OPIS DUHOVNE KRIZE SV. TEREZIJE (2)

Terezija nije poslušna jasnim prekoravanjima vlastite savjesti. Krist je prekorava a ona i to odbacuje. Opominje je jedna starija redovnica, njena rođakinja. Terezija i to odbacuje i ljuti se.

Doživljava veliku prazninu i suhoću u molitvi. Terezija je svjesna svoje dvoličnosti koju bolno proživljava: „Ja sam zaslužila da budem sa zlodusima, a varala sam ljude jer sam se izvana pričinjala dobra.„

Zapliće se u stanje nutarnje kontradikcije: „Prolazila sam ovo olujno more gotovo 20 godina s ovim padovima pridižući se i to slabo, budući da sam ponovno padala i životom tako slabe savršenosti, jer se nimalo nisam obazirala na male grijehe, premda sam se bojala smrtnih, nisam onakva kako je trebalo biti budući da se nisam klonila opasnosti. Znam reći da je to jedan od najmučnijih života što se može zamisliti. Nit sam uživala Boga, nit sam imala zadovoljstva svijeta.“

Terezija kuša iskustvo da se ne može opustiti, njeno nutarnje stanje joj ne dopušta da se odmori: „ Već je moja duša bila umorna i premda je htjela, nisu je nevaljale navike koje sam imala pustile da se odmori“.

Terezija dolazi sve do paradoksa jer druge uči molitvi, a ona sama je u velikim poteškoćama vezanim uz molitvu. Njene suhoće i tame će potrajati više od 10 godina. U biti Terezija prilagođava svoj duhovni put duhovnom stanju opuštenosti samostana Utjelovljenja u kojem se nalazi.

Sama kaže da bi nekada radije više dana podnosila teške pokore nego da se sabere na molitvu. Ali ipak Isus ne odustaje od njene duše i obasipa je duhovnim radostima, a za nju je bila velika muka primati te milosti jer se smatrala nedostojnom. Terezija „je često lomila samu sebe“ (Pismo 338).

Terezijina duhovna borba je dovodi do velikih nutarnjih razdiranja. Usprkos svega ne upada u teške grijehe. Jasno je osjećala da je zarobljena a ispovjednici su je uvjeravali suprotno, uvjeravali su je da nema ničega lošeg viđati se sa tim osobama.

U jednom ozračju nutarnje nevjernosti Bogu skoro godinu i pol dana (1542. i 1543.) napušta nutarnju molitvu. Negdje u prvim godinama te krize 1543. umire joj otac.

Doživljava da je jedan ispovjednik p. Barron, dominikanac, shvaća u njenom duhovnom stanju. Ukazuje joj na ozbiljnost njenog nutarnjeg stanja i na veliku opasnost od gubljenja u kojoj se nalazi. Nalaže joj pričest svakih 15 dana. Nalaže joj da se ponovno počinje baviti nutarnjom molitvom. Sama svjedoči: „Započeh iznova nutarnju molitvu, ne izbjegavajući ipak prigode za grijeh, ali više nikada nisam zapustila molitve“. „Život mi bijaše veoma težak jer sam u molitvi vidjela bolje svoje pogreške. Ispunilo se ono što je predvidio ovaj poznavaoc duše: s jedne me strane zvao Bog, a s druge sam strane išla za svijetom. Sve što je dolazilo od Boga pružalo mi je veliko zadovoljstvo, ali svijet me sputavao. Činilo mi se da želim pomiriti ove dvije suprotnosti… duhovni život i sjetilna zadovoljstva, užitke i razonode.

1546. godine događa se nova tragedija u obitelji: brat Antonio u Americi pogiba u ratu s Indijancima.

Svetica odbacuje prigodne opomene časne sestre koja joj je bila prijateljica i koja kao da je bila nešto shvatila o njezinom duhovnom stanju. Terezija odbacuje i neke druge poticaje, npr. viđenje Kristova lica. Prilagođava se općoj duhovnoj klimi prosječnosti samostana od Utjelovljenja.

Tijekom 10 godina imat će veliku borbu sa vlastitom nedosljednošću. Terezija će provesti prema nekim autorima 18, a prema nekima čak 22 godine potpune suhoće u molitvi. Ispovjednici koje je konzultirala nisu je shvaćali i nisu znali razlučiti njene nutarnje poticaje da prekine druženja, prijateljstva i razgovore s ljudima koji su dolazili u govornicu. Smatrali su da u tome nema ništa lošega, ali nisu uviđali navezanost koja je priječila daljnji duhovni rast da nju zbog toga grize savjest te da je trebala neopozivo slušati poticaje vlastite savjesti da bi dalje duhovno napredovala. Vođena vlastitom neodlučnošću i tim savjetima Terezija je ostajala u stanju nutarnje navezanosti na ta prijateljstva koja je bila velika zapreka za daljnji osobni duhovni put.

Terezija kuša i za nju bolno iskustvo da usprkos njenoj nevjernosti Isus je obasiplje velikim nutarnjim milostima i doživljajima koju kod nje potiču bolno kajanje i doživljaj duboke nedostojnosti: „Ah Gospodaru! Kako li ću moći uzveličati milosti koje ste mi tijekom tih godina udijelili. I kako ste me u to vrijeme dok sam vas najviše vrijeđala, za kratko vrijeme pripravljali, uz vrlo velika kajanja, da uživam vaše blagodati… Zapravo posezali ste, kralju moj, za najprofinjenijom i najmučnijom kaznom koja je za mene postojala… moja ste nedjela kažnjavali velikim darovima“.

Povremeno uspijeva da se oslobodi tih prijateljstava i razgovora u parlaonici za koje je savjest optužuje, ali ne sa svom odlučnošću koja bi definitivno prekinula te veze.

Izvor: Karmel Marija Bistrica

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.