OPIS OBRAĆENJA SV. TEREZIJE AVILSKE

Prema karmelskom autoru J. Castellanu koji u jednoj usporedbi između perioda života sv. Terezije i opisa stanja odaja u Zamku duše: ona proživljava stanja IV odaje od 1544. do 1554. od svoje 29. do 39. godine života. Taj duhovni put opisan u Zamku duše može se sažeti ovako:

Četvrta odaja predstavlja duše koje su već kušale prva mistična iskustva, ali imaju i daljnje velike nutarnje borbe za potpunu nutarnju slobodu za Krista. U duši će kušati milost Božje velikodušnosti i besplatnosti dara. Milost ih vodi prema jednoj nutarnjoj širini i slobodi duha. Molitva mira i smirenosti je temelj njihovog druženja i sjedinjenja s Bogom. Duhovni plodovi u duši još nisu postojani te duša mora bježati od duha svijeta i od grešnih prigoda da bi se postojano ukorijenila u Bogu.

Konačno dva važna događaja u životu sv. Terezije definitivno preokreću njenu nutarnju borbu i vode je do obraćenja.

1. Jednom pri povratku iz parlaonice motrila je sliku Krista Patnika u ranama na ulazu u kapelicu. Ona to doživljava kao da je uistinu susrela Krista osobno. I to je bio zov ljubavi koji je pobijedio u Terezijinom srcu (Ž 9, 1-3).

2. Čitanje Ispovijesti sv. Augustina vodi Tereziju do toga kao da ona sama proživljava trenutke obraćenja sv. Augustina u vrtu. Doživljava da i nju Krist ponovno zove na potpunu ljubav (Ž 9,7).

Obraćenje se događa 1554. Terezija počinje još dublje proživljavati Isusovu stvarnu euharistijsku prisutnost i kod pričesti usvaja Magdalenin stav, biti Isusu do nogu (Ž 9,2). Produbljuje metodu molitve nastojeći predočiti Isusa u svojoj nutrini i ustaje u motrenju Isusa u Getsemaniju (Ž 9,4). Sama svetica kaže da je godinama prakticirala molitvu Gesemanske ure ali to zato da zadobije oproste (Ž 9,4) ali sada je to u jedno potpuno novom duhovnom ozračju. To je susret osoba Ja – Ti, Terezija – Isus, osobna ljubavi i prijateljstvo i to je pravo rješenje njenih nutarnjih konflikata koje je godinama nosila u sebi.

Za Tereziju je, kako ona sama kaže, s time počinje novi život, nova knjiga (Ž 23,1) ona doživljava jedan slijed mističnih iskustava (Ž 23,1-2)

Život sv. Terezije se može promatrati i pod vidikom rasta duhovnoga puta koji ide od asketskog dijela (od rođenja do 1554. Godine, 39. Godine života). Taj asketski dio puta je označen željom i nastojanjima svetice periodima gorljivosti, naglašenog osobnog napora, kriza, borbe, napetosti, padova, podizanja pred Božjom milošću koja ju je uvijek pratila.

Drugi dio puta je označen mističnim iskustvom. Iako su se neka mistična iskustva već prije događala u životu sv. Terezije počevši od ovih iskustava Božje djelovanje u njenoj duši prevladava nad vlastitim naporima i u jednom trajnom rastu koji će je dovesti do vrhunaca mističnog života na zemlji, mističnog braka. Iskustvo svetice je pod utjecajem posebne milosti Božje prisutnosti i u ovom periodu počet će jedno istinsko duhovno vodstvo u životu sv. Terezije ali s puno nerazumijevanja i poteškoća koja su stvarala dodatnu muku u duši sv. Terezije. Prvo će to biti jedan svećenik Daza, a zatim jedan slijed isusovaca ispovjednika (Cetina, Pradanos, Baltassar Alvarez)

Ove dvije gore spomenute milosti su pomogle svetici da dođe do „odlučne odlučnosti“ na duhovnome putu. Iako će biti nekih još manjih i sporednih neurednih navezanosti (Ž 1,9)

Časne sestre u samostanu s kojima Terezija živi primjećuju promjene na njoj i počinju je ogovarati i stvarati poteškoće u jednom duhu sarkazma: „Terezija umišlja da je svetica, umišlja da će izumiti neke novotarije“ (Ž 19,8).

Sama Terezija duboko proživljava novost u svom životu: „Od sada započinje nova knjiga, tj. novi život…Do sada sam živjela ja, odsad Bog živi u meni… Neka je slavljen Bog koji me je oslobodio od mene same.“ (Ž 23,1).

Isus Tereziji udjeljuje i nove milosti u molitvi koje ona kuša kao molitvu mira, a ponekad i molitvu sjedinjenja. A sama svetica kaže: „Unatoč moga opiranja bila je tako velika slast i užitak koji sam ćutila da sam se pobojavala. „ (Ž 23,2) čula je i prve Isusove riječi u duši: „Služi meni, ne brini se za to.“

Terezija jedno kratko vrijeme u nutarnjem duhovnom životu pada pod utjecaj tzv. apstraktne škole prema kojoj bi usredotočenost na ljudsku narav Isusa Krista mogla biti zaprekom za daljnji duhovni napredak. (Ž 22,4) Svetica prošavši ta iskustva jasno uči o neophodnosti motrena Isusa za visoke stupnjeve kontemplativne molitve (Ž 22, 5-7 Zamak 6 odaje, 7,6). Poslije će u zreloj dobi duhovnoga puta opominjati kako bi usvajanje te apstraktne škole moglo duše dovesti do gubitka pobožnosti prema Presvetom Sakramentu (Zamak 6 odaje, 7,14).

Izvor: Karmel Marija Bistrica

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.