ISKUSTVO VJERE KOD SV. TEREZIJE AVILSKE

Za ovaj članak, koji će govoriti o vjeri sv. Terezije Avilske, poslužile smo se tekstom don Edvarda Punde Iskustvo vjere svete Terezije Avilske: središnje teme i neke poveznice s Neokatekumenskim putom, uzimajući one dijelove koji se odnose na Sveticu. Zahvaljujemo don Edvardu na dopuštenju da koristimo njegov tekst.

Najbolji biografski podaci o svetoj Tereziji nalaze se u knjizi Moj život, koja opisuje život i mistična iskustva avilske Svetice. Prije nego će početi izlagati središnju temu, „milosti koje mi je Bog udijelio u molitvi“, Terezija donosi podatke o svojem životu, počevši od najranijega djetinjstva, preko ulaska u samostan, nutarnjih borbi koje obilježavaju prvih dvadeset godina njenog redovničkoga života, do početka onoga što će ona nazvati vida nueva, novi život, izvora i forme čitava njezinog nauka koji polazi od iskustva.

Nakon djetinjstva provedena u očinskoj kući, te godinu i pol u samostanu augustinijanki, Terezija 1535. godine ulazi u karmelićanski samostan Utjelovljenja u Avili. Započinje njezin redovnički život. Iako bi se moglo činiti da time za nju nastupa vrijeme sabranosti i smirenosti, zapravo započinje dvadeset teških godina, pri čemu je zadnjih deset (oko 1544.-1554.) duboko označeno nutarnjim borbama. Terezija opisuje u čemu su se (teološki) sastojale njezine borbe: „Željela sam živjeti, jer sam dobro shvaćala da ne živim, nego da se borim sa sjenom smrti, a nije bilo onoga tko bi mi dao život. Ja ga nisam mogla uzeti, a Onaj koji mi ga je mogao dati, imao je pravo da mi ne priskoči u pomoć, budući da me je toliko puta vratio k sebi, a ja sam njega napuštala“ (Moj život 8, 12).

Nakon iskustva nutarnjih suhoća i borbi, koje naziva smrtonosna smrt (Moj život 9, 8), Terezija je „jednoga dana ušla u kapelicu [i Bogu] rekla kako se neću dignuti odande sve dok mi ne učini ono što sam ga molila“ (Moj život 9, 1.3).

Kod Terezije se nije radilo o krizi zvanja – prije bi se to moglo nazvati krizom života. Terezija vidi najprije da njezin način života – afektivne navezanosti, kriva prijateljstva, isprazni razgovori, lažna poniznost, itd. – ne daje život, ali isto tako da po svojim silama, po svojemu trudu (askezi) ne može dohvatiti život. Zato nakon pravog iskustva besplatnosti Božje milosti piše: „Blagoslovljen Bog koji mi je dao da se izbavim od tako smrtonosne smrti“ (Moj život 9, 8).

Prijelazom od iskustva „željela sam živjeti, jer sam dobro shvaćala da ne živim“, čime Terezija opisuje dvadeset godina velikih suhoća i borbi, na iskustvo „blagoslovljen Bog koji mi je dao da se izbavim od tako smrtonosne smrti“, čime opisuje pobjedu milosti, započinje ono što će Terezija nazvati vida nueva, novi život, čiji je početak u događaju koji je povijesno lako odrediti i koji Terezija opisuje vrlo snažno i sugestivno: „Već je moja duša bila umorna i, premda je htjela, nisu je nevaljale navike, koje sam imala, pustile da se odmori. Dogodilo mi se, kada sam jednoga dana ušla u kapelicu, da sam vidjela jednu sliku koju bijahu onamo donijeli na čuvanje, a tražili su je za neku svečanost što se slavila u kući. Bijaše to slika jako izranjena Krista i tako nabožna da me je, vidjevši je, svu zbunila, videći ga takva, jer je lijepo prikazivala ono što je prošao zbog nas. Toliko sam požalila što sam bila tako slabo zahvalila onim ranama, te mi se čini da mi se srce paralo, pa sam se bacila pokraj njega snažno roneći suze i moleći ga da mi već jednom dade snage da ga ne vrijeđam“ (Moj život 9, 1). Radi se o događaju koji terezijanisti nazivaju definitivno obraćenje, a teološki ga Terezija opisuje ovako: „Doživljavala sam nekoliko puta (…) da bi me odjednom obuzeo osjećaj Božje nazočnosti, te nikako nisam mogla posumnjati da je bio u meni ili ja sva uronjena u njega. To nije bila vrsta viđenja; mislim da to nazivaju mističnom teologijom“ (Moj život 10, 1). Mistična teologija, mística teología, za Tereziju ne znači studij mistike, nego mistično iskustvo. Ta iskustva kod Terezije nisu nešto sporadično, nego će trajati sve do smrti, i to jako intenzivno.

Iskustva koja započinju nakon susreta s Kristom, Tereziju prilično zbunjuju i straše. Kako bi otkrila o čemu se radi, Terezija o tomu priča sa svojim ispovjednicima i duhovnim savjetnicima. Cilj joj je razlučiti dolaze li ta iskustva od Boga ili ne, te čuti o tomu sud Crkve. Stoga piše: „Držim posve sigurnim da nečastivi neće obmanuti – niti će to dopustiti Bog – dušu koja se ni u čemu ne uzdaje u sebe i očvrsnula je u vjeri i koja će osjećati u sebi da će i za jedan članak vjere podnijeti tisuću smrti. S tom ljubavlju prema vjeri, što je Bog ulijeva, a koja je čvrsta, živa vjera, neka uvijek nastoji postupati u skladu s onim čega se pridržava Crkva, raspitujući se kod jednih i kod drugih, poput nekoga tko je već čvrsto prionuo uz ove istine, te je ne bi skrenule svekolike objave što bi ih mogla zamisliti – sve da i otvorena nebesa vidi – ni za trunak od onoga čega se pridržava Crkva“ (Moj život 25, 12).

Osobe s kojima razgovara, budući da same nisu imale takva iskustva, ne razumiju Tereziju i traže od nje da napismeno opiše to što živi. No, Terezija se susreće s novom poteškoćom: vlastita izražajna nemoć, koja će trajati 4-5 godina. Nakon što je „niz godina provela čitajući mnoge stvari“ i nije „ništa od njih shvaćala, (…) Bog mi je to u jednom trenutku dao da shvatim i da znadem iskazati, tako da su se čudili moji ispovjednici“ (Moj život 12, 6). Kao i događaj susreta s izranjenim Kristom, i ovaj je događaj temeljno kristološki. Prema tekstu iz knjige Moj život, lako ga je povijesno odrediti. Radi se o godini 1559: „Kad su bile oduzete mnoge knjige na španjolskom (Valdesov Index, 1559.), zato da se ne čitaju, jako sam požalila, zato što mi je neke bilo zadovoljstvo čitati, a to više nisam mogla, budući da su ih ostavili na latinskom. Gospodin mi reče: Nemoj se žalostiti, jer ja ću ti dati živu knjigu. (…) Njegovo Veličanstvo bilo je istinska knjiga gdje sam spoznala istine. Blagoslovljena neka bude takva knjiga koja ostavlja utisnuto ono što treba čitati i činiti, tako da se ne može zaboraviti!“ (Moj život 26, 5)

Kompleksnost mističnog iskustva, od iskusiti do znati komunicirati, može se objasniti polazeći od čuvene Terezijine rečenice: „Jedna je milost da Gospodin daje milost, a druga je shvatiti kakva je milost i kakvo milosrđe. Treća je pak znati iskazati i objasniti kakva je“ (Moj život, 17, 5). I nastavlja: „I premda se čini da je tu dosta samo prva, zato da duša ne bude zbunjena i plašljiva te da ide s više srčanosti po putu Gospodnjem imajući pod nogama sve stvari ovoga svijeta, velika je korist i milost to shvatiti, jer pravo je da za svaku pojedinu milost puno hvali Gospodina onaj tko je posjeduje.“

Terezijin teološki model može se izraziti kao trijada: iskustvo, razumijevanje i komunikacija. Terezijina djela nastaju iz mističnih iskustava koja su iskustva vjere. Mistična iskustva ne nadilaze istine vjere: njihova posebnost za Tereziju nije s obzirom na sadržaj, nego s obzirom na način spoznaje. Radi se o iskustvenoj spoznaji, čiji se dinamizam kod Terezije očituje kao iskusiti-razumjeti-komunicirati.

Razumjeti iskustvo i moći/znati ga komunicirati nije vjeri aposteriorno, nego pripada samoj naravi vjere i usavršava je. Za Tereziju komunicirati iskustva ne znači tek opisati svoje osjećaje, nego je čin vjere, prava confessio fidei u kojoj veliča Božja djela u svojoj povijesti i time želi u svima pobuditi želju za Bogom i ohrabriti ih na pouzdanje u Boga „kod kojega nema pristranosti. Sve ljubi“ (Moj život 7, 12). Opisujući svoja iskustva, Terezija postaje pravi teolog vjere koji zna izložiti ne samo sadržaj vjere, nego i ono što se događa u onomu koji vjeruje. To postaje jasno ako se zna da je novi život zapravo život molitve: „To je druga, nova knjiga, odavde dalje; hoću reći drugi, novi život. Onaj dovde bijaše moj, a onaj kojim sam živjela otkad sam počela iznositi ove stvari o molitvi jest Bog koji je u meni“ (Moj život 23, 1).

Donosimo tekst koji jasno pokazuje da Terezijin cilj nije bio tek opisivanje njenih osjećaja ili nutarnjih doživljaja: „Ono što bude više od toga da se jednostavno iznese prikaz mojega života, Vaša milost [Garcia de Toledo] neka zadrži za sebe – budući da me je toliko nagovarala da napišem iskaz o milostima koje mi Bog udjeljuje u molitvi – bude li u skladu s istinama naše svete katoličke vjere. Ne bude li, neka ga Vaša milost odmah spali, jer se ja tomu podvrgavam. A reći ću ono što doživljavam (lo que pasa por mí) zato da, ako bude u skladu s tim, može Vašoj milosti donijeti kakvu korist“ (Moj život 10, 8). Terezija opisuje milosti koje joj je Gospodin iskazao u molitvi (las mercedes que el Senor me ha hecho en la oración). Dakle, molitva je za nju istinski locus theologicus iz kojega crpi čitav sadržaj življene vjere i teologije vjere. Bez molitve, za Tereziju, nije moguće imati pravo iskustvo vjere. Upravo molitva daje razumjeti da teologija (vjera) nije samo govoriti o Bogu, nego je nadasve govoriti s Bogom. U molitvi se događa spoznaja sadržaja u koje Terezija vjeruje, ali i čin kojim ona živi te sadržaje.

Izvor: Karmel Marija Bistrica

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.