Predavanje generalnog vikara našeg reda o Karmelu u Europi danas

Obnovljeni Terezijanski Karmel u novoj Europi.

Relektura Konstitucija u današnjem europskom kontekstu

Početak terezijanskog Karmela povezan je s iskustvom Terezije od Isusa i na poseban način s njezinom osjetljivošću za situaciju društva i Crkve u Europi 16. stoljeća. Svi se sjećamo njezinog živog i skoro dramatičnog raskaza na početku Puta k savršenosti (Put 1,2). Kada je saznala za ono što se događalo među kršćanima u Francuskoj, njezina reakcija je bila neposredna i željela je nešto učiniti: “To mi je nanijelo veliku bol i, kao da ja mogu nešto i kao da jesam nešto, plakala sam s Gospodinom i molila Ga da popravi tako veliko zlo. Činilo mi se da bih bila položila tisuću života za spas jedne od mnoštva onih duša koje su se tamo gubile.”

Naravno, Terezija je svjesna svojih slabosti i prilika koje su joj priječile da učini sve ono što je željela, ali to nije bilo dovoljno da je zaustavi, naprotiv: “No, videći da sam žena, slaba i nemoćna da budem od koristi u čemu bih htjela u služenju Gospodinu, a to mi je bila sva želja, i nadalje je, zato što ima toliko neprijatelja i tako malo prijatelja, da ovi budu dobri odlučila sam učiniti ono malo što je bilo do mene, sa svom savršenošću kojom budem mogla a to je slijediti evanđeoske savjete i nastojati da ovo malobrojnih koje su ovdje čine to isto.”

Čini mi se da je ovo izvrsna polazišna točka za nas u ovome trenutku u kojemu se nalazimo, čak štoviše, vodič da bismo znali kako reagirati u situaciji u kojoj, kao redovnici i karmelićani živimo u Europi danas. Pozivam vas, dakle da promišljamo o društvenoj i crkvenoj situaciji u kojoj se nalazimo i da mislimo o tome kakav bi mogao biti naš “terezijanski” odgovor.

  1. Redovnički život u Europi jučer i danas
  1. EUROPA DANAS

Istina je da nije lako, a vjerojatno nije u redu, govoriti općenito o Europi. Stari kontinent je vrlo velik i pun kompleksnosti; Na njemu nalazimo najmanje tri velike kulture: one koje dolaze iz grčko-rimskih korijena, slavenska i anglosaksonska. Bila bi korisna točnija i dublja analiza, ali očito ovdje nije mjesto da se to sada čini.

Situacija i konfiguracija Europe uvelike se promijenila tijekom stoljeća, te se još više promijenila u posljednje vrijeme. Europa i cijeli zapadni svijet žive u našim danima duboku promjenu koja utječe na sva područja ljudskog života. Tijekom dvadesetog stoljeća, kontinent je doživio sve vrste revolucija i svih zamislivih sukoba. Europa je prošla nekoliko puta užase rata, što je ostavilo njezinom stanovništvu duboke ožiljke.

S druge strane, tehnološki razvoj je sve brže utjecao na zapadno društvo na različite načine. Dovoljno je prisjetiti se informatičke tehnologije, koja je već sveprisutna u životima ljudi u različitim oblicima: laptop, smartphone, internet, web i aplikacije za mobilne telefone… Sve ovo utječe ne samo na praktični život, nego također na vrijednosti zapadnog društva.

Europsko društvo je danas karakterizirano elementima kulture blagostanja, multikulturalizma, individualizma, nedostatkom viših ideala… Na osobit način ekonomija je postala kriterij i pokretač razvoja, izbora država i osoba…

U odnosu na politiku, Europa osjeća potrebu da hodi prema učinkovitijem jedinstvu, nadilazeći regionalnu rascjepkanost stvaranjem novih struktura suradnje. Još uvijek proces nije u potpunosti zadovoljavajući i pokazuje se da je jako obilježen ekonomskom moću i starim državama koje se ne žele otkazati svojih autonomija. Izgradnja Europske Unije prolazi kroz nesigurnosti i poteškoće: Europski ustav je paraliziran 2006. nakon negativnih glasova u Francuskoj i u Nizozemskoj. EU je još pod šokom tzv. “Brexita”: izlazni put Velike Britanije iz Europske Unije koji je potvrđen na referendumu u lipnju 2016. Ekonomska kriza proteklih godina je pogodila cijelu Europu, a prije svega sredozemne zemlje i kao posljedicu je imala rast novih političkih pokreta, često demagoškog i euro skeptičnog obilježja.

S druge strane EU se pokazuje slabom u odnosu na velike konflikte, također i one koji su joj najbliži: nije bila sposobna izbjeći ratove u Jugoslaviji, ne reagira u odnosu na situaciju u Turskoj, a još manje u Siriji. Čini se da nema drugi odgovor u odnosu na izbjeglice i imigrante nego da pokuša zatvoriti granice. Prijetnja i strah od terorizma obilježavaju život i organizaciju u Europi, koja donosi zakone koji ograničavaju slobodu i puno ulaže u vojsku kako bi garantirala nemoguću sigurnost.

Usred svega toga, zapadni svijet doživljava duboke promjene u svakodnevnom životu, kao npr. u obiteljskom životu. Tradicionalni model obitelj i osobito obitelj kršćanskog tipa, doživjela je duboke promjene i prihvaćeni su i institucionalizirani novi oblici zajedničkog života. Drugi važan fenomen je veliki pad nataliteta, koji zajedno s produžetkom životnog vijeka, uzrokuje značajno starenje zapadnih društava. Ovo se djelomično nadoknađuje imigracijom koja ne prestaje. Useljenici su privučeni bogatstvom i uvjetima života koji su, unatoč svemu, puno bolji nego u najvećem dijelu trećega svijeta.

S gledišta vjere, posebno u Zapadnoj Europi, svjedoci smo posljednjih desetljeća jasnog napuštanja kršćanske tradicije, do te mjere da je papa Ivan Pavao II govorio: “Europska kultura daje utisak «tihe apostazije» od strane sitoga čovjeka koji živi kao da Bog ne postoji” (Ecclesia in Europa, 9). Praktični agnosticizam i indiferentizam su jako prošireni. Izgleda da Europa upravo ignorira svoju bogatu baštinu. Istovremeno useljenici su sa sobom donijeli značajnu prisutnost religioznih prakticiranja različitih vrsta.

  1. Redovnički život u Europi

Redovnički život nije rođen u Europi, ali odmah je pustio svoje korijene na našem kontinentu, tu je izrastao i prisutan je ovdje sve do danas. Njegov početak e nalazi u Sjevernoj Africi. Dobro nam je poznato ime Antuna iz Egipta, koji je u trećem stoljeću čuo poziv da se povuče u pustinju kako bi živio na potpuno evanđeoski način. Poznat nam je Pahomije koji se smatra osnivačem cenobitskog redovništva i još mnogih drugih.

Malo po malo taj način života je procvjetao u veliku raznolikost oblika i proširio se na različite teritorije gdje su kršćani bili prisutni. Redovnički život je brzo došao u Europu i tu je pronašao plodan teren za veliki razvoj. Npr. u VI. stoljeću Benedikt iz Nursije, otac zapadnog monaštva, imao je veliki utjecaj na redovnički život u Europi, i općenito u Crkvi i u društvu. Kao što primjećuje post-sinodalni dokument Ecclesia in Europa (2003): “Prije svega priznaje se ključna uloga koju je imalo monaštvo i posvećeni život u evangelizaciji Europe i u oblikovanju kršćanskog identiteta” (Ecclesia in Europa, 37).

Od Srednjega vijeka, Europa je središte kršćanstva i postaje kolijevka glavnih redovničkih Redova i Kongregacija. Odavde potječu benediktinci, franjevci, dominikanci, isusovci, salezijanci, maristi i mnogi drugi. U Europi su živjele osobe od prvotne važnosti u povijesti posvećenog života, kao Benedikt, Dominik, Franjo Asiški, Ignacije, Terezija od Isusa, Ivan don Bosko, Edith Stein i mnogi drugi.

Apostolska pobudnica Vita consecrata, napisana 1996 od Ivana Pavla II nakon Sinode o posvećenom životu, podsjeća da je Zapad, tijekom stoljeća, poznavao veliku raznolikost izražaja posvećenog života. On kaže da su se nebrojene osobe posvetile Bogu “prema specifičnoj karizmi i u stabilnom obliku zajedničkog života za mnogoobrazno apostolsko služenje narodu Božjem.” (Vita consecrata, 9).

Sigurno, povijest redovničkog života prvotno je napisana u Europi. Većina misionara koji su navješćivali evanđelje na drugim mjestima krenuli su iz Europe. Mnogi od njih bili su članovi različitih redovničkih obitelji i proširili su prisutnost redovničkog života na različite kontinente.

  1. Posvećeni život u Europi danas

U tome kontekstu, možemo se pitati koje je mjesto i uloga posvećenog života u Europi. Prvi utisak bilo kojeg objektivnog promatrača je bez sumnje negativan: Redovi i Kongregacije, ili barem najveći dio njih, doživljavaju oštar pad u broju svojih članova i nalaze se u stanju istinske krize. Prema nedavnim podatcima Brune Secondina: “…u dva desetljeća redovnici u Europi su se smanjili za više od trećine (ima nas oko 250 tisuća). Ne zaboravimo da se 70% od njih nalaze u pet zemalja: Italija, Španjolska, Francuska, Poljska, Njemačka.”

Treba se prisjetiti i cijeniti činjenicu da je posvećeni život još prisutan na mnogim mjestima i često u teškim situacijama. Fratri i časne sestre produžavaju raditi na socijalnom području, brinuti se za potrebite svih vrsta, prihvaćati useljenike… Redovnici su još uvijek zauzeti na periferijama društva. Istovremeno, središta formacije redovnika produžuju svoj rad, pružajući dobre rezultate zahvaljujući dugom iskustvu i osobe iz cijeloga svijeta dobivaju ozbiljnu formaciju koja im omogućuje da svjedoče Evanđelje u svojim zemljama odakle dolaze.

Pad zvanja posljednjih godina je zapanjujući. Srednja dob redovničkih obitelji je jako brzo porasla i u mnogim zemljama je dosegla 70 godina. Osim toga izgleda da starenje nije samo fizičko, nego također i psihološko i duhovno. Tako Enzo Bianchi piše na direktan i provokativan način: “Dojmljiva je šutnja, razočaranje, umor, inercija mnogih onih koji pripadaju tome životu koji, izgleda kao da je izgubio svoj ukus i sposobnost proročkih znakova. Jer prešli smo iz izobilja ne samo zvanja, nego i inicijativa i služenja prije četrdeset godina u aktualnu bijedu’?”

Mnogi redovnici ne pokazuju sposobnost da se obnove, da se promjene, da se prilagode novim situacijama ili da sudjeluju u obnovama koje postaje sve više i više neophodne i hitne. Starije osobe su živjele – i još uvijek žive – vjerno i sa zadivljujućom postojanošću, ali često osjećaju nostalgiju prošlosti i odbijaju prihvatiti aktualnu stvarnost i neizbježne promjene. Ta situacija još usporava dolazak novih zvanja, i generacijski jaz čini da je teško prenijeti karizmu i integrirati mlade.

Osim toga u najvećem dijelu slučajeva danas laici vrše tradicionalne djelatnosti redovničkih zajednica: zdravstvo, obrazovanje, socijalna skrb, pa čak i evangeliziraju… Kada su te djelatnosti u društvu bile potrebne, neke redovničke obitelji su ih prihvatili. Sada, kada se druge osobe i grupe bave njima, vrijeme je da se preispita uloga redovnika u tom kontekstu.

Obično redovničke obitelji pokušavaju zadržati posao i aktivnosti u kojima su bile aktivne. Pad broja fratara i časnih sestara doveo je do toga da se smanje aktivnosti, ali bez sumnje ne dovoljno brzo. Pokretani željom da zadrže preuzeta zaduženja, neki redovnici su preuzeli takav stil života koji je obilježen aktivizmom i to im sprječava odgovarajuću brigu za ostale bitne elemente redovničkog života kao što su molitva i bratski život u zajednici. S opredjeljenjem i duhom služenja, često misija i djelo zauzimaju prvo mjesto, dok se iskustvo i osobno svjedočanstvo zapostavljaju.

Kako bi, na neki način, odgovorili na tu situaciju, posljednjih godina, većina redovničkih zajednica su započele procese zatvaranja prisutnosti i ujedinjenja provincija. Smanjenje broja članova i neophodnost racionalnije i učinkovitije organizacije izgleda da to traže. Osim toga, proces daje mogućnost da se obnovi ne samo vanjska organizacija nego također i osobno zauzimanje i život zajednice, s nadom da da novu životnost karizmi. Nije rijetko da se čuje od strane Bogu posvećenih osoba izjave koje su pune nade i evanđeoskog okusa. Međutim, trebamo također priznati da one često ostaju na teoretskoj razini: dokumenti, izjave, knjige… i ne uvijek se znaju konkretizirati u realno redovničko iskustvo.

Treba reći da, unatoč svega toga, najveći dio Redova i Kongregacija zadržavaju svoje središnje uprave u rukama Europljana i prije svega odlučujuće odluke ostaju u Europi, prije svega u Rimu. Redovnici iz Europe, pogrešno ili ispravno, znajući da su karizme njihovih obitelji rođene i odrasle u Europi, osjećaju odgovornost i produžavaju ih tumačiti na onakav način kako ih vide svojim europskim očima.

  1. Izazov za redovnički život

Redovnički život u Europi se nalazi u stanju duboke promjene i podložan je mnogim nesigurnostima. Ova tvrdnja sigurno treba biti promatrana u širem kontekstu koji uzima u obzir stanje redovničkog života na drugim krajevima svijeta. Redovnički život u Latinskoj Americi pokazuje znakovitu životnost posljednjih desetljeća i karakteriziran je jakom identifikacijom s brigom za potrebe siromašnih; sada se vjerojatno nalazi u vremenu zrenja i prilagodbe novim društvenim, političkim i kulturalnim okolnostima. U Africi, kao uostalom i u cjelokupnoj Crkvi, redovnički život je u periodu rasta i raspoznavanja: sigurno, neophodno je još raditi na još pažljivijoj inkulturaciji, kroz ozbiljan dijalog između Evanđelja i lokalne tradicije. U svakom slučaju, važno je iskoristiti mladost i životnost kontinenta koji je obilježen siromaštvom i iskorištavanjem, ali taj kontinent je pun mogućnosti za budućnost. U isto vrijeme, prostrani Azijski kontinent, sa svim svojim bogatstvom i kompleksnošću, je prostor gdje redovnički život i cjelokupno kršćansko iskustvo pokazuju silu koja najviše obećava. Na ovom kontinentu brojčani rast je najveći. Također i u Aziji se javljaju velika pitanja o mogućnostima raspoznavanja i formacije zvanja.

Ali ostanimo u Europi. Na prvome mjestu, trebamo uočiti da problemi o kojima smo gore govorili nisu nešto što se odnosi isključivo na posvećeni život nego čine dio globalnog fenomena koji općenito interesira cijelu Crkvu. Izgleda da Europa odbacuje transcendentnu dimenziju ljudske egzistencije. Redovnički život sudjeluje u globalnoj krizi koja pogađa kršćanstvo, i kršćanstvo sudjeluje u najvećoj krizi koja se odnosi na religiozno viđenje svijeta.

Aktualno stanje stvari je izazov na koji Crkva treba reagirati hrabro i odvažno. Redovnički život je uvijek bio karakteriziran sposobnošću da odgovori na kreativan i evanđeoski način na svaku povijesnu potrebu društva i Crkve. Naime, svaka društvena kriza je dovela do novih oblika redovničkog života. U našem vremenu, također se javljaju novi oblici kršćanskog života, novi pokreti i zajednice, koje pokušavaju živjeti Evanđelje na obnovljeni način.

Mnoge redovničke obitelji s dugom poviješću još uvijek idu naprijed, iako neke imaju poteškoća da zadrže korak sa životnošću koje su imale u prijašnjim godinama. Neki promatrači smatraju da su redovničke kongregacije žrtve pretjeranog institucionaliziranja i da se nalaze u konfliktu s vlastitim karizmatskim i proročkim identitetom. Redovničke obitelji su rođene iz karizmatskog iskustva osnivača, potaknutih Duhom u određenim trenucima povijesti i one mogu ostati znakovite samo ako njihovi članovi zadrže živ i obnovljen duh osnivača; organizacijske strukture bi trebale biti pomoć koja bi omogućavala iskustvo karizme a ne da budu zapreka. To zahtjeva neprekidnu obnovu kako karizma ne bi ostala zarobljenica formi iz prošlosti.

Karizme otvaraju nove dimenzije i uzimaju nove oblike, na prvome mjestu po laicima koji su bliski redovničkim obiteljima. Bez sumnje trebamo biti otvoreni tom karizmatskom razvoju. Klasični instituti su samo jedan od mogućih oblika življenja karizme.

Prošlo je 50 godina od II Vatikanskog Sabora koji je bio osvježenje za Crkvu i koji je izazvao otvaranje novim ljudskim stvarnostima. U odnosu na redovnički život, “Dekret o obnovi redovničkog života” Perfectae Caritatis je potaknuo pokret istinske evanđeoske obnove među redovničkim obiteljima. Još i danas se čuju glasovi koji traže punu provedbu II Vatikanskog Koncila. Sigurno imaju pravo, ali neizbježan je utisak da svijet s kojim je II Vatikanski Koncil ušao u dijalog više ne postoji. Društvo se mijenja vrtoglavim ritmom, uvijek sve brže i brže. Nažalost postoje i oni koji vjeruju da je Koncil bio nešto negativno za Crkvu i da se treba vratiti na predkoncilski pristup i praktike.

Redovnik, kao i svi drugi kršćani, ima potrebu živjeti u sadašnjosti. Bez ikakve nostalgije za prošlošću koja se nikada više neće vratiti i bez iluzija u odnosu na budućnost koja se nikada neće ostvariti. Trebamo vjerno odgovoriti zauzetošću za aktualnu stvarnost. Konkretno, vrijeme je da se živi Evanđelje u kontekstu sekularizirane Europe naših dana. Bruno Secondin kaže: “Danas smo pozvani dati nove odgovore na nove tjeskobe, a ne stare odgovore na pitanja koja više ne postoje.”

Da li je Europa možda postala misijska zemlja? Bez sumnje. Da li to znači da trebaju doći misionari s drugih strana svijeta kako bi ponovno donijeli Evanđelje u Europu? Redovnički život, kao i Crkva, je dospjela na druge kontinente zahvaljujući upravo velikodušnosti i zauzimanjem europskih kršćanskih misionara. Možda je došlo vrijeme da se dogodi obratan proces? Sigurno da trebamo zahvaliti naporima onih koji dolaze iz Trećeg Svijeta, koji je sada bogat zvanjima, kako bi pomogli naše zajednice. Ta gesta je znak sinovske zahvalnosti prema onima koji su im prenijeli vjeru, Evanđelje, i konkretne oblike nasljedovanja Krista. Pa ipak, izgleda da to nije pravo rješenje. Cilj nije da se održe strukture i djela koja ne odgovaraju aktualnoj situaciji. Nema nikakve potrebe da se održava živima modele iz prošlosti koji lako postaju prepreka obnovi i snazi redovničkog života. Dolazak redovnika s drugih područja ne bi trebao imati kao cilj da produži agoniju zastarjelih struktura, nego donijeti novu životnost i mladost zapadnom kršćanstvu.

Prije svega, trebamo biti uvjereni u to da će budućnost redovničkog života u Europi i u cijelom svijetu biti ona koju Bog želi. Za nas je bitno da živimo u punoj raspoloživosti njegovoj volji. Redovnički život je uvijek bio poznat po svojoj sposobnosti da se prilagodi karakteristikama i zahtjevima društva i Crkve, kreativnim, dinamičkim i proročkim odgovorima. Sada, kada se Europa toliko puno promijenila, ima potrebe također i novih osjetljivosti i novih načina života. Redovnički život u Europi nije u procesu nestajanja, nego preoblikovanja. Sigurno je da će broj redovnika slijedećih godina nastaviti padati, pa ipak budućnost ne ovisi o brojevima, nego o sposobnosti živjeti Evanđelje. Kao što kaže José Rovira, najveći rizik nije u brojčanom padu, nego u kvaliteti našeg duhovnog života.

Pobudnica Vita consecrata je naglasila da redovnički život čini “integralni dio života Crkve” (VC 3), i da poteškoće s kojima se susreću određeni broj redovničkih instituta u pojedinim krajevima svijeta, ne trebaju baciti sumnju na tu istinu. I dodaje: “Povijesno gledano, moći će postojati daljnja raznolikost oblika, ali se neće promijeniti bit izbora koji se izražava u radikalizmu darivanja sama sebe iz ljubavi prema Gospodinu Isusu i, u Njemu, prema svakoj sastavnici ljudske obitelji”.

  1. prema budućnosti

Redovnički život može nastaviti postojati u Europi i to treba biti tako jer prisutnost redovničkog života je još uvijek bitna za Crkvu i za društvo. Redovnički život, koji je uistinu evanđeoski, može ponuditi mnoge znakovite doprinose. A to može učiniti, na poseban način terezijanska karizma. Predlažem neke od doprinosa koje redovnički život može dati Crkvi i društvu u našem vremenu:

  1. Življeno bratstvo nasuprot individualizma koji je u porastu. U post-sinodalnom dokumentu Ecclesia in Europa se kaže: “U današnjoj situaciji koja je multikulturalna i multi-religijska, s druge strane, traži se svjedočanstvo evanđeoskog bratstva koje karakterizira posvećeni život, i koji daje poticaj za pročišćavanje i integriranje različitih vrijednosti kroz nadilaženje podjela.” (EE 38). Tradicionalni oblici suživota, počevši od obitelji, su u velikoj krizi. Zajednički život redovnika može biti ogledalo i poticaj za naše suvremenike u njihovim obiteljskim odnosima. U tom smislu, obiteljski duh koji je obilježje Terezijanske zajednice postaje posebno aktualan.
  2. Jednostavnost života nasuprot konzumizmu i lakomosti. Zapadno društvo se je previše povjerilo tržištu i potrošnji kao instrumentima napretka i blagostanja, ali zajedničko iskustvo je da novac ne donosi sreću. Nenavezanost i odijeljenost koju nam predlažu naši sveci je izvor slobode.
  3. Služenje i besplatnost u odnosu na egoizam. Naše društvo je poticalo stil života gdje se svatko brine za sebe samoga, često u konkurenciji s drugima umjesto da traže opće dobro. Redovnički život je posvećen službi i predanosti da daje ne očekujući ništa zauzvrat.
  4. Briga za siromašne u nepravednom i nesolidarnom društvu. Post-sinodalna pobudnica o Europi nas podsjeća da “prisutnost novih oblika siromaštva i marginalizacija treba pobuditi kreativnost u brizi za najpotrebnije, koja je karakterizirala toliko osnivače redovničkih Instituta” (EE 38).
  5. Prakticiranje univerzalizma nasuprot partikularizma i netolerancije. Europske države su postale više kulturalne i prisutno je više rasa. Ali često postoje sumnje prema strancima i u posljednje vrijeme su u porastu rasizam i ksenofobija i ne nedostaju sukobi, pa čak i nasilje između kultura, naroda i religija. Redovničke zajednice, u kojima često zajedno žive osobe koje dolaze iz različitih naroda su praktični primjer mogućnosti i bogatstva života kao braća nadilazeći granice i rase.
  6. Pomirenje nasuprot podjela i osveta. Oproštenje koje je dano i primljeno u klimi milosrđa i bratskog ispravljanja. Također i za Crkvu, redovničke zajednice mogu biti znak nadvladavanja podjela u prošlosti.
  7. Radost i nada nasuprot tuge i malodušnosti. Europsko društvo ima potrebu ponovno otkriti smisao života i radost življenja. Redovnici su pozvani biti svjedoci duboke radosti koja dolazi iz Evanđelja.
  8. Osobno prihvaćanje nasuprot usamljenosti koja je karakteristika modernih društava. U zapadnom svijetu postoji velika potreba za ljudima koji su spremni slušati. Mnogi ljudi osjećaju se sve i više osamljeni. Redovnik je u stanju ponuditi slušanje koje proizlazi iz srca i da pomogne ljudima da proniknu u svoju nutrinu i molitvu koja daje smisao životu.
  9. Otvorenost transcendentnom nasuprot sekularizmu. U sinodalnoj pobudnici za Europu se kaže: “U kontekstu koji je kontaminiran sekularizmom i koji je dominiran konzumizmom, posvećeni život, dar Duha Crkvi i za Crkvu, postaje sve veći znak nade u mjeri u kojoj svjedoči o transcendentalnoj dimenziji postojanja” (EE 38).
  10. Prije svega, središnjost Boga. Strastveno traženje Boga treba karakterizirati posvećeni život. Pobudnica Ecclesia in Europa je to naglasila:Dakle, pitanje novih oblika duhovnosti, koje proizlazi iz društva, treba pronaći odgovor u priznanju apsolutnog primata Boga koje je življeno od posvećenih osoba po njihovom potpunom darivanju sebe, trajnom obraćenju i životu koji je prikazan kao istinski duhovni kult” (EE 38). Karmelska karizma naglašava Božju prisutnost u vjerniku i osobni odnos prijateljstva s Njim.

Da bi se sve to napravilo nema velikog mnoštva. Jedan znak je koristan ako je jasan i nema potrebe da bude velik. Ono što je potrebno je samo to da redovnici, malobrojni ili mnogobrojni, da žive autentično svoje evanđeosko opredjeljenje. Nemojmo se zavaravati brojevima: niti očaj u područjima s velikim padom broja redovnika, ni entuzijazam u područjima s mnogo zvanja. Biskup Santiago Agrelo (također redovnik), često citira biblijski odlomak Gideonovih vojnika (Suci 7). Bruno Secondin kaže: “Treba prijeći od učinkovitosti, ponosa učinjenim poslom i broja na prvenstvo znakova zajedništva u perspektivi solidarnosti i uvjerljive nutrine.”

Papa Franjo u razgovoru s višim poglavarima, 19 studenoga 2013, je rekao: “Karizma ostaje, snažna je, djelo prolazi. Ponekad se zamjenjuje Institut s djelom. Institut je kreativan, uvijek traži nove putove”. “Potreban je novi jezik, novi način da se kažu stvari. Danas Bog to traži od nas: izaći iz gnijezda koje nas drži kako bismo bili poslani.”

Relektura Konstitucija

  1. Bosonogi karmelićani u Europi

Ako bacimo pogled na situaciju našega Reda u Europi, slika koja iz toga proizlazi dosta se podudara s onom redovničkog života u cijelosti. Statistički podatci uvijek imaju relativnu vrijednost, ali ipak treba ih uzimati u obzir. Ako se promatra razvoj braće u posljednjih 25 godina, jasno proizlazi smanjenje, čak pretjerano, koje nam se dogodilo.

Sveukupno svečano zavjetovani, privremeni zavjeti i novaci koji su prisutni u Europi (u zagradama, privremeni zavjeti i novaci), prema podatcima iz Acta Ordinis:

Sveukupno OCD U Europi U Španjolskoj U Italiji U Italiji (prov. Ital.) Azija- Oceanija
1990 3704 (919) 1955 (310) 587 (64) 546 (38) 493 (38) 689 (280)
1995 3833 (936) 1871 (262) 553 (36) 501 (36) 431 (36) 875 (362)
2000 3962 (989) 1807 (250) 507 (24) 481 (52) 401 (52) 1002 (411)
2005 4057 (982) 1692 (184) 452 (17) 479 (54) 391 (54) 1203 (472)
2010 3977 (797) 1594 (113) 426 (10) 441(23) 346 (22) 1243 (422)
2015 4068 (803) 1480 (100) 364 (5) 407 (22) 307 (21) 1342 (404)

Neki osvrti na podatke. U ovih 25 godina, od 1990 do 2015:

  • Red je porastao za 364 redovnika, oko 10 %.
  • U Europi se smanjio broj redovnika za 475, tj. za 24 %. Potrebno je uočiti smanjenje od 210 privremenih zavjeta i novaka od 67 %.
  • U Španjolskoj, koja je tradicionalno bila zemlja s najviše fratara, broj se smanjio za 223 redovnika, ili 37 % (1975 u Španjolskoj je bilo 733 redovnika, znači u 40 godina dogodilo se smanjenje od 369 redovnika ili 50 %).
  • U Italiji, broj redovnika se smanjio za 139, tj. za 25 %. U talijanskim provincijama smanjio se broj redovnika za 186 tj. za 37 %.
  • U istome periodu, u Aziji i Oceaniji broj redovnika se povećao za 653, tj. za 94 %.

Osim toga treba imati na umu da među redovnike koji su prisutni u Europi treba pribrojati one iz drugih područja, a koji su prisutni u različitim prilikama. Npr. prema Acta Ordinis, 2015 je bilo 45 redovnika indijskih provincija u Njemačkoj, 34 u Italiji, 6 u Španjolskoj, 3 u Austriji… U nekim slučajevima, preuzeli su samostane europskih provincija, koji mogu na taj način zadržati karmelski identitet, a u drugim slučajima surađuju s mjesnim provincijama i postaju članovima njihovih zajednica. Postoje i drugi načini prisutnosti. Neizbježno je upitati se za smisao, karakteristike i uvjete tih prisutnosti, koje vode do nove konfiguracije Reda u Europi, i ne samo to. Budimo pozorni da ne bismo i mi također pali u ono što papa Franjo naziva “umjetnom oplodnjom”.

Prisiljeni smo zatvarati zajednice. Nije to prijatno i obično to teško činimo, činimo to kasno, tražeći da spasimo ono što se spasiti može. Pitam se, ne li bi naše energije trebale biti usmjerene na stvaranje novih stvari, na otvaranje znakovitih prisutnosti, koje uistinu mogu odgovoriti na situaciju svijeta i Crkve u našim vremenima.

Sve više i više mi se čini prikladnim da se prisjetimo onoga što je govorila sv. Terezija od Isusa malo prije svoje smrti; pišući Ani od Isusa 30 svibnja 1582, rekla je: “Naša dobit se ne sastoji od toga da imamo veliki broj samostana, nego u činjenici da one koje tamo žive budu svete”.

Osim toga, kao što je poznato, pokrenuli su se procesi suradnje na međuprovincijskoj razini u obrazovanju i na drugim područjima, pa čak i procesi ujedinjenja provincija. Jedan od njih je doveo do stvaranja, prošle godine, nove Iberijske provincije, koja je oblikovana od provincija: Andaluzija, Aragon-Valencia, Burgos, Kastilja, Katalonija i Baleari. S druge strane, provincije Toskana i Rim su se ujedinile u novu Provinciju Središnja Italija.

Da li je ovo strategija za budućnost? Je li to rješenje krize koju proživljavamo, ubrzano starenje naših zajednica i drastičan pad zvanja? Ujedinjenje provincija je praksa koja se već prakticira u gotovo svim Redovima i redovničkim kongregacijama, koja , kako je rečeno, odgovara smanjenju broja redovnika i potrebama da se pronađu fleksibilnije i učinkovitije strukture. Stvarnost čini neizbježnim ove izbore, i sigurno, rekao bih da ih treba poticati kako ne bi bilo prekasno.

Međutim, te odluke, same po sebi, neće dovesti do obnove koja nam je potrebna. Ujedinjenje je nešto što dotiče strukture, organizaciju, ali ono što treba biti obnovljeno je duh i život. I upravo je to ono što daje smisao procesu našeg ponovnog čitanja Konstitucija.

Zaključak

Redovništvo u Europi je u padu i stari. Pad nije nužno nešto negativno. To je znak vremena i izazov. Redovnički život na Zapadu ima dugačko iskustvo i zrelu mudrost, koja može biti vrlo korisna našem vremenu. Radi se o blagu tradicije koje nije za podcijeniti. Sada je, prije svega, potrebno da se obnovi i da se traži način da se odgovori na današnje potrebe Crkve i društva.

Aktualna situacija je providonosna prilika da se shvati da vrijednost redovničkog života ne ovisi o brojevima ili o učinkovitosti, nego u vjernosti nasljedovanja Krista. Ovo je trenutak da se vratimo poimanju redovničkog života kao kvascu u tijestu.

U biti, sve ono što sam želio reći da u kontekstu jake krize, kao što je ova koju živimo u Europi, Crkva i konkretno redovnički život, ne možemo zatvoriti oči niti produžiti ići naprijed kao da se ništa ne događa, nego jedini mogući odgovor je da odlučno osnažimo vlastiti kršćanski, redovnički i karmelski identitet.

Zbog toga temeljno za nas je ponovno čitanje Konstitucija, koje sadrže aktualnu formulaciju našeg karizmatskog identiteta. Zbog toga postaje važno obnoviti naš život u svijetlu Konstitucija, kako bi bio istinski i znakoviti u našem aktualnom kontekstu. I evo zašto postaje također neophodno znati da li se tekst u kojemu smo izrazili, prije nekoliko desetljeća, naš identitet i naš stil života još uvijek može zadržati ili ima potrebe da bude obogaćen i osuvremenjen.

o. Agustí Borrell

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.