TEREZIJIN MISTIČNI PUT

Terezija počinje proživljavati mistična iskustva, ima jako veliku potrebu da je netko od svećenika ispovjednika i duhovnika shvati na tom putu i potvrdi da je vođena dobrim Duhom, ali doživljava upravo suprotno. Kućni prijatelj don Francisco de Salcedo kome ona djelomično otvara svoj put upućuje na o. Gaspara Dazu. On je u prvom trenutku nije niti saslušao i obeshrabrio ju je. Ona svjedoči: „Bilo je dovoljno da izgubim nadu i sve napustim“ (Ž 19,8). Ona ponovno iznosi u potpunosti stanje svoje duše don Salcedu, a on ponovno poziva o. Dazu. Njih dvojica su zaključili da doživljaji koje Terezija ima dolaze od đavla. Terezija svjedoči: „Čim su mi to rekli, obuze me velika žalost i briznuh u plač. Bila sam jako uplašena.„ (Ž 23,11). Oni su je držali odveć nesavršenom i nedovoljnom pokornicom da bi to bilo od Boga.

Terezija je čak bila spremna ponovno se odreći molitve:“ Zašto da se izlažem opasnosti ako kroz 20 godina vježbanja u sabranosti nisam izvukla nikakve koristi, nego me zloduh zavarava. Bolje onda odreći se.„ (Ž 23,12)

Don de Salcedo ponovno traži mišljenje jednog drugog svećenika, isusovca o. Cetina koji je bio jako mlad, imao je tada 23 godine. Njegov zaključak je bio da to što Terezija proživljava dolazi od Boga. On nalaže Svetici da svoju meditaciju usredotoči na ljudsku osobu Kristovu i nalaže joj kako kaže Svetica „ne baš ugodne pokore.“ (Ž 24,2). O. Cetina prvi prororčki naslućuje stanje duše sv. Terezije (Ž 23,16)

1554. godine u Avilu dolazi, budući svetac, tada ugledni isusovac Franjo Borgia i na nagovor o. Cetine razgovara s Terezijom i on joj daje još jednu veću sigurnost da je vođena Božjim duhom i upućuje je na svakodnevno motrenje Kristove muke. Plod toga vodstva o. Cetine je bilo učvršćenje molitvenog života svetice i ponovljeni nutarnji poticaj na pokoru:

„Vodio me je tako da mi se činilo kako sam postajala posve druga. Kako je velika stvar shvatiti neku dušu! Rekao mi je da svakoga dana obavljam molitvu vezanu za neki prizor iz Muke, te da se njime okoristim, i neka ne mislim doli na Čovještvo, te da se onim sabranostima i slastima opirem koliko mognem, tako da im ne dajem povoda sve dok mi on ne kaže što drugo. Utješio me je i osokolio, a Gospodin je pomogao i meni i njemu da shvati moje stanje i kako me ima voditi. Bila sam odlučna u tome da ne skrenem ni u čemu od onoga što mi zapovjedi, te sam tako činila sve do danas“ (Ž 23, 17)

„Počela sam ponovno gajiti ljubav prema presvetom Čovještvu. Molitva je počela bivati postojana poput zgrade koja je već imala temelj, a ja se jače priklanjati pokori koju nisam bila provodila zbog svojih teških bolesti. Onaj sveti muž koji me je ispovjedio rekao mi je da mi neke stvari ne bi mogle naškoditi, te da mi je možda Bog davao toliko bola zato što nisam činila pokoru, pa mi ju je htjelo zadati Njegovo Veličanstvo“ (Ž 24,2)

Zbog nerazumijevanja i nemogućnosti da nađe dovoljno samoće i sabranosti u samostanu Terezija se povlači kod bogate udovice done Guiomar de Ulloa i tu susreće novoga ispovjednika isusovca o. Pradanosa koji je bio pun razumijevanja, ali strog i on još povećava pokorničke zahtjeve. Traži da se Terezija odrekne „nekoliko prijateljstava koja nisu vrijeđala Boga“ (Ž 24,5). Nalaže joj da moli Dođi Duše Sveti. Terezija prvi puta pada u zanos, i kako sam piše čuje Isusove riječi: „Više ne želim da vodiš razgovor s ljudima, već s anđelima. Spopao me je velik strah, zato što je pokret duše bio tako snažan, a ove su mi riječi rečene duboko u duhu, tako da mi je to ulilo strah, premda s druge strane i veliku utjehu, koja mi je ostala čim je nestao strah što ga je, po mojem mišljenju, izazvala ta novost.

To je bilo posve izvršeno, jer nikad više nisam mogla uspostaviti prijateljstva, niti imati utjehe, niti pak gajiti posebnu ljubav, osim prema osobama za koje razaznajem da je gaje prema Bogu i nastoje mu služiti, a niti je to bilo u mojim rukama, niti mi je važno jesu li rođaci ili prijatelji. Ako ne razaznajem da je takva ili da je osoba koja drži do molitve, težak mi je križ družiti se s njom. To je tako, po mojem čvrstom uvjerenju, bez daljnjega“. (Ž 24,5, 6-8)

Glavni problem duhovne krize svetice, navezanosti na prijateljstva, s kojim se ona tijekom asketskog dijela svoga duhovnog puta silno mučila i nije ga uspijevala riješiti mistično iskustvo bitne komunikacije u duhu rješava kod svetice u jednom trenutku, ali ona se sa svoje strane morala pripravljati i prihvatiti poticaje na koje ju je Krist godinama upućivao.

Izvor: Karmel Marija Bistrica

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.