svojom ekipom iz uprave, kao i maru i zauzetosti svih mjesnih poglavara, provincijala, samostana, federacija, udruga, redovnica i Svjetovnog reda. Hvala svima vama za vašu zauzetost i ustrajnost u služenju dobru, u velikodušnosti.

Nakon početnog razdoblja prilagodbe i proučavanja, početni strah zbog vlastite neprikladnosti u odnosu na povjereni mi zadatak prepušta polako mjesto poučljivom pouzdanju: „Učini ono što možeš, i prepusti se meni“ (Izvješća 13), reče Gospodin sv. Tereziji od Isusa. Ove su riječi obilježile moje prve korake.

Uz ove riječi koje pozivaju da Gospodina stavimo na prvo mjesto, moja prva tri mjeseca na službi Generala – zajedno s definitorima i ostalom braćom u Generalnoj kući – pratio je duboki uvid u snagu  zajedništva cijeloga Reda. To mi je ukazalo na prvu potrebu koju doživljavam kao projekt za nadolazeće godine: iskustvo Boga živoga u ujedinjenoj obitelji; živjeti euharistiju s posebnom skrbi za zajedništvo u različitosti; nastojanje da sačuvamo primljeni dar, koji je je ponajprije dar zajedničkog poziva, kao neprocjenjivo blago.

 

ČETIRI RIJEČI ZA ZAHTJEVNU SADAŠNJICU

Četiri su riječi koje me iznutra potiču i koje s vama želim podijeliti da mi pomognete da hodim u njihovoj svjetlosti, odgovoran poticajima Duha Svetoga, ruku pod ruku s Marijom i Josipom: Nemoguće, Veliča, Plodnost sadašnjice, Izlazak u poslušnosti.

  1. Mnogobrojne su prigode kad se put čini nemogućim, kao da nam se na putu ispriječi neki Golijat koji nas u svemu nadilazi. Napast je tada predati se i maknuti sa strane. Obuzme nas obeshrabrenost i očaj, i k tome još neki egzistencijalni umor, duševni i tjelesni. Ali sve to ne može ugasiti onu unutarnju iskru koja nas podsjeća da sve to skupa nismo samoinicijativno započeli, nego da je riječ o Božjem planu s nama. Usred velikih borbi, u svakome od nas se javlja unutarnji glas: „Upravo jer je tebi nemoguće, meni je moguće.“ Odmor možemo naći samo u izvjesnosti ove riječi: „Ne bojte se! Ja sam.“ Ono što je nemoguće povlašteno je mjesto iskustva Boga, Karmela. Ono najbolje što nam se dogodilo, dogodilo se u najnemogućijim situacijama. Govorim vam ovo s velikim uvjerenjem, nastojeći vas potaknuti da uočite kako nova snaga dolazi onda kad nam naša snaga i naša pamet više nisu od pomoći, i kad jedino pouzdanje pomaže da uđemo u autentičnu dinamiku odnosa gdje je Gospodin Bog na prvom mjestu.
  2. Marijin Veliča nam je životna škola za ovo vrijeme. Marija je uvijek jamstvo plodnosti u najtežim trenucima. Veliča je pjesma koja otkriva Božju istinu u vremenima tame. U siromašnom i poniznom srcu Marijinu prepoznaje se neosporna istina cijele povijesti, Božja pobjeda, njegovo spasenje posred svih nesreća i nepravdi. Slobodno i ponizno srce jedne nazaretske djevojke, raspoloživo i otvoreno za Božji prolaz, mijenja ljudsku povijest na nečuven način. Moćnici nemaju posljednju riječ. Ponizni pišu povijest spasenja. Kakav je Veliča današnjeg Karmela? Kakva je pjesma koju čujemo u dubini naše krhkosti i malenosti? Mislim na pjesmu koju nikakav neuspjeh ili otvorena rana ne mogu ušutkati. Pozivam vas da živite ovo vrijeme kao jedan Veliča, u osluškivanju Božjih želja za našu izranjenu zemlju.
  3. Naši su mistici uvijek opjevavali Božju vjernost u sadašnjem vremenu. Nikad nisu sumnjali u plodnost Duha Svetoga za nastajanje života u sadašnjici, čak i kad je ona izgledala uništenom. Duh Sveti je sposoban, kako su to dobro znali naši Oci, i u pustinjama zacrtati putove, te izranjene osobe preobraziti u istinske iscjelitelje vlastitog vremena. Karmelski sveci su učitelji kršćanske ustrajnosti, sposobnosti oporavka, rekao bih: malodušan život recikliraju i ponovno slažu – protiv svake nade – u jaslice novog života, u Božji san, u ono što je sveti Josip čuo i u što je povjerovao u najviše zbunjujućoj noći svoga života.
  4. Svjedočimo prisilnom Izlasku u raznim dijelovima svijeta. Svijet je u potrazi za svojom kućom, svojim ognjištem. Živimo u vremenu prijelaza prema obećanoj zemlji. Neki vele da idemo prema uništenju planete ili svršetku vremena: u teškim vremenima pojavljuju se proroci nesreće… ali i najveći sveci. Istina: naša je zemlja bolesna, na duši i na tijelu. Ali ono što se čini krajem, uvijek bude prigoda „iznenađujućih početaka“. Čak i mi, redovnice, redovnici i laici živimo vrijeme Izlaska u poslušnosti. Nismo tuđi ovom povijesnom trenutku, iako se čvrsto držimo „egipatskih lonaca“, i nama poznatih „sigurnosti“. Nije vrijeme za očuvanje vlastite udobnosti: za Tereziju je uvijek vrijeme za hod. Bez rizika jednog odvažnog „Da“ sada, Karmel budućnosti neće biti živ i vjerodostojan. Ne čuvajmo svoje zgrade, ne čuvajmo sami sebe, nego živo iskustvo vjere, nade i ljubavi. Na koji Izlazak u poslušnosti smo danas pozvani, kao zajednica i kao karmelićani?

 

IVAN OD KRIŽA U KLJUČU SINODALNOSTI

Ove godine slavimo 430 godina od smrti sv. Ivana od Križa – trenutka prijelaza, kad je rastrgnut „veo što priječi susret jasni“, i kad se otkriva otajstvo ljubavi koje je on živio u tamnoj noći ovoga života. Sav naš život stremi k tom odlučujućem trenutku. I sve ono što radimo i živimo bit će osvijetljeno svjetlom tog trenutka, koji je sveti Ivan od Križa doživio malo nakon zvona crkve Svetog Spasa koja su najavljivala Matutin. I mi ćemo jednog dana čuti zvuk zvona koji nas poziva na konačno rođenje. Cijeli naš život je Došašće koje u svojoj nutrini nosi istinski život. Razmišljajući o Ivanu od Križa, uvijek se dobije svjetla za smisao našeg puta u sadašnjici.

Ovih dana razmišljam o putu kojim je Crkva krenula pozivajući nas na sinodalnost, na proces uzajamnog slušanja, suodgovornosti i prijemčivosti za novo, da bi se prosvijetlili i vrednovali. „Dijalogiziramo da bi razumjeli, ne da bi uvjeravali“, rekao je Benedikt XVI. u svom posljednjem govoru kao Papa, 21. prosinca 2012.

 

  1. ŠUTLJIVA LJUBAV I LJUBAVNA POZORNOST

Usred vlastitog životnog iskustva, Ivan od Križa je osluškivao rječitu tišinu Božju. Životne nepogode – „hodočašće gladi“ u djetinjstvu, zatvor u Toledu i progonstvo u La Peñueli u njegovim posljednjim mjesecima – od njega su iskovali finog slušača tihe ljubavi Božje, usred protivština i mraka. Ivan od Križa se uči šutljivoj ljubavi i ljubavnoj pozornosti bivajući ranjen i vođen od Boga „u guštaru duboku“ (Spjev 36). Dopušta da ga prožme Božja istina o stvarima, o osobama i o samom Bogu, opremljen jezikom koji Bog najbolje čuje: „šutljiva ljubav“. Prva krepost prave sinodalnosti je stav ljubavi, kao načelo koje tumači život polazeći od empatije, koja otkriva Boga u njegovim šutnjama, u vlastitoj nutrini i u svakoj osobi. Ivan od Križa je nalaznik bisera u noćima i smetlištima svijeta.

 

  1. SVETOIVANOVSKA MAJEUTIKA

Slušajući recitiranje tuđih pjesama, Ivan od Križa bi ponekad zamolio da mu ponove stih koji bi želio naučiti napamet, da bi ga kasnije mogao tumačiti. Jednom upita br. Franju: „Brate, kakav je Bog?“ A brat odgovori: „Bog je takav kakav hoće biti“. To je Ivanu dalo priliku da danima tumači ovu originalnu definiciju apsolutne slobode Božje, koji radi ono što hoće, radi našega dobra. Poznata je i zgoda u kojoj je Ivan od Križa upitao Franjku od Majke Božje: „Sestro, čime se bavite u molitvi ovih dana?“ Ona odgovori: „Gledam ljepotu Božju i radujem se samoj činjenici da ju posjeduje.“ Iz ovog razgovora nastale su posljednjih pet kitica Duhovnog spjeva B, osobito 36. kitica o ljepoti Božjoj. Ovaj način poduke, tako srdačan, danas bi definirali kao „sinodalan“, tj. sposoban iskoristiti dijalog da se prikupi ono čime će se potom podučavati drugi. Zahvaljujući takvoj pedagogiji, sva braća postaju mjerodavna u ovakvom pedagoškom stilu. Neka naš sveti Otac Ivan od Križa i sve nas, svoje sinove, učini tako stručnima!

 

  1. PRIJATELJSTVO S NEKIM ŽENAMA

Ivan od Križa je njegovao jako lijepa prijateljstva s nekima od žena koje je susreo tijekom života. Bio je sposoban slušati žene i ući u dublji dijalog s njima, razumijevajući ih i razumijevajući sebe kroz slušanje, polazeći od Terezije od Isusa i nastavljajući s Anom od Isusa i karmelićankama u Beasu ili Granadi. Slično je bilo i sa ženama laikinjama, npr. Ivanom de Pedrosa i Anom de Peñalosa. U ono vrijeme to nije bilo uobičajeno, niti se smatralo najuzornijim ponašanjem, ali je on, poput Isusa, znao približiti se i slušati ono što su žene mogle doprinijeti njegovom životu i čak njegovom djelu. Ivan od Križa je iskusio „terezijanski“ stil boraveći u svom posebnom novicijatu kod karmelićanki u Valladolidu, dopustivši se podučiti primjerom njihova života. Vjerujem da je takav stav prvi korak koji omogućava različite odnose među osobama, redovnicima i redovnicama. Stil Ivana od Križa bi trebao obilježiti i put kojim Red treba ići, u uzajamnom slušanju u kojem se karizma otkriva u sinodalnosti razmijenjenog iskustva među klauzurnim sestrama, redovnicima i laicima. „Samo ova uzajamnost i ovo vrednovanje različitih senzibilnosti, muških i ženskih, može dovesti do uvažavanja koje stvara jedno vjerodostojno ‘Mi’.“ (Rosalba Manes, La melodia del silenzio. La figura sorprendente di Giuseppe di Nazareth, Milano 2021., str. 66).

 

  1. NEPOSJEDOVANJE. DUH SVETI, PROTAGONIST NA PUTU ISTINE

U Živom plamenu ljubavi, Svetac upućuje duhovne vođe da shvate da su samo posrednici između osoba i Duha Svetoga: poziva ih da slušaju bez želje da „posjeduju“, da budu glasnogovornici i prijemnici za signale više nego odašiljači i vođe (usp. ŽPLJ 3,46). Na malo mjesta se Svetac pokazuje tako strogim prema onima koji ometaju djelovanje Duha Svetoga i od sebe prave protagoniste puta povjerenih im duša. Takav stav je jedan od najizvornijih doprinosa Karmela sinodalnom putu koji nam Crkva predlaže: naša sposobnost da saslušamo svaku osobu i da poštujemo ritam i želju Duha Svetoga, njegovo djelovanje u svakome, bez manipulacija, bez nametanja vlastitih želja.

 

Ova četiri bisera su primjer sinodalnog bogatstva Ivana od Križa, koji nas zove da hodimo u dubokom zajedništvu s Crkvom, bez zatvaranja u sebe same, bez zanemarivanja kuće i vrta koji nam je Bog darovao (kontemplacija, poslanje, bratski život), do ulaza u pećinu (poput Ilije), slušajući, u ogoljenosti i siromaštvu, ono što Duh poručuje Crkvama i Karmelu, svijetu i svakome od nas. Nemojte se bojati slušati istinu koju bilo koji oblik siromaštva ili nedostatka nosi sa sobom. Slijedećih godina pred Redom je dragocjeni put dubokog slušanja. Pozivam sve vas, laike, klauzurne redovnice i redovnike, da ovaj trenutak živimo u SLUŠANJU i ODVAŽNOSTI, uzajamno se podupirući i brinući se jedni za druge da bi odlučno Gospodinu služili. S hodočasničkim stavom Marijinog Veliča i ljubavnom odvažnošću Ivanovog Duhovnog spjeva, hodimo zajedno!

SRETNA SVETKOVINA SVETOG IVANA OD KRIŽA SVIMA!

o. Miguel Márquez Calle, OCD
Generalni predstojnik

 

Izvornik: https://www.carmelitaniscalzi.com/2021_lettera-a-tutto-lordine-nella-festa-di-san-giovanni-della-croce/

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.