Očitovati djela Božja

Ovaj tjedan Isus susreće slijepca od rođenja. U biblijskoj tradiciji bolest se smatrala znakom grijeha. Zato učenici pitaju Isusa tko je sagriješio, slijepac ili njegovi roditelji. Isus odbacuje ovo tradicionalno poimanje i kaže da nije sagriješio ni slijepac ni njegovi roditelji, nego je to zato da se Božja djela očituju na njemu. U ovom Isusovom izlječenju slijepca od rođenja koji ne traži ništa, otkriva se čista milost.

Elizabeta ima hrabrosti izložiti svoju bijedu Isusovom pogledu, i zahvaljujući tomu On joj se očituje kao Spasitelj. Nekoliko mjeseci prije nego što je ušla u samostan, napisala je prijateljici: “Nikad do sada nisam osjećala takvu bijedu, nikad se do sada nisam vidjela tako slabom, ali ove slabosti me ne smetaju. Naprotiv, one me vode Njemu i mislim da me zbog toga i ljubio tako jako i dao mi tako puno, jer sam tako slaba” (Pismo 53). Nekoliko godina kasnije piše svom ispovjedniku, kanoniku Anglesu: “O, kako je dobro otići da nas On spasi u trenucima kada osjećamo samo naše slabosti!” (Pismo 225). Ono što je iskusila u skrovitosti samostana, u dubinama svoga srca, Elizabeta voli podijeliti s onima kojima piše. Otkrila im je put kojim je kročila i omogućila im da i oni kroče njime.

Pogledajmo jedan poduži citat iz pisma gđi Angles, kanonikovoj sestri: “Kada više nego inače osjetiš težinu na tijelu i umor u duši, nemoj se obeshrabriti, nego idi s vjerom i ljubavlju Onome koji je rekao: ‘Dođite k meni i ja ću vas utješiti’ (Mt 11, 28). Što se tiče tvog duha, nikad se nemoj obeshrabriti pomišljajući na svoje slabosti. Veliki sv. Pavao kaže: ‘Gdje se umnožio grijeh, tamo izobilova milost’ (Rim 5, 20). Čini mi se da najslabije i najbjednije duše imaju i najviše razloga za nadu; a čin samozaborava i samopredanja u Božje ruke, proslavlja ga i više raduje, nego sva pounutarnjenja i ispitivanja svojih slabosti. Ona (duša) u sebi samoj posjeduje i nosi Spasitelja, koji je u svakom trenutku želi pročistiti” (Pismo 249). Govoreći o svojoj “tajni”, koja se temelji na tome da smo mi “hram Božji”, Elizabeta nastavlja: “Nemoj reći da ovo nije za tebe, da si preslaba. Naprotiv, to je razlog više da ideš Onome koji spašava. Bit ćemo pročišćeni, ali ne gledajući svoju bijedu, nego gledajući Onoga koji je sama čistoća i svetost.”

Slično je napisala svojoj prijateljici Germaine de Gemeaux: “Ako je tvoja narav razlog borbe, bojno polje, o, nemoj se obeshrabriti, nemoj se rastužiti! S radošću ti kažem: zavoli svoje slabosti, jer je to mjesto gdje Bog vježba svoje milosrđe, i kad te pogled na njih baca u žalost, time se samo okrećeš sebi, to je sebeljublje! Kada vidiš da padaš u obeshrabrenje, idi i pronađi utočište u Učiteljevoj molitvi; da sestrice, na svome križu on te je vidio i molio za tebe, i ta molitva traje vječno i vječno je prisutna pred Ocem; ta molitva će te spasiti od tvojih slabosti. Što se više osjećaš slabom, više mora rasti tvoje pouzdanje, jer trebaš ovisiti samo o Njemu” (Pismo 324). Ovo je snažan poziv da idemo Spasitelju, da kleknemo podno križa kako bismo primili spasenje.

Isus, svjetlo svijeta

U nedjeljnom evanđelju, Isus, Spasitelj, otkriva nam se kao svjetlo svijeta i dokazuje to tako što ozdravlja slijepca. Za Elizabetu, Isus Krist je uistinu “svjetlo istinito, koje dolazeći u svijet, prosvjetljuje svakog čovjeka” (Iv 1, 9). Za prvi Božić u Karmelu napisala je pjesmu:

Da, slatko Janješce, malo Djetešce
Ti si vječno, svjetlo istinito
Onaj koji živi u naručju Očevu
I dolazi sve nam reći o Njemu. (Pjesma 75)

U jednoj drugoj pjesmi nazvala ga je “izvorom svjetla koje okružuje svoje svojim sjajem” (Pjesma 85). Elizabeta je osobito voljela svetkovinu Bogojavljenja, “svetkovinu svjetla i klanjanja” (Pismo 150 i 151), na koju je položila svoje zavjete, 11. siječnja 1903. Nije ni znala da je već i sama okružena velikim svjetlom Kristovim:

Uvučena u Tvoje svijetlo
O Riječi, danju i noću
Učini me potpuno
Plijenom svoje ljubavi. (Pjesma 88, 23. prosinca 1903.)

U svojoj molitvi Presvetom Trojstvu, 21. studenog 1903., piše: “Želim, zatim, kroz sve noći, sve praznine, sve nemoći, neprestano upirati svoj pogled u Tebe i prebivati u Tvome velikom svjetlu. O ljubljena moja Zvijezdo, očaraj me tako da više ne mognem izići iz Tvog sjaja” (Osobne bilješke 15). U svojim pismima, ona žarko potiče one koje voli da žive u ovom svjetlu. Piše svojoj sestri Giti: “Riječ će  utisnuti u tvoju dušu, kao u kristal, otisak svoje ljepote, tako da bude očišćena njegovom čistoćom, rasvijetljena njegovim svjetlom” (Pismo 269). Savjetuje jednoj mladoj djevojci: “Hodaj u Isusu Kristu, ukorijenjena u Njemu, gradeći na Njemu, ojačana u vjeri i rastući sve više i više u Njemu (Kol 2, 6-7). Kontemplirajući vječnu Ljepotu u njenoj velikoj slavi, zamolit ću Ga da je utisne u tvoju dušu, tako da već na ovoj zemlji, gdje je sve propadljivo, budeš lijepa u Njegovoj ljepoti, rasvijetljena u Njegovoj svjetlosti” (Pismo 331).

Ovo svjetlo je svjetlo Jaganjca iz Otkrivenja sv. Ivana, kako je sama Elizabeta to objasnila u svojoj meditaciji na četvrti dan Posljednjih duhovnih vježbi: “Prije svega on (sv. Ivan) mi govori da u gradu nema svjetla jer ‘slava ga Božja obasjava i svjetiljka mu Jaganjac’ (Otk 21, 23). (…) Želim li da moj nutarnji grad ima neke sličnosti i sukladnosti s gradom ‘Kralja vjekova’ (1Tim 1,17), i da bih primila ovu svjetlost od Boga, moram ugasiti svako drugo svjetlo, jer kao i u svetom gradu, Jaganjac mora biti njegovo jedino svjetlo. Eto vjere, predivnog svjetla vjere, koje me obasjava. Ona će mi rasvijetliti put prema Zaručniku. Psalmist pjeva da se On skriva u tmini (Ps 17, 12), onda na drugom mjestu kao da proturječi sebi kad kaže da se zaogrnu svjetlošću kao plaštem (Ps 103, 2). Meni ovo proturječje govori da moram unijeti sebe u ‘svetu tminu’, tako da sve moći duše stavim u tamu i prazninu; onda ću susresti Učitelja i svjetlost kojom se zaogrnu kao plaštem obuhvatit će i mene, jer On želi da njegova zaručnica bude obasjana Njegovim svjetlom, samo Njegovim, a to je ‘slava Božja'” (Posljednje duhovne vježbe 9-10).

Elizabeta je primila ovo svjetlo Kristovo i s križa. Piše svojoj majci: “Draga mama, prihvati, od svjetlosti koja dolazi s križa, svaku kušnju, svaku suprotivštinu, svaku neugodnost. Eto, tako ugađamo Bogu i tako napredujemo na putu ljubavi” (Pismo 314). Ona je sama hitala ovim putem, kako vidimo iz njenih posljednjih riječi: “Ulazim u svjetlost, u ljubav, u život!”

Vjeruj u Sina čovječjega

U više navrata Elizabeta govori o “svjetlu vjere”. U evanđelju 4. korizmene nedjelje, pošto je predstavio sebe kao “svjetlo svijeta”, Isus poziva slijepca kojeg je ozdravio da vjeruje u nj. Elizabeta je živjela ovu vjeru, i divno ju je izrazila u šestom danu duhovnih vježbi, koje je napisala za svoju sestru Gitu: “‘Da bi pristupili Bogu, moramo vjerovati’ (Heb 11, 6). Tako govori sv. Pavao. On isto tako kaže da je ‘vjera već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo’ (Heb 11, 1). Vjera čini buduće stvari već sada prisutnima, tako da su one već sada prisutne u našoj duši i opstoje tamo i prije negoli kušamo njihove plodove. Sv. Ivan od Križa kaže da nam vjera služi kao temelj (početna točka) za polazak k Bogu, da je ona ‘stanje noći’ i da nam samo ona može dati istinsko svjetlo u odnosu na Onoga koga ljubimo te je naša duša mora izabrati kao jedino sredstvo, da bi postigla blaženo sjedinjenje. Vjera obilato izlijeva sva duhovna dobra u našoj duši. Krist, kada razgovara sa Samarijankom, ukazuje na vjeru kada obećava onima koji budu vjerovali u Njega da će im dati ‘izvor vode koja struji u život vječni’ (Iv 4, 14). Tako nam vjera već u ovom životu pruža Boga, prekrivena – istina – velom, ali ništa manje nego samog Boga” (Nebo u vjeri 19).

Prevelika ljubav Božja, o kojoj Pavao piše u poslanici Efežanima, tekst je koji Elizabeta najčešće citira. Pojavljuje se čak 35 puta u njenim spisima. Vjerujući u ovu ljubav, ona neumorno poziva one kojima piše da “vjeruju u Ljubav” (Pismo 269, Uzvišenost našeg poziva 11). Pred kraj svoga života piše svojoj majci: “Postoji biće koje je Ljubav i koje želi da živimo s Njim. O mama, to je predivno, On je tu da mi pravi društvo, da mi pomogne trpjeti, govoreći mi da se izdignem iznad patnji i da se odmorim u Njemu; čini što i ja činim, pa ćeš vidjeti kako to sve mijenja” (Pismo 327). Elizabeta nas poziva da oživimo svoju vjeru u otkupljujuću ljubav Isusa Krista prema nama. U Onoga koji nam je najbliži, koji je uvijek prisutan i koji je uvijek spreman da nas obnovi.

br. Didier-Marie Golay, OCD (samostan u Lisieuxu)