Pepelnica

Odabirom evanđeoskog ulomka koji govori o molitvi, postu i milostinji, Crkva nam nudi program naše četerdesetodnevne priprave za središnji događaj našega otkupljenja: muku, smrt i uskrsnuće Gospodinovo.

FacebookBanner_v2_02-13-EDIT-600

To je trolist koji uvijek ide zajedno. Molitva nas upućuje na naš odnos s Bogom: moramo se dati Bogom, svjetlom njegove riječi rasvijetliti i oblikovati, njegovom ljubavlju ispuniti. Post nam govori o odnosu prema nama samima: valja povesti računa što nas to najviše koči da kvalitetnije živimo, koje ovisnosti i navezanosti priječe da se Božja milost jače odrazi u našemu životu. Milostinja nas pak upućuje na otvorenost prema bližnjemu, polazeći od svojih najbližih: priječim li ja nekim svojim postupcima da odnosi unutar obitelji i zajednice budu zdraviji, da ozračje bude takvo da se svatko može razvijati u zreliju osobu?

Zaustavit ćemo se danas samo na jednom vidiku posta koji nam se čini društveno aktualnim. Polazište će nam biti „Šesti govor o postu“ sv. Ivana Zlatoustog, čiju ćemo poruku posadašnjiti, obući u ruho današnjeg vremena. Srž njegove poruke sadržana je u sljedećoj rečenici:

„Kakva korist od posta ako tijelu uskraćuješ zakonitu hranu, a duši pružaš hranu bezakonja?“

sveti_ivan_zlatousti3Sv. Ivan Zlatousti (347.-407.) živio je u drugoj polovici četvrtoga i početkom petog stoljeća. Svoje javno djelovanje započeo je u vrijeme cara Teodozija Velikog (380.-395.), za čije vladavine kršćanstvo ne samo da je imalo slobodu vjeroispovijesti, nego je postalo privilegirana državna religija. Carski dvor bio je sastavljen isključivo od kršćana, a poganski hramovi su postupno zatvarani. Kratko rečeno, živio je u razdoblju kada biti kršćanin više nije bilo opasno nego, naprotiv, unosno. Zato su pogani masovno prihvaćali kršćansku vjeru, najčešće slabo ili nikako poučeni.

Najprije je bio biskup u jednom od najstarijih kršćanskih središta, Antiohiji. Tu se proslavio kao propovjednik, stoga ga je Teodozijev nasljednik, car Arkadije (395.-408.), pozvao da bude biskupom u carskoj prijestolnici, Carigradu (397.). U središtu carstva kršćanstvo je bilo daleko manje ukorijenjeno. Brojni pogani prihvaćali su kršćanstvo čisto kao društvenu konvenciju te su na svoje stečene poganske navike nadodali još po koju kršćansku praksu. Jedna takva navika bio je korizmeni post. Pritom se, međutim, nisu udaljili od prakse posjećivanja poganskih teatara koji su obilovali razvratom i raskalašenošću. Za svetog Ivana Zlatoustog to je bilo kontradiktorno, izokretanje i poremećaj ljestvice vrijednosti, neka vrst „cijeđenja komarca a gutanja deve“.

Svetac doduše nije negirao korisnost tjelesnog posta, no on je za njega bio manje važan od posta očiju, gledanja raskalašenih prizora u teatru, jer te stvari kroz oči ulaze i utiskuju se u dušu rađajući neurednom željom koja je majka grijeha.

Danas se u Europi događa posve obrnuti proces od onog u vrijeme Ivana Zlatoustog: želi se, naime, istisnuti kršćanstvo iz društvenog života i promovirati novopoganstvo. Stoga ima sve više kršćana koji su to još samo nominalno, a zapravo se ne slažu s mnogim stavovima koje Crkva naučava. Premda se radi o posve oprečnim polazištima i procesima, u konačnici se, paradoksalno, dolazi do istoga: kršćanska olupina bez sadržaja.

Današnje doba često nazivamo informatičkim i digitalnim. Obilježje mu je da najviše zaokuplja osjete vida i sluha, sposobnosti pomoću kojih konzumirani sadržaji ulaze u čovjekovu nutrinu. I dok se danas – kao i u Zlatoustovo vrijeme – tijelu pridaje velika važnost raznim dijetama koje cvatu kao „gljive poslije kiše“, još se uvijek premala pažnja posvećuje formaciji za novu tehnologiju i društvene mreže. Tim više što danas čovjek ne mora otići u teatar da bi gubio vrijeme na površnim i negativnim sadržajima: on mu je dostupan u kući.

nternet-addicted

Pritom nije upitna samo kvaliteta sadržaja, makar to i jest najvažnije, nego i količina. Danas se mnogi mislioci pitaju: možemo li mi svu tu količinu informacija posložiti u svojoj glavi, štoviše, možemo li još ili imamo li uopće vremena razmišljati svojom glavom?

Psihijatri – osobito u tehnološki razvijenijim zemljama – svjedoče da su im sve češće klijenti osobe ovisne o društvenim mrežama, te da su im simptomi isti kao ovisnicima o alkoholu ili drogi. Žale im se da više nisu sposobni uredno obavljati svoje redovite obveze. Problem je tim hitniji što su najčešći konzumenti oni iz najranjivijeg sloja društva: djeca i mladi.

Društvene mreže su vrlo korisne, i nipošto ne mislimo da bi ih trebalo zabraniti. Ali i ovdje – kao i na drugim područjima – sami sebe i druge trebamo svakodnevno odgajati za slobodu, da u korištenju znamo zadržati zdravu mjeru i odabirati koristan, dobar i bolji sadržaj.

Zaključno možemo gore navedeni citat Ivana Zlatoustog aktualizirati i prereći: tjelesni post je koristan, osobito ako je netko na tom području sklon pretjerivanju. Ali daleko je važniji post od lošeg i preobilnog sadržaja koji nam dolazi iz društvenih mreža, koji truje i opterećuje našu nutrinu.

o. Franjo Podgorelec, OCD

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.