Obzorje života je Krist

»I Riječ je postala tijelom.« Taj misterij postao je istina u Betlehemskoj štali. Ali on se ispunio i u jednom drugom obliku: »Onaj koji jede moje tijelo i pije moju krv posjeduje vječni život.« Spasitelj, znajući da jesmo i da ostajemo ljudi koji svaki dan vode bitku sa svojim zlim sklonostima, na uistinu božanski način dolazi u pomoć našem čovještvu. Kao što naše puteno tijelo treba svakodnevni kruh, tako božanski život u nama traži bez prestanka obnavljanu hranu.

»Evo kruh živi koji je s nebesa sišao.« U onome koji ga uistinu prima kao svoju hranu ispunja se svaki dan misterij Božića, Utjelovljenje Riječi. Nema sigurnijeg puta da se ostane jedno s Bogom i da se ukorijeni svakog dana sve jače i sve dublje u mistično Kristovo Tijelo.

Dobro znamo da mnogima ovaj izbor izgleda previše radikalan. On u stvari za većinu uključuje potpunu preobrazbu ponašanja i unutarnjeg života. Ali baš je potrebno da bude tako. Znači li da se mnogo zahtijeva ako se traži da pustimo da u nas uđe Euharistija tako da konačno Gospodin preobrazi naš život u svoj?

Gubi se mnogo vremena na beskorisna čitanja, provodi se život po kavanama, u brbljanju na uglovima ulica, u svim zabavama u kojima se rasipaju vrijeme i snage. Ne bi li zaista bilo moguće da se rezervira jedan sat ujutro da se saberemo umjesto da se zabavljamo, da okupimo snage umjesto da se iscrpljujemo, da bismo bili spremni za suočavanje s dnevnim zadacima?

Ali jasno, taj sat ne bi bio dovoljan. On bi dao čitavom našem danu njegov pravi smisao, i ne bismo se više mogli zapustiti čak ni na trenutak.

Ne može se umaći prosuđivanju onoga s kojim se susrećemo svaki dan. Čak kad nijedna riječ nije izmijenjena, u ponašanju drugih opažamo ono što jesmo mi sami. Pokušavamo se prilagoditi svojoj okolini, i ako to ne uspijemo, zajednički život postaje patnja. Isto je tako u dnevnim odnosima sa Spasiteljem. Zato što postaje svaki dan sve osjetljiviji za ono što se Njemu sviđa ili Mu se ne sviđa, onaj koji je nekada bio lako zadovoljan sam sa sobom od sada sve vidi pod drugim svijetlom. On opaža mnogo ružnih strana, i ispravlja ih onoliko koliko je to moguće. On otkriva mnoge stvari koje ne može procijeniti ni lijepima ni dobrima i za koje je međutim teško pronaći lijek. Tako on sasvim polako postaje manji i ponizniji, strpljiviji, više oprašta trun u oku svoga bližnjega jer je dovoljno zauzet jednom od greda u svom oku. Tada on uči da sam sebe podnosi neumitnoj svjetlosti Božjeg prisustva, da se prepusti Božjem milosrđu koje konačno pobjeđuje nad onime što omalovažava njegove snage. Dugačak je put koji vodi od samodopadnosti »dobrog katolika« koji »ispunjava svoje dužnosti«, čita »dobre novine«, glasa »pošteno«, itd., a ostalo čini kako mu se sviđa, pa sve do prepuštanja u Božje ruke, u djetinjoj jednostavnosti i poniznosti carinika. Ali onaj koji je jednom zakoračio na taj put neće se više vratiti nazad.

Tako se sinovski život u Bogu sastoji u tome da se odjednom postane malen i velik. Živjeti od Euharistije prisiljava nas da potpuno izađemo iz uskih granica našeg osobnog života da bismo se ukorijenili i da bismo rasli u svim dimenzijama Kristova života.

Sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.