Dana 20. ožujka postulanti predvođeni magistrom o. Srećkom uputili su se na hodočašće u Bugarsku. Put je započeo molitvom i razmatranjem radosnih i svjetlosnih otajstava krunice. Nedaleko od Sombora stižemo na naše prvo odredište, to je  grkokatolička župa sv. Jozafata u Kuli, gdje se nalazi i Samostan Presvetog Trojstva otaca  bazilijanaca, te Samostan svetog Josipa sestara službenica BDM. Sveti Jozafat Kuncevič (1580.-1624.), po kojem župa nosi ime, bio je redovnik bazilijanac, grkokatolički nadbiskup i mučenik, te se uvelike zalagao za jedinstvo kršćana. Prvo smo posjetili crkvu u koju nas je uveo župnik bazilijanac o. Damjan Kiča, te nam je ukratko ispričao povijest njezina nastanka i protumačio ikonostas te jako izraženu simboliku istočne liturgije. U samostanu još živi i djeluje o. Platon Salak. Zatim su nam sestre službenice BDM pokazale svoj samostan i kapelicu sv. Josipa gdje se mole. Dug je put pred nama te odbijamo velikodušnu ponudu kave i kolača, ali nas sestre opskrbljuju slatkišima za put te nastavljamo s hodočašćem.

Tijekom vožnje u kombiju molimo srednji čas te malo kasnije službu čitanja i molitve Reda, a pred sam dolazak u Sofiju kompletiramo ružarij sa žalosnim i slavnim otajstvima krunice te tako zazivamo Presvetu Bogorodicu da nas čuva i zagovara na ovom hodočašću. U Sofiju stižemo pred samu večer, kod naših sestara karmelićanki istočnog obreda koje su nas tako velikodušno ugostile u ovome svetom vremenu. Sestra Terezija iz Karmelskog svjetovnog reda nam je poslužila večeru. Nakon okrepe hranom molimo večernju i povečerje, te tako završavamo prvi dan ovoga izrazito bogatog hodočašća.

Drugi dan započeli smo s jutarnjom molitvom i službom čitanja te svetom liturgijom prema istočnom obredu u crkvi Duha Svetoga kod naših sestara. Nakon doručka krenuli smo u centar Sofije na bogat dnevni program. Prvo smo posjetili katedralnu crkvu Uznesenja Marijina, gdje nas je dočekao grkokatolički biskup Petko Valov, predsjednik Međuobredne biskupske konferencije Bugarske. Nedavno zaređeni biskup upoznao nas je kako s povijesnim nastankom, tako i s unutrašnjošću crkve, a na osobit način s ikonostasom. Katedrala je građena od 1922. do 1924.

Pozdravljamo se sa biskupom Petkom te nastavljamo dalje do samostana sestara Presvete Euharistije. Sestre euharistinke su nas srdačno dočekale, uvele nas u njihovu kapelicu posvećenu svetom Josipu, te nam pobliže objasnile njihov nastanak i karizmu. Naime, euharistinke su utemeljili brat i sestra, sluga Božji svećenik lazarist otac Josip Aloati i njegova sestra Kristina Evrozija Aloati u Solunu 21. travnja 1889. godine. U početku se zajednica razvijala u Makedoniji gdje su otvorili sirotišta i škole, a za stariju djecu radionice za šivanje i vezenje, kao i poljoprivrednu školu za dječake. Godine 1920., kao posljedica Prvog svjetskog rata, sestre su bile prisiljene napustiti svoj dom i zajedno s mnogim izbjeglicama iz Egejske Makedonije nastanile su se u Sofiji, gdje su ponovno otvarale sirotišta za djevojčice te preuzele brigu o njihovom odgoju i obrazovanju te im ponudile roditeljsku skrb. Godine 1930. dovršena je njihova velika kuća u kojoj je sa sestrama zajedno živjelo oko 100 djevojaka, siromašnih ili siročadi. Ta im je velika kuća zajedno sa sirotištem 1948. godine bila oduzeta, te su ih prisilno naselili u bivšu nuncijaturu u današnjoj ulici Angelo Roncalli 2, gdje su ostale do 1998. godine. Treba istaknuti kako su u toj maloj kući živjele zajedno s našim sestrama karmelićankama u izuzetno oskudnim uvjetima i premalom prostoru. Zvanja su se uistinu potvrđivala samim ostankom u tim teškim uvjetima i nadasve zahtjevnim vremenima. U godinama totalitarizma sestre euharistinke preusmjerile su svoju skrb prema napuštenima, starijima i potrebitima, te na pripremanje djece i odraslih za dostojno primanje sakramenata i svjedočenje Krista i Njegove crkve primjerom i naukom. Zajednica su istočnog obreda i apostolskog karaktera. Sam naziv „euharistinke” govori da su posvećene štovanju i širenju pobožnosti prema Presvetoj Euharistiji. Brigom za bogoslužje i oltar, molitvom, primjerom i katehezom trude se osigurati da se Isusa poznaje, ljubi i štuje u svetoj pričesti, što je ujedno i njihova karizma.

Zahvaljujući promjenama nakon 1989. godine i povratu nekih crkvenih posjeda te uz pomoć dobročinitelja sagrađen je njihov novi samostan u Sofiji. Tu je ujedno i generalna uprava zajednice kao i novicijat. Važno je navesti kako se u dvorištu samostana nalazi Medicinski centar Ivan Pavao II. koji zapošljava liječnike specijaliste – radiologe, kardiologe, interniste, gastroenterologe i mnoge druge. U sklopu centra djeluje i klinički laboratorij, a za socijalno ugrožene skupine usluge su besplatne. Na kraju posjeta u samostanskom dvorištu obilazimo prekrasnu crkvu koja je 22. listopada 2005. godine posvećena sv. papi Ivanu XXIII. On je kao mons. Angelo Giuseppe Roncalli stigao u Sofiju u kao apostolski vizitator te je jedno od njegovih djela bila i kupnja zemljišta na kojem je sagrađena današnja crkva. Sv. Ivan XXIII. učinio je uistinu jako puno toga za Sofiju i cijelu Bugarsku te su tragovi njegova djelovanja još uvijek jako prisutni, kao i njegovo štovanje među narodom. U crkvi se na ikonostasu nalazi ikona sv. Ivana Pavla II. i to je prva njegova ikona postavljena na ikonostas u svijetu. Papa Ivan Pavao II. osobno je darovao sestrama relikvije sv. Ivana XXIII. kad je pohodio Bugarsku 2002. Zahvaljujemo sestrama na velikodušnosti i gostoprimstvu te nastavljamo dalje.

Sljedeća postaja je bivša nuncijatura u kojoj su nas dočekali dvojica poljskih franjevaca konventualaca. Oni su nas proveli kroz Crkvu sv. Franje i kroz samostan u kojem su do 2021. djelovala naša braća karmelićani. Crkva je izgrađena 1899. godine. Liturgija se služi prema istočnome obredu. Na oltaru se nalaze relikvije sv. Franje Asiškog, sv. Antuna Padovanskog te sv. Maksimilijana Marije Kolbea. U sklopu centra nalazi se i Radio Ave Marija koji su pokrenuli franjevci konventualci te knjižara s mnogim karmelskim izdanjima na bugarskom jeziku, a za koja su zaslužna naša braća karmelićani koji su tu djelovali te sestre karmelićanke i Karmelski svjetovni red. Nakon što su nas oci konventualci okrijepili kavom i kolačima nastavili smo dalje.

Na redu su bile pravoslavne crkve od kojih je impresivna patrijaršijska Katedrala svetog Aleksandra Nevskog, koja je ujedno i nacionalni simbol. Izgrađena je 1908. godine u neobizantskom stilu. Kupole su pozlaćene, zvonik se uzdiže na visinu od 53 metra i ima 12 zvona, od kojih najveće teži 12 tona. Unutrašnjost je ukrašena prekrasnim mozaicima dok freske, ikone i lusteri stvaraju atmosferu koja izaziva strahopoštovanje. Fotografiranje je zabranjeno pa nažalost ne posjedujemo fotografije unutrašnjosti ove monumentalne građevine.

U blizini se nalazi i crkva sv. Sofije koja je jedna od najznačajnijih povijesnih i arhitektonskih spomenika grada. Izuzetno je važna za duhovni i kulturni identitet grada te je usko povezana s njegovom prošlošću. Naime, sam grad je dobio ime upravo po ovoj crkvi, te se ona nalazi i na grbu grada Sofije. Sagrađena je u 6. st. za vrijeme vladavine bizantskog cara Justinijana I. na temeljima ranijih crkava iz 4. stoljeća. U ovoj crkvi održan je poznati crkveni sabor u Serdici 343. godine. Crkva tako predstavlja duhovnu snagu i otpornost kršćanstva, kao i povijesni spomenik. I u njoj je zabranjeno fotografirati unutrašnjost. Ovim razgledavanjem završavamo izuzetno bogat dan te se vraćamo na molitvu i okrepu u samostan naših sestara karmelićanki.

Treći dan hodočašća započeli smo jutarnjim pohvalama i službom čitanja te svetom liturgijom. Okrijepljeni duhovnim dobrima, nakon doručka polazimo za Plovdiv, kamo stižemo nakon vožnje popraćene molitvom. Za početak smo pri samome ulasku u grad posjetili sakralnu radnju te se opremili tamjanom, ikonama i raznim drugim sakralnim predmetima. Nakon toga započeli smo obilazak povijesne jezgre grada i nemalog broja pravoslavnih crkava, među kojima su: pravoslavna katedrala, Crkva Svete Bogorodice, Crkva sv. Petra i Pavla i mnoge druge. Kao šećer na kraju, posjetili smo katoličku katedralu sv. Ljudevita. Srdačno nas je dočekao župnik o. Stefan Manolov i proveo nas kroz njezin povijesni nastanak i današnju stvarnost.

Katedrala je prvostolnica Sofijsko-plovdivske biskupije, uz konkatedralu sv. Josipa u Sofiji. Prema predaji napravljena je na mjestu stare katoličke crkve koja se spominje u nekim latinskim izvorima. Crkva je građena od 1858. do 1861., a gradio ju je majstor Ivan Bojanin prema projektu talijanskog arhitekta Alfonsa iz Rima. Gradnju je financijski pomogao i papa Pio IX. Njezin prvotni izgled bio je spoj stilova rimskih renesansnih bazilika i bugarske tradicijske preporodne arhitekture. Crkva je trobrodna bazilika sa sedam oltara, duga 44, široka 21 i visoka 15 metara. Posvetio ju je 25. ožujka 1861. godine biskup Andrea Canova. Te je iste godine bila obogaćena prvim orguljama u Bugarskoj.

Crkva je kroz povijest doživjela oštećenja što od potresa što od požara te je nekoliko puta obnavljana. Zadnja obnova je bila u baroknom stilu i u duhu talijanskog klasicizma. Tijekom obnavljanja sačuvan je prvotni izgled, a njezina je unutrašnjost rekonstruirana i u potpunosti oslikana radovima umjetnika Krstje Stamatova i Dosje Mandova. U desnom dijelu katedrale nalazi se grob kneginje Marije Luise Bourbon-Parmske, prve supruge bugarskog kneza Ferdinanda I. Zanimljivo je napomenuti kako je njezin kum bio papa bl. Pio IX. Kneginja je umrla 1899. s navršenih 29. godina. Na donjem djelu sarkofaga ispisane su njezine posljednje riječi mužu Ferdinandu: „Umirem, ali na nebu ću biti iznad vas, iznad djece naše i iznad Bugarske.“ U katedrali se nalazi i kapelica blaženog Pavla Džidžova (1919.-1952.), mučenika vjere i zaštitnika mladeži Sofijsko-plovdivske biskupije. Sveti papa Ivan Pavao II. posjetio je katedralu 2002. i susreo se s mladim katolicima iz cijele zemlje. Pozdravljamo se sa župnikom, zahvaljujemo mu na izdvojenom vremenu te se vraćamo u Sofiju.

Za sam kraj ovoga dana susrećemo se sa sestrama karmelićankama. Nakon kratkog upoznavanja sestre su nam ukratko ispričale svoju povijest koja je započela 1932. godine kada je apostolski egzarh istočnih katolika u Bugarskoj mons. Kiril Kurtev, uviđajući da je njegovoj biskupiji potreban kontemplativni red, pokrenuo osnivanje prvog Karmela bizantsko-slavenskog obreda u svijetu. Njegovu inicijativu je podržao mons. Angelo Roncalli, budući papa Ivan XXIII., i ona je ostvarena 23. svibnja 1935. godine. U Sofiju je došlo pet francuskih karmelićanki iz Istanbula koje su postavile kamen temeljac nove karmelske zajednice.

Sestre su se u početku smjestile u jednoj maloj kući, a ubrzo su im se pridružile prve bugarske djevojke kao kandidatice. Godine 1940. sestre su se nastanile u nekoliko manjih kuća oko crkve sv. Franje. Drugi svjetski rat unio je promjene u njihov dotadašnji način života. Naime, zbog opasnosti bombardiranja koje je razorilo bugarski glavni grad sestre su bile evakuirane u Jambol kod sestara oblatki, gdje su im uvjeti dopuštali da bez posebnih smetnji slijede svoje Pravilo. U proljeće 1944. karmelska se zajednica vraća u svoje napola razrušeno sofijsko prebivalište.

Godine koje su slijedile bile su najteže u povijesti prvog Karmela bizantsko-slavenskog obreda. Zajednica je više puta bila izložena progonima komunističkog režima te je bila na rubu uništenja. Godine 1952. sve su sestre uhićene i podvrgnute oštrim ispitivanjima. Priorica je provela više od pedeset dana u zatvoru te je potom protjerana iz Bugarske, kao i ostale sestre koje nisu bile Bugarke. Dvije sestre su poslane u koncentracijski logor iz kojeg su se vratile nakon devet mjeseci. Ostale su nakon četrdeset dana zatvora bile prisiljene vratiti se svojim obiteljima. Ponovno se okupljaju 1958. godine i smještaju se na kor crkve sv. Franje, gdje su napravile šest ćelija. Tako su u tim teškim uvjetima i neimaštini provele više od četrdeset godina. Ovo je uistinu bilo tiho svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi. Tek 1999. godine postalo je moguće uspostaviti klauzuru u nekoj od kuća koje su im pripadale u prošlosti.

Godine 1996. započela je izgradnja novog samostana u kojem se sestre karmelićanke danas nalaze. Od svog osnutka Karmel Duha Svetoga privlačio je duše koje traže dublji život s Bogom te je tako nastala zajednica Karmelskog svjetovnog reda čiji članovi žive duhovnost Karmela u svijetu. I danas s obnovljenim žarom nastavljaju obogaćivati život Crkve i društva plodovima karmelske karizme. Na kraju susreta pozdravljamo se sa sestrama te im zahvaljujemo što su nas primile i na svemu što čine svakoga dana svojim tihim molitvama i žrtvama kako za nas, tako i za cijeli svijet.

Osvanuo je i posljednji dan u Sofiji. Započinjemo ga jutarnjom molitvom te službom čitanja. Imali smo i ugodan susret s nekim članovima svjetovnog reda. Prijepodne završavamo euharistijskim slavljem te nakon ručka polazimo natrag u Sombor. Put koristimo za molitvu i na taj način ovo duhovno bogato hodočašće završavamo s Presvetom Bogorodicom, kao što smo ga i započeli. Prelazeći kilometre, zajedno s Marijom prelazili smo i zrnca krunice te smo srca prepuna dojmova i zahvalnosti završili ovo hodočašće razmatranjem otajstava našega Spasitelja Isusa Krista kojemu neka je čast i slava u vijeke vjekova.