3. Korizmeni tjedan: “Klanjanje u duhu i istini”

Otkriti dar Božji

U evanđelju 3. korizmene nedjelje sudjelujemo u razgovoru između Isusa i žene Samarijanke. Isus sjedi na rubu zdenca, a Samarijanka dolazi zahvatiti vodu. Ovaj prizor je često prikazivan od umjetnika. Razmatrajući ovaj evanđeoski odlomak, zatražimo i mi od Isusa da nam da vode žive i da uistinu postanemo klanjaoci u duhu i istini, tako da i naša hrana bude vršenje volje Očeve. Zamislimo kako je Samarijanka  bila iznenađena Isusovim pitanjem, i s time što on – Židov – razgovara s njom. Na ovo iznenađenje i unutarnja pitanja koja je imala, Isus reče: “Kad bi znala tko je onaj koji ti kaže: ‘Daj mi piti’” (Iv 4, 10).

Isus predlaže i nudi – nama i njoj – da ga bolje upoznamo. Ali, da bi nekoga bolje upoznali, moramo ostaviti po strani ono što već znamo, ili mislimo da znamo, o njemu. Moramo prihvatiti to da se znanje o Isusu ne da zatvoriti u dogmatske i duhovne formulacije – iako su one potrebne i treba ih imati na pameti – jer one mogu biti prepreka ovom intimnom poznavanju koje nam Isus nudi. U dijalogu, Isus ženi otvara ulaz u otajstvo njegove osobe. Zato joj kaže: “Kad bi znala dar Božji.”

Ove riječi trebaju odzvanjati u našim ušima tijekom Korizme, kao što su odzvanjale u Elizabetinom srcu. U dva navrata ona citira ovaj redak na latinskom, jednom na početku pisma o. Chevignardu u lipnju 1905. (Pismo 231), drugi put u drugom danu duhovnih vježbi koje je napisala svojoj sestri Giti (Nebo u vjeri 38). Ovaj “dar Božji”, za Elizabetu, je utjelovljeni Isus Krist: “’Si scires donum Dei! – Kad bi znala dar Božji!’ rekao je Krist jednog dana ženi Samarijanki. A što je dar Božji, nego on sam? Ljubljeni učenik kaže da je ‘došao svojima i njegovi ga ne primiše’“ (Nebo u vjeri 38). Elizabeta je napisala kanoniku Anglesu: “Da, našla sam onoga koga ljubi duša moja, jedino potrebno, koje mi nitko oduzeti ne može. O, kako je dobar, kako lijep. Želim biti posve tiha, posve u klanjanju, tako da uđem u njega još dublje i da budem tako ispunjena njime da ga mogu, kroz molitvu, darovati onim siromašnim dušama koje nisu svjesne dara Božjega” (Pismo 131). Možemo osjetiti misionarski žar u Elizabetinom srcu da otkrije Isusa koji je “dar Božji” (Pismo 219). Da bi to učinila, ona želi biti na samom izvoru žive vode: “Stajati na ovom izvoru kao ona koja žeđa: to je za mene karmelski apostolat, kao i onaj svećenički. I svećenik i redovnica mogu zračiti Boga, dajući Ga dušama, samo ako stalno stoje kod ovog božanskog izvora” (Pismo 158). Kasnije je to izrekla još preciznije: “Želim živjeti u neprestanom zajedništvu s Njim, držeći sebe kao malu posudu na Zdencu, na Izvoru života, tako da Ga kasnije mogu davati dušama, omogućujući Mu da ih preplavi vodama beskrajnog milosrđa” (Pismo 191). Napisala je o. Beaubisu: “O, koliko utjecaja ima na duše onaj apostol koji uvijek ostaje na izvoru vode žive; ona se preko njega tada prelijeva i duša mu nikada nije prazna, jer živi u zajedništvu s Vječnim!” (Pismo 124). Postanimo zato učenici i misionari i odvojimo vrijeme za otkrivanje “Dara Božjega”, ostajući u blizini Isusa Krista, izvora vode žive, sudjelujući u njegovoj otkupiteljskoj ljubavi prema cijelom čovječanstvu.

Klanjati se u Duhu i Istini

Elizabeta više puta spominje “Dar Božji” dok razmatra o Djevici Mariji. Kad je njena sestra Gita ostala trudna s prvim djetetom, Elizabeta joj piše: “Promisli što se moralo događati u duši Djevice, kada je – nakon Utjelovljenja – u njoj boravila Utjelovljena Riječ – Dar Božji” (Pismo 183). Ovaj stav vodi u klanjanje: “’Kad bi znala dar Božji.’ Ima netko tko je znao ovaj dar Božji, netko tko nije izgubio ni djelić toga dara, netko tko je bio tako čist, tako prosvijetljen da se i sam činio kao svjetlo (…): to je Vjerna Djevica (…). Čini mi se da je stav Djevice tijekom mjeseci koji su protekli između Navještenja i Rođenja, model ponašanja za ‘nutarnje’ duše, one koje je Bog izabrao da žive u nutrini, u sebi, u dubinama bez dna. S kakvim je samo mirom, s kakvom sabranošću Marija pristupala svakoj stvari, svemu što je činila! Kako li su i najobičnije stvari postale po njoj božanske! U svemu i zbog svega Djevica je ostajala u klanjanju daru Božjem! Ali to ju nije spriječilo da sebe istroši iz ljubavi u izvanjskim djelima!” (Nebo u vjeri 39-40).

Elizabeta je ostavila svojoj sestri Giti duboku meditaciju o Isusovim riječima ženi Samarijanki: “Krist je jednoga dana rekao Samarijanki, da Otac traži istinske klanjaoce u duhu i istini. Da bi razveselili njegovo srce, budimo mi ti istinski klanjaoci. Klanjajmo mu se u duhu, tj. s očima, srcima i mislima uprtima u Njega, duha ispunjena njegovim znanjem prosvjetljenim vjerom. Klanjajmo mu se u istini, tj. našim djelima, jer time iznad svega pokazujemo da smo u istini: to je ono što je milo Ocu čija smo mi djeca. I na kraju, klanjajmo mu se u duhu i istini, tj. kroz Isusa Krista i s Isusom Kristom, jer on je jedini istinski klanjaoc u duhu i istini” (Nebo u vjeri 33).

U ova dva teksta vidimo kako Elizabeta ujedinjuje nutarnji stav sabranosti s izvanjskim djelima. Marta i Marija idu zajedno, kako je to objasnila svojim rođakinjama: “Srećom, i dok si Marta, uvijek možeš kao Magdalena ostati s Učiteljem, motreći ga ljubavnom pozornošću. To je zapravo naš život u Karmelu, jer iako je molitva na prvom mjestu i naše jedino zanimanje – jer molitva karmelićanke nikada ne prestaje – radimo i razne poslove, izvanjske čine” (Pismo 108). Poziva i svoju sestru da ostane u kontemplaciji – klanjanju daru Božjem – dok obavlja svoje svakodnevne dužnosti supruge i majke (Pismo 183).

Klanjanje je stav koji Elizabeti mnogo znači. Kao mlada djevojka, a kasnije kao karmelićanka, provela je mnoge sate u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. O klanjanju ona mnogo govori u svojim spisima. 25. srpnja 1905. piše pjesmu svojoj sestri Giti koja nosi naslov Klanjanje daru Božjem (Pjesma 93). 28. studenog 1903. završava pismo o. Chevignardu ovim riječima: “Ostajem potpuno s Vama, klanjajući se Otajstvu” (Pismo 185). Ali nesumnjivo, suštinu njenih misli o klanjanju nalazimo u Posljednjim duhovnim vježbama: “Klanjanje, oh! – to je više nebeska riječ nego zemaljska! Čini mi se da ju se može definirati kao ushit ljubavi. To je ljubav preplavljena ljepotom, snagom, neizmjernom veličinom voljenog Predmeta, tako te se pada u nesvjesticu, u duboku i ispunjenu tišinu, tišinu o kojoj David reče: ‘Tišina je tvoj hvalospjev!’ (Ps 65, 1). Da, to je najljepši hvalospjev, jer se vječno pjeva u nutrini Presvetog Trojstva” (Posljednje duhovne vježbe 21).

Vršiti volju Očevu

Samarijanka odlazi kao učenica i misionarka naviještati ljudima u selu Onoga koga je susrela. U međuvremenu, Isus razgovara sa svojim učenicima o ovoj otajstvenoj “hrani” – volji Očevoj. U kolovozu 1906., Elizabeta je sastavila desetodnevne duhovne vježbe, s dva nagovora po danu. Naslovila ih je Nebo u vjeri, a bile su namijenjene njenoj sestri Giti, udanoj majci dvoje djece. Nekoliko puta se osvrnula na ovo mjesto u Ivanovom evanđelju, te je zapisala za treći dan: “’Zato što ljubim Oca, uvijek činim što je Njemu milo’ (Iv 8, 29; 14, 31). Tako je govorio naš sveti Učitelj, pa svaka duša koja želi živjeti u bliskosti s Njim mora također živjeti ovu krilaticu. Ugađanje Bogu treba biti njezina hrana, njezin kruh svagdašnji. Treba sebe žrtvovati volji Božjoj prema slici njegovog ljubljenog Sina. Svaka nesreća, svaki događaj, sva patnja kao i sva radost, sakrament je koji joj donosi Boga. Tako ona više ne pravi razliku među njima, nego ih nadvisuje i nadilazi da bi se odmorila u svom Učitelju, koji je iznad svega” (Nebo u vjeri 10).

Osmog dana vraća se na ovu temu: “Cilj ovih vježbi je da se suobličimo Učitelju, i još više, da se tako sjedinimo s Njim da možemo reći: ‘Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene’ (Gal 2, 20). O, razmatrajmo taj božanski Uzor: njega znati je, kako kaže Apostol, ‘najizvrsnije’ (Fil 2, 8). I, koje su njegove prve riječi o dolasku na svijet? ‘Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; evo dolazim, vršiti, Bože, volju tvoju!’ (Heb 10, 5-7). Tijekom 33 godine njegova života to je postalo njegov kruh svagdašnji, tako da je u trenutku kad je predavao dušu u Očeve ruke mogao reći: ‘Svršeno je!’ (Iv 19, 30). Da! Sve tvoje želje su ispunjene i zato te ‘proslavih na zemlji’ (Iv 17, 4). Kad je Isus govorio apostolima o ovoj hrani koju oni ne poznavaše, kaza im: ‘Ja nisam sam’ (Iv 8, 16). ‘Onaj koji me posla sa mnom je i ne ostavi me sama jer ja uvijek činim što je njemu milo’ (Iv 8, 29). Jedimo s ljubavlju ovaj kruh volje Božje. Ako nam je ponekad preteško vršiti njegovu volju, možemo zavapiti s našim Učiteljem: ‘Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša’, ali odmah dodajmo: ‘Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti’ (Mt 26, 39); tada ćemo, u miru i ojačani, uspeti se s Raspetim na Kalvariju  pjevajući u dubini svoga srca i uzdižući Ocu himan hvale. Jer, oni koji kroče ovim križnim putem oni su koje On ‘sebi izabra i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova’ (Rim 8, 29) raspetog iz ljubavi” (Nebo u vjeri 28-30).

To su riječi oporuke 26-godišnje djevojke, koja je umrla premlada od Addisonove bolesti. Te riječi su kao plamen i treba ih primati u tišini… “Fiat voluntas tua, budi volja Tvoja!” O tome treba meditirati kroz ovaj tjedan.

br. Didier-Marie Golay, OCD (samostan u Lisieuxu)

"U zemlju Karmela ja vas dovedoh da se hranite plodom i dobrotom njezinom." (usp. Jr 2,7)