Susret u benediktinskoj opatiji Seckau

Nedjeljno popodne uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije novaci su odlučili iskoristiti za posjet benediktinskoj opatiji Seckau u pratnji o. Srećka.

Želeći izbjeći gužvu na autocesti, izabrali smo nešto duži, ali prekrasnim prizorima zelene Štajerske ispunjen put. Vrludajući uskim planinskim cesticama, prolazili smo kroz skrivene zaseoke ove prekrasne austrijske pokrajine i kao da su već ti prizori pretkazivali ljepotu onoga što nam je Gospodin pripremao.

Ubrzo se pred nama pojavilo maleno mjesto Seckau, čijim središtem dominira velebna benediktinska opatija. Odmah po izlasku iz auta po habitima nas je uočio jedan mladi benediktinac koji se nalazio na ulazu u samu opatiju. Prvi nam je prišao s osmjehom na licu i odmah prepoznao da smo karmelićani, te nam ponudio pratnju u razgledavanju ovoga veličanstvenog samostana.

Čim smo zakoračili u unutrašnjost opatije, mogli smo osjetiti jedan nevjerojatni mir koji uzdiže dušu k Bogu. Nije ni čudo, jer već stoljećima na tome mjestu brojni bogotražitelji (monasi) svojim skladnim životom molitve i rada žive tako da se u svemu slavi Bog.

Unatoč teškoj povijesti s dva ukidanja, samostan na južnoj strani Seckauer Zinken i Hochalma ostao je i danas pravo duhovno središte. Kao bivši samostan regularnih kanonika augustinaca i nekadašnje biskupsko sjedište, ovaj kompleks u sebi sažima više od 850 godina povijesti, obuhvaćajući sve stilske epohe od romanike do umjetnosti 20. stoljeća. Godine 1883. napušteni samostan naseljavaju benediktinci iz Beurona i od tada se liturgijski i vjerski život ponovno vratio u ovaj drevni kompleks, u kojem danas moli i radi 12 monaha predvođenih opatom Johannesom Fragnerom.

Br. Benedikt nas je detaljno proveo bazilikom i upoznao nas sa životom ove monaške zajednice koja, uz uobičajene zanatske poslove karakteristične za benediktinske zajednice, vodi i gimnaziju za više od 300 učenika (smještenu u tri krila samostanskog kompleksa).

U pratnji br. Benedikta vrijeme je uistinu proletjelo i odjednom su zazvonila sva zvona s tornjeva bazilike. Gotovo istovremeno unutarnji klaustar počele su ispunjati sjene monaha koji žure prema samostanskoj kapeli. Baš poput zgode opisane u evanđelju, oni nas nisu zaobišli kad su nas vidjeli. Naprotiv, radosna lica i otvorena srca pristupali su nam i upoznavali se. Premda je za jednog monaha liturgijska molitva privilegirano mjesto susreta s Bogom, ipak sveti Benedikt čitavo poglavlje svojeg Pravila posvećuje primanju gostiju, naglašavajući da se prema gostu valja ophoditi kao prema samome Kristu. Vjerodostojnost života ove monaške zajednice mogla se gotovo opipati u susretu sa svakim njenim članom, a pogotovo s opatom Johannesom koji nas je pozvao da zajedno s njima u svečanoj procesiji uđemo u kor i odredio nam mjesta odmah uz sebe (još jedan izraz velike gostoljubivosti i vjernosti Pravilu sv. Benedikta).

Iskustvo liturgijske molitve časoslova u zajedništvu s jednom monaškom zajednicom nešto je što još dugo nećemo zaboraviti, a vjerujem da će i nas potaknuti na još vjernije slavljenje Boga kroz pjevanu molitvu časova. Nakon I. večernje svetkovine Uznesenja, opet smo se u procesiji, pjevajući Marijanske litanije, uputili prema Milosnoj kapeli gdje se nalazi čudotvorni lik „Unsere Liebe Hausfrau von Seckau“ (najstariji prikaz Marije u čitavoj Austriji iz 12. stoljeća). Ondje smo se zadržali u kratkom euharistijskom klanjanju i od opata primili blagoslov Presvetim sakramentom.

A onda je uslijedilo još jedno iznenađenje: br. Benedikt upitao nas je imamo li vremena još se malo zadržati i ostati na večeri s monasima! Oduševljenje nakon ove ponude i našeg pozitivnog odgovora bilo je obostrano, a ono što je uslijedilo ostavilo je još jedan dubok utisak u srcima svakoga od nas. Ulaskom u samostansku blagovaonicu (opet su nam dodijeljena mjesta uz opata) kao da se nastavila liturgija: uslijedila je molitva i potom čitanje Božje riječi. Kakav li je poseban osjećaj poštovanja prema toj Riječi iskazan mirnim i pozornim slušanjem! Potom je započela jednostavna monaška večera u šutnji. Oni su nam otvorili vrata svoje klauzure, ali pritom nisu promijenili ništa od svojeg monaškog ritma, i upravo nas je to obogatilo. Kakve li pouke svima nama!

Nakon večere još smo se kratko zadržali u razgovoru s braćom, a onda nas je opat ispratio darujući nas samostanskim proizvodima. Zazivajući blagoslov Božji po zagovoru „naših svetaca“, ispratio nas je izrazivši zahvalnost i zadovoljstvo što smo njihovu opatiju izabrali za svoj posjet, te nas pozvao da u svakoj prilici opet navratimo.

I što reći nakon svega, nego ponoviti s našom svetom Majkom kako ju je o svetkovini Uznesenja Gospa uvijek obasipala nekom milošću. Uistinu, Gospodin može i od naših skromnih odluka učiniti predivne stvari, ali je s naše strane potrebno krenuti s dobrom nakanom.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.