O počecima Reda

Elijah's Well on Mount Carmel, where the first hermits gathered c.1200.Prema legendama karmelićanski red neposredno je utemeljio sveti Ilija, prorok. Na temelju legendi razvila se povijesna predaja sve do XII. i XIII. st. o tri razdoblja nastanka reda:

  • Starozavjetno – od sv. Ilije do rođenja Isusa Krista
  • Grčko – od Kristova rođenja do sredine XII. st.
  • Latinsko – od križarskih ratova nadalje

Neki pisci pak drže da razvitak pustinjačkog života treba tumačiti pojačanim hodočašćima u Svetu Zemlju, pače da postanak i razvitak Karmelskog reda treba promišljati u svezi s velikim  križarskim gibanjima.

Međutim, pristaše legenda o neposrednom utemeljenju Reda iz razdoblja života proroka Ilije i Elizeja prihvaćaju misao da je prvo pravilo života pustinjaka napisao jeruzalemski patrijarh Ivan (oko 410.), drugo antiohijski patrijarh u XII. st., i konačno treće prvotno pravilo dao je pustinjacima jeruzalemski patrijarh Albert. Legende o postanku pravila zabilježene su u Epistola Cyrilli de processu Ordinis et variis ejus regulis u XIV. st. No knjiga se nadovezuje na drugu Institutio primorum monachorum, u kojoj se govori o duhovnosti Karmela. Povjesničari novijeg doba misle, da su spomenute legende nastale i njegovane kako bi se obranila starina Reda, jer bi nakon dolaska u Europu prvih redovničkih zajednica karmelske predaje potpale pod ruke 13. kanona IV. lateranskog sabora, kojim se nije dopuštao osnutak novih crkvenih redova. Trebalo se, dakle, karmelićanima održati i dokazati da su nastali, bili i postojali prije 1215. god.

carmelen

Karmelićansku predaju o njihovim početcima na Karmelu načeli su i istraživali, osporavali bolandisti (belgijski isusovci) koji su o tome raspravljali u svojim Acta Sanctorum. Poslije žestokih rasprava prevladalo je mišljenje da su pustinjaci s Karmela bili najprije uključeni u Europu u pokrete življenja pokore i siromaštva. U tome su  se razlikovali od onodobnog europskog monaštva, poglavito benediktinskog koje se ustrojavalo oko gradova. Samostani su, doduše, postali središta znanosti, gospodarstva, uljudbe i oblasti, ali se u njima postupno gubio sjaj evanđeoskog življenja i svjedočenja: u blještavilu uljudbenih uspješnosti potpuno budu zasjenjene biblijske ljepote.

Netom spomenuti pokreti (s brojnim sljedbenicima) isticali su samoću, posebice pokoru. Zvali su ih pokornicima – agentes poenitentiam. No, križarski ratovi, pohodi Svetoj Zemlji pridonijeli su smislenom otkriću Kristova čovještva i njegova značenja za kršćanski život. Pokret pokornika – laika nastojao je usmjeriti život prema Kristu koji je živio (sa svojim sljedbenicima) siromašno. Zato se dio europskih pokornika odlučio poći u Kristovu Domovinu. Onamo su  odlazili s križarima, ali su se kasnije povlačili u samoću, “u pustinju” na gori Karmelu. Jamačno je na njih utjecao i život istočnih monaha. Povlačenje u samoću na goru Karmel kod Ilijina vrela treba pamtiti u tumačenju postanka Reda karmelićana. Pokornici nisu napušcrkvicetali svoj laički život, ostaju pustinjaci, ali nisu prihvaćali monaška pravila sv. Bazilija, Augustina ili Benedikta. Nisu se željeli, niti htjeli uključiti u redovnički način života, niti u bilo koji monaški ili kanonički red onoga vremena. Isticali su da žele vivere in sancta poenitentia, prekidaju sa svijetom, privremeno ili konačno, ali ipak različito od monaškog: saeculum relinquerunt et convertuntur ad religionem.

Prema onome što se sačuvalo zabilježeno, pustinjaci pokornici su svoj život mogli urediti i odrediti kao obrednu pokoru (prema svećenikovoj uputi) ili su pokornički život prihvaćali dragovoljno. Oblačili su se jednostavno, siromašno, mogli su živjeti pojedinačno ili u zajednici, na čelu im je mogao biti svećenik, ali nije bilo neophodno. Prema mišljenju nekih pisaca pustinjaci na gori Karmelu bili su (prije pisanog Pravila) vezani za Bertholda, nećaka Aymerika od Malefajda, koji je bio antiohijski patrijarh između 1141. i 1193. Ona je kao papinski delegat trebao ustrojiti redovnički život u Svetoj Zemlji, a pozorno je pratio život križara, hodočasnika i pokornika na Karmelu. Život spomenute skupine trebalo je urediti, ali uz brojne teškoće koje je nametnuo život i zasade pokornika i pustinjaka.

Pustinjaci na gori Karmelu svojim su podrijetlom iz europskih zemalja; vjerni su pokretu koje se u ono doba širio Europom, ali se razlikuju redovničkim životom po vlastitom monaštvu ili kojem kanoničkom redu. Ostali su vjerni odluci i želji da žive u siromaštvu, jednostavnosti i pokori. Našli su se na gori Karmelu koja nije bila daleko od bojišnice, uvijek u doticaju s kršćanskom vojskom, preuzimajući dragovoljno službu tješitelja i pomagača pripadnicima kršćanskih postrojbi. Sebi su izgradili sklonište u obližnjem gradiću Akkonu, ondašnjoj luci za prekomorska putovanja. Pustinjaci su ipak povremeno izlazili iz svojih osamljeničkih ćelija koje su otkrivene arheološkim iskapanjima.

Prvotno Pravilo

praviloNema iznimnih podataka o životu pustinjaka na gori Karmelu, o ustroju njihove svagdašnjice, ali kad su odlučili prihvatiti ustrojstvo svoga zajedništva, obratili su se papinskom delegatu i patrijarhu jeruzalemskom Albertu, koji je premjestio svoje sjedište u Akkon (jer je Jeruzalem bio u muslimanskim rukama). Albert je napisao ili potvrdio Pravilo za pustinjake na Karmelu između 1206. i 1214. god. Albert je svojim Pravilom bio ujedinitelj pustinjaka u zajednicu, kolegij, kako se može pročitati u Ustanovama (Consitutiones) god. 1281., a god. 1462. također se nalazi zabilježeno: “Quos Albertus Jersolimitanae Ecclesiae Patriarcha et Sedis Apostolicae legatus, ante concilium lateranese in unum collegium congergavit.”  Albert je svojim radom i Pravilima pravno ustanovio zajednicu (kolegij) pokornika pusinjaka, koji su živjeli na obroncima gore Karmela kraj Ilijina vrela.

U Pravilima je istaknuta temeljna misao: vivere in obsequium Jesu Christi (živjeti u pokornosti Isusu Kristu) na kojoj treba graditi sav život i molitvu, zajedništvo, bratstvo, sakramentalni život; unutarnji život mora biti snažan; askeza, post i nemrs moraju služiti očišćenju duha od natruha samoljublja. U temeljnom Pravilu zabilježeni su bitni propisi koji određuju izvanjsko ustrojstvo zajednice. To je autoritet poglavara kojega bira zajednica, materijalni raspored mjestspirit2a i stanovanja, suodgovornost u najvažnijim činima koji se odnose na glavne trenutke života zajednice i na administraciju. U Pravilu se zatim ističe kako se kroz sav taj zacrtani hod zajednica može nadati da će postići određenu zrelu stabilnost u evanđeoskom značenju te riječi.

U prosudbi značenja prvoga Pravila za pustinjake na gori Karmelu treba imati na umu da su temelji njihova života počivali na propositumu, a Pravila jeruzalemskog patrijarha Alberta sadržajno je vitae formulae (oblik življenja). Takav način govora i shvaćanje opet ističe da ne žele prihvatiti ni jedno već postojeće pravilo nego da žele imati svoje vlastito. Ne žele certam regulam, nego vitae formulam.

Pustinjaci gore Karmela poslije Albertova pravila pripadaju skupini laika; ostaju osobe religiose viventes, imaju samo certam formulam vivendi regulariter umjesto regulam, imaju vitae formulam. Živjeli su, dakle, pustinjaci na gori Karmelu laudibiliter in sancta poenitentia.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

"U zemlju Karmela ja vas dovedoh da se hranite plodom i dobrotom njezinom." (usp. Jr 2,7)