Gaudete! – Radujte se! (3. nedjelja Došašća)

Svi mi imamo iskustvo s putovanjem. Da bismo negdje putovali, moramo najprije znati cilj našeg putovanja, ako ga ne znaš ne možeš se niti zaputiti. Tek kad znadeš cilj, možeš odrediti smjer putovanja, prtljagu koju ćeš uzeti, vrstu prijevoznog sredstva, kakvu ćeš odjeću uzeti i gdje ćeš napraviti eventualni predah…

Biblija voli metaforu puta primijeniti i na sam čovjekov život. Središnji događaj Starog zavjeta je put izabranog naroda u obećanu zemlju, a u Novom zavjetu Isus sam sebe naziva Putem. Da bi naš život postao put, hod u Istini prema Životu, moramo znati cilj našeg životnog putovanja. Čovjek koji ne zna cilj, besciljno vrluda. Makar bio vrlo aktivan, on zapravo nigdje ne putuje, on ne živi svjestan život, nego kao da je u stanju pospanosti i letargije. On nije budan, probuđen. Riječ budan je indoeuropskog korijena. Zato i ime indijskog mudraca Bude, po kojem se zove i dalekoistočna religija, zapravo znači „budan, probuđen“. Budnost je temeljni stav Došašća, a budan ili probuđen je onaj koji znade cilj prema kojemu putuje.

Događa se ponekad da mi znamo cilj i da ispravno putujemo prema njemu, ali nismo dobro shvatili način na koji će se taj cilj manifestirati. Nešto slično dogodilo se s Ivanom Krstiteljem, na kojega ćemo primijeniti sada ovu metaforu puta.

Ivan Krstitelj je spoznao da je cilj njegova životna putovanja i poslanja biti glasnik Mesije i pripraviti ljude za njegov dolazak, kao što smo čuli u današnjem evanđelju: „Evo ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.“ On je još za javna djelovanja prepoznao Mesiju u Isusu iz Nazareta i svojim učenicima ukazao na njega kao Jaganjca Božjeg, te su dvojica njegovih učenika, konkretno Zebedejevi sinovi,  prešli među Isusove učenike.

Ivan se sada nalazi u tamnici, u utvrdi Makeront ponad Mrtvoga mora, svjestan da mu se najvjerojatnije bliži kraj životnog putovanja. No, ono što ga zbunjuje jest činjenica da se Mesija – Isus, ne očituje onakvim kakvim ga je on očekivao i najavljivao. On je, naime, njegov pojavak najavio kao dan srdžbe (Mt 3,7), kao razdoblje kada će sjekira biti položena na korijen stablima da ih presječe, te je kazao: „U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim“ (Mt 3,12).

Ivan je, dakle, najavljivao Mesijino vrijeme kao vrijeme žetve i suda, a Isus, naprotiv, svoje djelovanje predstavlja kao vrijeme sjetve. Više nego li na suca, Mesija liči na strpljivog zemljoradnika koji baca sjeme riječi i ustrajno čeka da sjeme proklija.

Ivan Krstitelj ostaje zbunjen ovakvim Mesijinim nastupom: „Jesam li ja promašio cilj, jesam li uputio na krivog Mesiju ili je ovaj Mesija lažni?“, pitao se. Stoga od svojih učenika, koji su ga posjetili u tamnici, traži da odu Isusu i upitaju ga: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Iza ovog pitanja, braćo i sestre, stoji duboka osobna drama čovjeka koji se nalazi u tamnici pred smrt i pita Isusa zapravo slijedeće: „Jesam li ja promašio svoj život i poslanje? Čitav život stavio sam na kocku da navijestim dolazak Mesije, a sada mi se čini da je sve to bilo uzaludno!“

Isus mu preko učenika ne odgovara izravno na pitanje, nego citira tekstove iz proroka Izaije koji opisuju djela koja će Mesija činiti. Isus zna da Ivan Krstitelj dobro poznaje Sveto pismo i da će razumjeti. Isus kao da mu poručuje: „Ivane, pa zar se ne sjećaš da je Izaija nagoviještao upravo ovakvog Mesiju koji će činiti djela koja ja činim? Nisi ti promašio cilj, ti si ukazao na pravog Mesiju. Pa ni tvoj navještaj o sudu Božjemu, premda promašen u formi, nije u srži, jer ljudi kroz susret sa mnom, svojim slobodnim opredjeljenjem za mene ili protiv mene, zapravo prolaze kroz sud Božji, samo što ja taj sud ne izvršavam silom, manifestacijom moći i zastrašivanjem, nego slobodnom ponudom ljubavi.“

Zamislite sada kakvu je utjehu Ivan u tamnici doživio kad su mu njegovu učenici prenijeli Isusovu poruku: on je shvatio – moj život nije promašen, ja sam ostvario svoj životno poslanje i cilj. Njegovo srce ispunilo se radošću i neizmjernom srećom. Premda se nalazio u tamnici, bio je zasigurno najsretniji čovjek na svijetu. Radostan da sada može zaključiti svoje životno putovanje te ispunjen dubokom mirom i srećom, spreman je i na pogubljenje. Kraljevstvo Božje ušlo je u njegovo srce.

q540616dhero

Koji je cilj ljudskog života? Mislim da bi se svi ljudi, neovisno o vjeri, naciji ili rasi, složili: biti sretan. Dȁ, svi ljudi žele biti sretni. Blaženi život, prema kojemu nas vjera upućuje, nije drugo doli sretan život. Izrazi „blažen“ i „sretan“ su sinonimi. Cilj je kršćanskog života sreća, put prema sreći. No, da bi nešto uistinu bilo sreća, mora posjedovati tri obilježja: mora imati neizrecivu vrijednost; mora biti trajno, jer ako je samo trenutno, ne može nas istinski usrećiti i ispuniti; i na koncu, mora biti sigurno, tj. takvo da nam nitko to ne može oduzeti ili spriječiti.

Ta pak obilježja ima jedino Bog. On je najveći, najbolji, najljepši, najmudriji, koji nas neizmjerno ljubi i dostojan je posvemašnje naše ljubavi. On je neprolazna i vječna vrijednost, nikada prestati neće, pa tako niti sreća koja je plod susreta s Njime neće nikada prestati. I na koncu, Njega nam nitko ne može uzeti ili spriječiti da s Njime budemo. Da nas strpaju i u tamnicu, kao Ivana Krstitelja, on je već u našim srcima i nikakva zemaljska sila ne može spriječiti naše prijateljevanje s Njime.

Iračanin Muhamed Fadele al-Sayyid poradi obraćenja s islama na kršćanstvo završava u najzloglasnijem bagdadskom zatvoru, kroz tri mjeseca svakodnevno je premlaćivan i izgladnjivan tako da je od 120 kg došao na 50; pa ipak, on je usprkos tim vanjskim uvjetima doživljavao istinsku nutarnju slobodu kroz nutarnji razgovor s Kristom, te je intenzivno doživljavao njegovu prisutnost.

Sreću ne nalazi onaj koji je traži, nego onaj tko traži Boga koji je pun blaženstva, tj. sreće. On sreću dobiva kao plod druženja s Bogom koji je sama sreća.

Jedno od glavnih obilježja svetaca je upravo radost i sreća. Njima tu radost ne mogu oduzeti niti životne nedaće i poteškoće. Tako se događa čudan paradoks, da čovjek koji je ispunjen Bogom, makar bio i u tamnici, sretniji je od čovjeka koji je prazan iznutra, a izvana ima sve što poželi. Novine nam gotovo svakodnevno svjedoče, nekada izravno a nekada između redaka, da su brojne javne i slavne osobe koje, izvana gledajući, imaju sve što požele, a koje su ipak duboko nesretne te često završavaju na nekoj vrsti droge, a ponekad izvrše i samoubojstvo.  

Pogriješile su jer su sreću tražile na krivim mjestima. Tražile su komadiće sreće u osjetnim užicima, u materijalnim dobrima, u ljudskim hvalama i slavi…

Samo onaj tko nađe apsolutnu sreću koja je u Bogu, može na ispravan način uživati ne samo u duhovnim stvarima, nego i u vremenitim malim srećama i radostima, kao što su radost kada vidi rast vlastite djece, radost zbog dobro završenog posla, radost prijateljstva, radost zbog zdravlja, radost pred ljepotama prirode ili umjetničkim djelom…

Neka nas Djevica Nazaretska, koja je kroz Došašće bila ispunjena radošću zbog prisutnosti Mesije u svome krilu, nauči gdje je prava radost i sreća. Tada ćemo se, uz onu Apsolutnu Sreću, znati radovati i malim ovozemaljskim radostima.

o. Franjo Podgorelec, OCD

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.