Svjedočanstva osobnih iskustava odabira duhovnog poziva
– Osjećao sam od samoga početka da je ovo moja obitelj, pogotovo jer u Karmelu, niti o svetoj Tereziji od Isusa, o Ivanu od Križa, niti o Tereziji od Djeteta Isusa nisam znao ništa, a samostan sam karmelićana upoznao preko svog jednog dragog prijatelja.
Kad sam osjetio da je došao taj trenutak da napravim korak, da vidim dal me Bog zove u redovničku zajednicu, došao sam u Karmel.
Božja je milost kad osjetiš da si tu, da se osjećaš doma, kada pomalo upoznaješ karizmu i kad vidiš da to baš tebi odgovara, da baš kroz sve to tebi Bog progovara, i da te kroz Karmel zove bliže k sebi i vodi te na putu prema vječnosti. (S.V.)
– Zahvaljujem dragome Bogu što me je pozvao i što me neprestano poziva, jer redovnički poziv nije gotova stvar. On mora neprestano rasti i razvijati se.
Sjećam se kada sam prvi put došao iz svoga mjesta u samostan, nisam stvarno znao ni gdje idem i tko će me tamo dočekati, jednostavno to je bio put u nepoznato.
O Karmelu nisam puno znao, jedino nešto malo preko sv. Terezije od Djeteta Isusa, no Bog se pobrinuo da dođem ovdje, da vidim kakav je to način života.
Kao što je Isus rekao: Dođite i vidite i ostadoše kod njega onaj dan. (Z.Ž.)
– Već sam od djetinjstva osjećao poziv na redovnički život. No Bog me je polako privlačio sebi. Njegova milost usadila mi je želju da pomažem ljudima. To sam najprije nastojao ostvarivati u medicinskome pozivu.
Sjećam se mnogih bolesnika kojima sam bio blizu u njihovim posljednjim životnim trenucima, sjećam se onih ljudi u komi, sjećam se sve one bolesne djece, sjećam se kada sam sudjelovao u spašavanju života, sjećam se onih prekrasnih trenutaka kada sam u rađaonici pomagao u porođaju i radovao se novim životima… sjećam se svih tih milosnih dana koji su mi pokazali put prema redovništvu.
Znao sam da me Bog zove da budem blizu ljudima, no ipak u sebi sam neprestano osjećao poziv da pomažem ljudima ne samo tjelesno nego i duhovno.
U Karmelu sam otkrio svoje mjesto. I danas kao redovnik i svećenik služim Bogu u svakome čovjeku koji trpi u tijelu ili duši.
Bogu hvala na milosti poziva! (A.M.)
– Teškom mukom došao sam u samostan. Sedam godina čekao sam očevu odluku da me pusti u samostan. U obitelji nas je bilo devetoro braće i sestara, ja najstariji, i trebalo je s ocem raditi da se možemo prehraniti. Od oca sam naučio drvodjelski obrt, i to mi sad zlata vrijedi.
U misijama (u Bagdadu od 1937-1967) sam sve radio: klupe, ormare, stolice… pa i ovdje u Remetama. Najviše me veseli rad. Ustajem u 3 sata ujutro. Čitam Sveto Pismo, molim se u crkvi, prošetam vrtom, tako do 6 sati, kad započinje zajednička jutarnja misa. Nakon toga posao.
Onda sam ja u svome svijetu, radostan, jer ponovno mogu razmišljati i moliti.
(svjedočanstvo brata redovnika laika Lovre, koji je umro na glasu svetosti 1976).