Sprovod oca Vjenceslava

U ponedjeljak, 16. veljače, bio je ukop pokojnog oca Vjenceslava Miheteca na remetskom groblju.

Oko 10 sati tijelo o. Vjenceslava dovezeno je u samostan, gdje je bio obred primanja tijela pokojnika. Tijelo je potom izloženo u crkvi Majke Božje Remetske, gdje su se vjernici mogli zadržati ispred lijesa i oprostiti se od o. Vjenceslava. Braća karmelićani s narodom slavili su uz odar Službu čitanja pokojničkog slavlja časoslova.

Svečanu misu zadušnicu u 12 sati predslavio je pomoćni biskup zagrebački, mons. Valentin Pozaić. Svetoj misi prisustvovalo je stotinjak svećenika, obitelj i rodbina, gradonačelnik Milan Bandić sa svojom pratnjom, brojni članovi lokalnih kulturno-umjetničkih društava i vrlo velik broj vjernika. Svatko od njih na poseban je način bio povezan s o. Vjenceslavom, a svojim dolaskom željeli su odati priznanje njegovom životu.

Odmah nakon mise uslijedio je obred sprovoda u crkvi i na groblju, koji je također vodio mons. Pozaić. Po završetku obreda o. Zlatko, prior remetskog samostana, pozvao je nazočne u samostan na okrepu.

Govor provincijala o. Srećka na sprovodu o. Vjenceslava

Preuzvišeni gosp. biskupe! Braćo svećenici, redovnice i redovnici, poštovani brate Branko i sestro Nada, rodbino i prijatelji našega o. Vjenceslava!

Došli smo se danas ovdje oprostiti od našeg o. Vjenceslava kojega je Gospodin iznenada pozvao k sebi.

Srce svoje tebi dajem,

ljubljeni Jezušek

i od ljubavi dar šaljem,

srčeni Kristušek!

Vzemi moje

daj mi svoje,

da bu jeno

obadvoje.

O moj ljubljeni Jezušek,

srčeni Kristušek.

Riječi su ovo pjesme koje je volio o. Vjenceslav. I upravo su se ove pjesme sjetile sestre karmelićanke iz Marije Bistrice pišući izraze sućuti.

Srce svoje tebi dajem ljubljeni Jezušek, vzemi moje daj mi svoje. Jezušek kojeg si ljubio, o. Vjenceslave, uzeo je tvoje srce i dao ti je svoje da budu jedno obadvoje. I upravo to Isusovo uzimanje Tvoga srca i predanje Tvoga srca Isusu, o. Vjenceslave, okupilo nas je sve ovdje u ovoj crkvi Majke Božje Remetske, u ovoj crkvi u kojoj si kršten 24. rujna 1945. i koju si neizmjerno volio. O tome govori i Tvoje redovničko ime: o. Vjenceslav od Majke Božje Remetske. Ovo svetište Majke Božje volio si svakim djelićem svoga bića. Ono je bilo dio Tebe. I Ti si bio dio njega. Kada su hodočasnici  svečano ulazili u ovo svetište pjevajući Tvoju omiljenu pjesmu K suncu prosi vsaka roža, cijelo tvoje biće bi zatreperilo i uzdizalo se k nebu.

resizeO. Vjenceslav rođen je u Zagrebu, 22. rujna 1945. u obitelji s petero djece. Nakon osnovne i Učiteljske škole u Zagrebu, upisuje studij književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu, kojega napušta i poslije odsluženja vojnog roka ulazi u karmelski novicijat u Somboru 8. ožujka 1969. Prve zavjete polaže slijedeće godine u Somboru, a svečane 1974. Studij nastavlja na Teološkom fakultetu u Zagrebu i na Papinskom učilištu Teresianum u Rimu. Boravio je i pola godine u Svetoj Zemlji. Za svećenika je zaređen na Petrovo 1975. godine. Kao svećenik služio je najviše u Remetama i Somboru. Bio je i prior na Krku. Održavao je brojne tečajeve duhovnih vježbi i obnova redovničkim zajednicama, bogoslovima i svećenicima, te pučke misije u župama. U našoj karmelskoj provinciji vršio je različite službe, a najviše u odgoju bogoslova. Tijekom devet godina bio je župnik remetske župe. Bio je u dva mandata provincijal naše provincije, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i, u nekoliko mandata, poglavar remetskog samostana. Bio je provincijalni i samostanski asistent Karmelskog svjetovnog reda i upravitelj Svetišta Majke Božje Remetske. Bio je vrlo nadaren propovjednik, duhovnik i ispovjednik u više samostana klauzurnih karmelićanki. Na Radio Sljemenu je 8 godina uređivao emisiju „Hvaljen Isus i Marija“, a tekstovi tih emisija sabrani su i objavljeni u dvije knjige.

Roditelji su mu bili jako pobožni i čestiti, a u tome duhu su odgajali i djecu. Vjenceslav je bio odličan i vrlo nadaren đak. Kao osamnaestogodišnjak održao je oproštajni govor na sprovodu župnika Leopolda Rusana, koji mu je cijelog života bio veliki primjer svećenika i župnika. Bio je umjetnički nadaren, tako da je sudjelovao u dramskim sekcijama, a volio je i muziku. Svirao je orgulje. Imao je puno smisla za rad s djecom i mladima. Kao učitelj radio je u osnovnoj školi u Radoboju i u Bistri. Od malena je gajio veliku pobožnost prema Majci Božjoj, a posebno prema Majci Božjoj Remetskoj kojoj je dugi niz godina vjerno služio, animirao hodočašća u Svetištu, vodio obnovu crkve i prostora oko crkve. Imao je veliko strpljenje u odgoju mladih redovnika kojima je puno pomagao i mnoge doveo do svećeništva. Kao svećenik pronalazio je dobročinitelje i na taj način pomagao je siromašnim studentima da mogu studirati. Kao župnik imao je veliki osjećaj za siromahe. Kada je jednome siromahu pomagao pa je zbog toga dobio prigovor, rekao je: „On bu meni otvoril vrata raja.“

Izvrsno je poznavao povijest Crkve, kao i hrvatsku povijest, a posebno je gajio ljubav prema rodnom kraju, običajima i tradicijama. Umjetnost je također jako dobro poznavao, a njegova velika ljubav bila je liturgija i klanjanje pred Presvetim.

Vjenceslave, u ime cijele Hrvatske karmelske provincije sv. Josipa želim Ti neizmjerno mnogo zahvaliti za sve što si bio, što si učinio za sve nas i čime si nas zadužio.

Pristigli su sa mnogo strana izrazi sućuti. Kardinal Bozanić, biskup Vjekoslav Huzjak, biskup Juraj Jezerinac, biskup Vlado Košić, biskup Antun Škvorčević, biskup Valter Župan,  nekoliko provincijala, provincijalki, samostana karmelićanki i još mnoštvo drugih koje bi uistinu sada bilo teško nabrojiti…

Srce svoje tebi dajem, ljubljeni Jezušek, i od ljubavi dar šaljem, srčeni Kristušek! Vzemi moje, daj mi svoje, da bu jeno obadvoje.

Amen.

Pozdravno slovo ocu Vjenceslavu oca Zlatka, remetskog priora

Poštovani i dragi oče biskupe, cijenjena rodbino o. Vjenceslava, dragi vjernici, naša karmelska braćo iz naših samostana, svećenici te sestre i braćo od Primorja i Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine do Sombora i Subotice te remetske i zagrebačke okolice, štovatelji osobe i djela našega brata, o. Vjenceslava!

url„Vidiš, ovo je Dunav. Uzak, ali dubok i brz. Žuri se, ali samo onoliko koliko mu omogućavaju okolne hridine. Polako će se on proširiti i produbiti. Omogućavat će život ljudima s lijeve i desne strane svoga toka. Širok i silan, moćan i ponosan. A onda će se smiriti u bespućima sinjega mora, noseći u sebi blagoslov beuronske opatije. To molim tebi danas na ovom svetom mjestu. Kud god budeš kročio, nosi u sebi širinu i dubinu, silu i mir Boga našega. Tvoj 70-godišnji prijatelj br. Slavek“

Vjenceslav napisao je ove riječi iz benediktinske opatije na uskome izvoru plavoga Dunava. Pisao ih je na razglednici studentu u Novome Sadu na lijepom plavom, tom istom, tu već širokom Dunavu. Pisao ih je desetak dana prije svoga prelaska Ocu Nebeskome i Kraljici i Majci Karmela. Pisao ih je kao da opisuje sebe, život, tebe, mene, ovoga mladoga studenta, jednostavno život zemaljski kakav bi trebao biti u čovjeku, vjerniku.

Najprije „uzak, ali dubok i brz.“ Baš kao dijete. Baš kao što si bio i Ti, o. Vjenceslave! Spreman na promjenu i rast. Najčešće si bio brz i živahan. I to smo voljeli. Premda si nas znao iznenaditi, i kao iz uspavanosti probuditi nas svojom hitrošću i bistrinom. Najčešće si se žurio – i odžurio si… No, čovjek se žuri, doista, ali samo „onoliko koliko mu omogućavaju okolne hridine.“ Imao si ih Ti oko sebe, ali nisi se dao. Plovio si dalje. Štoviše, pomagao si mnogima, da se ne uplaše hridina, nego da im odole i nastave hrabro dalje. Sam si do kraja uvelike proširivao svoje znanje i produbljivao iskustvo, uvijek hodeći širom otvorenih svih čula. Sve si upijao, a onda to pretakao u pouku. Baš kao ovu kratku pouku s izvora Dunava – mladom čovjeku. Ali i nama.

A Dunav omogućuje „život ljudima s lijeve i desne strane svoga toka.“ I Ti nisi gledao tko je tko, nego si se trudio čovjeku s kojim si dolazio u kontakt svom snagom reći da je osoba, da je zbog toga vrijedan i da ima netko tko ga voli. A to je Bog. U njemu je zapravo snaga i smisao. Ne u čovjeku samo. Vodio si brigu o duhu i duši čovjeka doslovno s obje strane Dunava… i svugdje gdje te je Duh Sveti vodio.

I tako si postajao „širok i silan, moćan i ponosan.“ Kao Dunav. I druge si takvima htio. Širok u odnosu prema čovjeku. Silan na riječi i djelu. Moćan, jer si bio vođa. I ponosan… na svoga Boga, vjeru kršćansku i katoličku, Zagovornicu Hrvatske, Najvjerniju Majku, Presvetu Djevicu Remetsku… Crkvu, Karmel, blaženog Alojzija, hrvatski narod i zemlju, i svaki pedalj gdje su Hrvati, kajkavštinu, i ostala hrvatska narječja, Zagreb, rodni Bukovac, župu Remete…

IMG_4757

A onda se „Dunav smiruje u bespućima sinjega mora.“ Baš kao čovjek u Bogu. Naizgled nestaje, a zapravo se pretvara u nešto ljepše, čisto. Postaje jedno s Velikim. „Noseći u sebi blagoslov“ Božji. Ne jedan. Nosio si blagoslov Božji cijeli svoj kršćanski, redovnički i svećenički život. I sada ga dijeliš, jer nemoguće je Tebe zamisliti a da ne radiš.

„To molim tebi, danas, u ovome svetom mjestu.“ Tako sam kažeš, prije dva tjedna, a, uvjeren sam, i nama danas.

I ostavljaš nam zadaću: „Kud god budeš kročio, nosi u sebi širinu i dubinu, silu i mir Boga našega.“

Učini da mognemo proširiti mir Božji kao što si ga ti širio oko sebe u ljudima.

I tepaš nam: Tvoj prijatelj br. Slavek.

Želimo Ti mir u Bogu, a ti nama prosi blagoslov.

Smiri se u Bogu, želimo Ti mi, zahvalna braća Tvoje dugogodišnje remetske zajednice i svi mi okupljeni oko Tvoga tijela i oko Uskrslog Gospodina i njegove Majke.

Hvala Ti, i hvala svima koje su se za Tebe brinuli.

Autor fotografija: Tomislav Šebek

2 misli o “Sprovod oca Vjenceslava”

  1. Zaista sam ponosan na svoju braću koja su dostojno ispratila našeg br, Vjenceslava na vječni počinak u Gospodinu.
    Posebno su dirljivi i srdačni posljednji pozdravi našeg o.Provincijala Srećka i remetskog Priora o.Zlatka.
    Neka vam svima, braćo, Gospodin bude nagrada za ovo vaše lijepo djelo bratske ljubavi!
    Br. Vjenceslav je, vjerujem, ponosan na vas!
    o.Ervin

  2. Također sam i ja ponosan na braću karmelićane na zaista dostojnom ispraćaju. Iako nisam moga sudjelovat i biti tjelesno prisutan, po pričama i izvješću vidin da je bilo svečano. Ka šta i zaslužuje. Ciloj mojoj dragoj i nikada zaboravljenoj provinciji želim duhovni rast da bude uvik virna svojoj karizmi na što nas je upozorava i opominja naš o. Slavek koji sigurno prati svoj Karmel i Remete iz Neba.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.