Proslava sv. Josipa u Karmelu svetog Josipa – Breznica Đakovačka

Liturgijsko slavlje svetkovine sv. Josipa, koje je ove godine preneseno s treće korizmene nedjelje na ponedjeljak 20. ožujka, svečano je proslavljeno u samostanu sestara karmelićanki u Breznici Đakovačkoj. Večernje misno slavlje predvodio je mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup. U koncelebraciji je bilo devet svećenika, posluživala su dva đakona te osam bogoslova. Mnoštvo prisutnih hodočasnika dupkom je ispunilo kapelu koja je pred samu svetkovinu opremljena novim klupama, sedesom i stolcima, velikodušnim darom velikog štovatelja sv. Josipa i velikog prijatelja zajednice sestara karmelićanki.

Važnost Josipove očinske figure u Isusovu životu

Na početku središnjega svečanog misnog slavlja nadbiskup Hranić sestrama je čestitao svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika njihova Reda i samostana, a s. Josipi zaželio sretan imendan te je zatim uputio srdačnu dobrodošlicu svim vjernicima, pozdravivši posebno župana Osječko-baranjske županije Vladimira Šišljagića, Slavka Tidlačku, načelnika Općine Levanjska Varoš, provincijalnu predstojnicu s. Amaliju Kupčerić i čitavo poglavarstvo Milosrdnih sestara Sv. Križa te ostale redovnice. 

Podsjetivši na trogodišnji ciklus pastoralnoga djelovanja Crkve u domovini s bračnim parovima i obiteljima, drugi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji sljedeće godine u Solinu, nadbiskup je kazao da u ovoj Godini očinstva – kada se prisjećamo i 330. obljetnice kako je Hrvatski sabor izabrao sv. Josipa za zaštitnika hrvatskoga naroda – na osobit način promišljamo o važnosti muža i oca u obitelji. U svojoj nadahnutoj homiliji predstavio je snažan lik sv. Josipa i naglasio nekoliko njegovih snažnih poruka koje mogu progovoriti svima, osobito suvremenim muškarcima i očevima. Istaknuo je njegovo veliko srce koje je i u teškim trenutcima prije svega mislilo na Mariju; njegovu muževnost kojom težinu situacije i odgovornosti preuzima na sebe, ustrajno i postojano, doživotno ostajući uz donesenu odluku; njegovo prihvaćanje onoga što ga nadilazi jer se ne oslanja na svoje snage, nego sve očekuje od Boga, znajući da Bog djeluje na “duge staze” i da nije i neće od Boga biti prevaren; njegovo poslanje čuvara Marije i Isusa, oca i odgojitelja obitelji.

Dok se sve češće govori o društvu bez očeva, gdje djeca odrastaju bez oca, bez očinske figure u obitelji, nadbiskup je istaknuo važnost Josipove očinske figure u Isusovu životu koja mu je, uz figuru majke, bila potrebna kako bi stasao kao cjelovito, zaokruženo, emocionalno stabilno, zdravo ljudsko biće – kako bi bio cjelovita ljudska osoba. Okupljene vjernike pozvao je da mole za sve očeve u obiteljima, za ranjene obitelji gdje je otac odsutan iz obitelji i iz odgoja svoje djece, za sve očeve koji spremno prihvaćaju djecu, a potaknuo je također sve zdrave kršćanske obitelji na važan oblik kršćanskog služenja prihvaćenjem djeteta iz doma za nezbrinutu djecu, kojem bi se tako omogućilo što je moguće sretnije i bezbrižnije djetinjstvo, normalniji rast, uz majčinsku, ali i očinsku figuru, te zaključio riječima: „Molimo za naše obitelji da uistinu budu zdrave obitelji, da budu kolijevka i našega društva i naše Crkve!“

Prijepodnevno misno slavlje predslavio je o. Anto Knežević, karmelićanin, župnik splitske Župe sv. Mihovila arkanđela na Kamenu-Šine, koji je hodočasnicima bio na raspolaganju za ispovijed od prvoga dana trodnevnice, na kojem je sudjelovao i br. Stipo Doboš.

O. Anto je podsjetio na jednostavnost, skromnost, samozatajnost sveca koji stoji na razmeđu staroga i novoga, o čijem je predanju, otvorenosti Božjem govoru i čudesnoj vjeri toliko toga ovisilo za sve nas. Taj čovjek duboke šutnje, koji je na čudesan način prihvatio silna iskušenja koja bi sve nas krajnje zbunila, “poziva nas da se vratimo i sebi, a onda i Bogu, te nas uči odgovornosti spram Božje volje.” Osvrnuvši se na aktualni govor o pravima i slobodama, a izostavljanje govora o odgovornosti, rasprave o pitanju početka ljudskoga života i prigovore vjernicima da žive u srednjem vijeku, o. Anto je rekao: “Da, nikakve razlike od trećeg, petog, dvanaestog, dvadeset prvog ili trideset petog stoljeća na ovoj razini ne može biti za vjernike! Ostavimo sada rubne slučajeve o kojima se eventualno može razmišljati. No općenito uzevši: pobačaj nema što drugo biti nego ubojstvo. Čim čovjek dodirne u to pitanje života, stavlja sebe na mjesto Boga. Nama nisu mjerilo ni polazište civilizacijska dostignuća ove vrste – koja su često bijeg od sebe i otuđenje čovjeka, i nisu nikakva dostignuća – nego Božja objava, Božja riječ, Bog i otvorenost puta prema vječnosti, a ne zaustavljanje ovdje na nečem što nije punina života.”

U kratkom povijesnom pregledu štovanja lika i uloge svetoga Josipa u Crkvi, propovjednik je posebno istaknuo zasluge sv. Terezija Avilske, a također i našeg hrvatskog naroda kad je na Drugom vatikanskom saboru, na prijedlog tadašnjeg mostarskog biskupa Petra Čule, papa Ivan XXIII., prihvatio da ime svetoga Josipa uđe u najsvečaniji dio mise – u Rimski kanon. Podsjetio je da je Hrvatski državni sabor proglasio sv. Josipa zaštitnikom domovine i hrvatskog naroda mnogo ranije od drugih i izrazio želju da njegova svetkovina još snažnije zaživi u hrvatskom narodu i društvu.

Na koncu homilije, podsjećajući na svetog Josipa, zaštitnika svete smrti, misnik je ohrabrio prisutne da se ne boje jer “Bog je s nama, On vodi sve”, te poručio: “Ne moramo sve razumjeti, nije rješenje u znanju po sebi. Neka nas sveti Josip tome nauči. On to može – jer on je takav!”

Trodnevnica

Tijekom trodnevnice misna slavlja su predvodili vlč. Nedjeljko Čutura, ekonom Đakovačko-osječke nadbiskupije, mons. Mario Sanić, župnik požeške Župe sv. Augustina u Velikoj i mons. Nikola Škalabrin, sudski vikar crkvenog sudišta u Đakovu. Promišljajući o sv. Josipu u svjetlu Božje riječi dnevnih čitanja, potaknuli su prisutne na nasljedovanje kreposti ovoga sveca.

Prvoga dana trodnevnice, pod vidom evanđeoskoga ulomka o vinogradarima, vlč. Nedjeljko Čutura promatrao je svetoga Josipa kao najboljeg vinogradara. “Najveća odgovornost bila je na ramenima toga čovjeka – jer je bio pravedan – Bog mu je povjerio svoga Sina da se brine za njega. On je dao Bogu pravo da bira, prihvaća pravo da bude roditelj, napušta svoj život, sigurnost i snove i dopušta da u njih uđe Bog. Najmanje je izgubljeno ono što se daruje Gospodinu. Ništa nije tako vlastito kao ono što se daruje u slobodi i ljubavi.” Potaknuo je sve prisutne vjernike, a osobito očeve, da budu sveti Josipi, da bi i njihov rad bio poput Josipovog  “blagoslovljen, pretvoren u molitvu, životnu žrtvu” jer  bi se tada “otvorila rajska vrata pojedinih obitelji i u njih bi se vratili sreća i mir!”

Drugoga dana trodnevnice, promišljajući o Josipovom iskustvu dara milosrđa, vlč. Mario Sanić je kazao da i mi živimo od milosrđa – ljudskoga, ali posebno Božjega, te pozvao na usvajanje vrednota od kojih je sveti Josip živio i nenametljivo ih “nametnuo” svima, osobito muškarcima. Istaknuo je osobito Josipovu poslušnost do kraja Nebeskom Ocu koja mu je pomogla da bude uz Isusa i Mariju, da bude na pravom mjestu uz Boga, koja ga je hrabrila i onda kad mu ništa nije bilo jasno u životu. Primijetivši da kod svetoga Josipa nema suvišnih i nepotrebnih riječi, potaknuo je okupljene vjernike, osobito očeve obitelji, da biraju svoje riječi, kojima će izgrađivati, a ne ranjavati. Upozorio je da svi trebaju znati kako govoriti, osjetiti gdje se nalazi prava vrijednost ljudske riječi i u čemu je ljudska snaga, koju je imao sv. Josip i zahvaljujući kojoj je mogao učiniti tako velika djela i za Mariju i Isusa i za tolike kojima je uzor i zaštitnik.

Mons. Nikola Škalabrin, promišljajući trećega dana trodnevnice o temi žeđi – židovskoga naroda u hodu kroz pustinju do Obećane zemlje, Isusovoj na zdencu u Samariji i na križu, Samarijankinoj i našoj – istaknuo je poveznicu između Isusovog razgovora sa Samarijankom i pravednosti svetoga Josipa: “Stavimo stvari na svoje mjesto, svakome dajmo što mu pripada, da Bog bude Stvoritelj kojemu se iskreno klanjamo u srcu i duši gdjegod bili i da iz tog klanjanja dobivamo Božji blagoslov”, te poručio: “Nastojmo da Bog u našem životu ima pravo mjesto – najvažnije, najsvetije. Ako to bude, onda će i naši odnosi prema drugima biti ispunjeni razumijevanjem, poštovanjem i ljubavlju, što svatko od nas želi i voli u svom životu.”

Molitve za zagovor sv. Josipa

Na koncu euharistijskih slavlja mnogi hodočasnici u osobnom susretu sa sestrama preporučili su u molitvu svoje nakane, a također su svjedočili o uslišanjima po zagovoru sv. Josipa: izmirenja u obitelji, povratak sakramentalnom životu, zahvalnost za mladića ili djevojku, sklapanje braka, blagoslov djeteta, zaposlenje, završena škola ili studij, oslobađanja od raznih ovisnosti, ozdravljenja od raznih psihičkih i tjelesnih bolesti, kao i duhovnih rana, zadobivena snaga u trpljenju…

Misnim slavljima tijekom trodnevnice prethodile su krunica i litanije u čast svetom Josipu, a na samu svetkovinu prije večernje euharistije pjevana Večernja u čast sv. Josipa koju su, kao i ostala liturgijska slavlja tijekom trodnevne priprave od 17. do 19. ožujka, animirale sestre.

Tijekom trodnevne duhovne priprave i na samu svetkovinu oblačenjem karmelskog škapulara Karmelskoj obitelji pridružilo se 55 novih članova.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.