U luci Božje volje: uz 100. obljetnicu obraćenja Edith Stein

Edith Stein se rodila na židovski Dan pomirenja 12. listopada 1891. kao najmlađe dijete brojne ortodoksne židovske obitelji. Njezin životni put slijedit će simboliku njena rođendana.

Susret s djelom Terezije Avilske u 30. godini života definitivno joj je otkrio jedan novi svijet i jedan novi život – svijet u kojem se očituje Bog koji je Ljubav i Život. Prihvativši iskreno istine katoličke vjere 1. siječnja 1922. prima sakrament krštenja. Otad joj je glavna želja sjediniti se sa živim Bogom u predanom služenju i sabranosti klauzurnog Karmela. Tu svoju čežnju nosi u srcu 11 godina jer se (kao doktorica znanosti) prema uputama svojih duhovnih savjetnika bavi nastavnom i odgojnom djelatnošću. Kada je 14. listopada 1933. napokon stupila u karmel u Kölnu, duša joj je nahranjena spokojem i radošću. Uzima redovničko ime Terezija Benedikta od Križa.

Uz 100. obljetnicu njezina obraćenja donosimo jedan tekst koji je ona sama napisala kada se spremala ući u Karmel:

Prve nedjelje u rujnu našla sam se sama u kući s mamom. Ona je sjedila pokraj prozora s čarapom u ruci, a ja sam stajala nasuprot. Ona mi tada postavi dugo očekivano pitanje: „Što namjeravaš raditi kod časnih sestara u Kölnu?” „Živjeti s njima.” Utučena, molila me da odustanem od te namjere. Bez da je prestala raditi, drhtavim rukama pokušavala je razmrsiti zapetljanu nit. Počela sam joj pomagati, dok se naša prepirka nastavila. Od tada je nestao mir i nekakav osjećaj potlačenosti uvukao se u čitavu kuću.

Zadnji dan u kući, 12. listopada, bio mi je rođendan, a ujedno je bilo vrijeme jedne židovske svetkovine – završetak blagdana Sjenica. Moja majka sudjeluje u obrednim molitvama u sinagogi rabinskog sjemeništa. I ja sam išla s njom, jer smo namjeravale cijeli taj dan provesti zajedno. Učitelj rabina, jedan ugledni učenjak, prema kojem je Erika imala određenu naklonost, održao je lijepu propovijed. U tramvaju, dok smo išle prema tamo, nismo puno razgovarale. Da bih barem malo utješila mamu, rekla sam joj da će prvo razdoblje (redovničkog života) biti samo proba. No, nisam postigla nikakva rezultata: „Ako ti samo i probaš, gotovo sam sigurna da ćeš proći dalje!” Na povratku, majka je tražila da idemo pješice: četrdeset i pet minuta ulicom u svojoj osamdeset i četvrtoj godini života! Ali morala sam pristati, jer sam shvatila da je to samo izgovor, zato da može još sa mnom pričati bez ikakvog ometanja. „Nije li bila lijepa propovijed”? „Jest.” „Zar ti se ne čini da se i u židovskoj vjeri može živjeti redovnički?” „Naravno, kad se ne pozna ništa drugo!” Ona odvrati, utučena: „A ti, zašto si ga upoznala? Ne želim kazati ništa protiv njega, sigurno je bio jako dobar čovjek, no zašto se pravio Bogom?” […]

***

Na stanici smo morale čekati da stigne vlak. Elsa se snažno priljubila uza me. Kada sam sjela na svoje mjesto, te se približila prozoru da pozdravim svoje sestre, zapanjilo me kako izgledaju sasvim drugačije. Rosa je bila tako smirena, kao da se sama sprema poći sa mnom u samostan. Elsa, u svojoj boli, odjednom je izgledala tako staro.

Napokon, vlak je krenuo. Dvije sestre izdaleka su me pozdravljale, sve dok mi nisu iščezle iz vidika. Naposljetku iščeznuše, a ja se vratih na svoje mjesto u odjeljku. Odjednom je postalo stvarnost ono čemu sam se do sada nadala. To zasigurno nije bila nekakva ogromna radost koja bi me čitavu zahvatila… Ono što sam prolazila bilo je isuviše tužno! No, duša se nalazila u savršenom smiraju: u luci Božje volje!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.