Primi beskrajnu Ljubav u Euharistiji

Slobodno prihvaćajući trpljenje, Isus je slomio vlast smrti nad čovjekom, vlast grijeha. Grijeh koji je doveo do mržnje farizeje i pismoznance. Grijeh koji je Petra doveo do toga da zataji Isusa. Grijeh koji je doveo Pilata do toga da se boji i podilazi svjetini. Grijeh koji je učinio da učenici zaspu, a zatim pobjegnu. Suočivši se s ovom poplavom grijeha, u samom vrtlogu nasilja, Isus je ostao u ljubavi i ljubio je do kraja. Očitovao je to predavši svoje tijelo i svoju krv za mnoge.

Elizabeta od Trojstva je jako voljela Euharistiju. Pri njenom teškom porodu, njezina majka je zamolila vojnog kapelana da slavi sv. Misu za  dijete. Kad je sv. Misa završila, Elizabeta je rođena potpuno zdrava. Prilikom priprema za prvu sv. Pričest, počela je obuzdavati svoju naglu narav. Voljela je predavanja koja su je unosila u otajstvo Presvete Euharistije, i iz kojih je proizašla ova njena molitva: “Večerašnji nagovor o sv. Euharistiji je bio predivan. O, moj Isuse, želim biti tako dobra da dobijem dopuštenje pričešćivati se svaki dan. Tada će, o moj Bože, biti ostvarene moje želje: primati tebe svakodnevno, od jedne pričesti do druge živjeti u sjedinjenju s Tobom; oh, takva bliskost, to je raj na zemlji! Molim te Isuse, udijeli mi ovu radost! O, znam da sam slaba i nedostojna, ali zar nisi ti darovatelj života, kruh koji čini da izniknu djevice? Zar ti nisi, Gospodine, sva moja snaga i potpora? […] O, dođi, dođi svaki dan u moje siromašno srce, koje je kao Tvoja mala posvećena hostija. Nemoj ga nikada napustiti, Ljubljeni moj!” (Dnevnik 150). Kroz ovu molitvu opažamo svu Elizabetinu ljubav prema Euharistiji i njenu želju da je živi u potpunosti. Što je s našom čežnjom za Euharistijom? Je li i za nas ona mjesto bliskog susreta s Isusom?

U nekoliko svojih pjesama, Elizabeta je nazvala Krista “ljubavlju Euharistije” (Pjesme 45 i 52). U pismu o. Chevignardu piše: “Čini mi se da ništa ne može tako dobro izraziti ljubav Božjeg srca kao Euharistija: ona je sjedinjenje, hrana, On u nama, mi u Njemu, i zar to već nije Nebo na zemlji? Nebo u vjeri, dok iščekujemo blaženo gledanje licem u lice, za kojim žudimo” (Pismo 165).

Na večer Velikog četvrtka, Crkva nas poziva da izdvojimo vrijeme kako bismo gledali Isusa u Euharistiji. Možemo Elizabetine riječi učiniti svojima:

Počuj me, molim te
O, Isuse u Euharistiji.
Daj mi na ovaj lijepi dan
Uzvišenu krepost ljubavi. (Pjesma 21)

U pjesmi koju je napisala na sedmu obljetnicu svoje prve pričesti, piše:

Žudim samo dati mu život
Kao neznatan odgovor ljubavi
Ljubljenoga u Euharistiji
Koji se odmorio u mom siromašnom srcu
Koje je preplavljeno blagoslovima Njegovim. (Pjesma 47)

Ovakva bi bliskost s Isusom trebala zračiti iz nas, kako je to napisala jednoj svojoj prijateljici: “Mi smo Njegove žive hostije, Njegovi mali ciboriji. Da, neka sve u nama odražava Njega, tako da ga možemo davati dušama” (Pismo 54). Ostani na euharistijskim izvorima, da možeš prenositi drugima spasenjsku ljubav i “zračiti Bogom, darujući ga dušama” (Pismo 158).

Kontemplirati Isusa raspetoga

“Krv koja se prolijeva”, spomenuta na Posljednjoj večeri, teče iz tijela Raspetoga Isusa. S križa Isus gleda na svaku osobu – cijelo čovječanstvo – pogledom ljubavi, pogledom koji nas sve poziva da živimo u ljubavi, i da živimo kroz ljubav. Naravno, kad je došao njegov čas i kad je vidio da je došlo vrijeme, Isus je drhtao. Osjetio je osamljenost. Na križu je čak osjetio i napuštenost od svoga Oca. Ali iznad svega toga, kroz sve te osjećaje, on ipak ostaje vjeran. Proživio je svoju muku i smrt onako kako je živio svoj život: za ljubav. Podnio je svoju smrt onako kako je živio svoj život: u potpunoj predanosti poslanju koje mu je Otac povjerio. Križ, sredstvo Njegove muke i smrti, Njegovim je učenicima postao znak. On je prijestolje Njegove slave.

Vrlo je rano mlada Elizabeta prepoznala bogatstvo Kristova križa. Margareti Golot, koja je također željela ući u Karmel, ona piše: “O, ispraznimo se potpuno, oslobodimo se svega tako da ostane samo On, On sam… tako da ne živimo više mi, nego da On živi u nama (Gal 2, 20). U podnožju križa, može se jasno osjetiti ta praznina u ljudima, ta žeđ za Njim. (…) On je izvor, utažimo svoju žeđ na Njemu. Samo On može ispuniti naša srca” (Pismo 49). Trebamo gledati Njega, a izgubiti sebe: “O, ostavimo sebe, jer ako ne gledamo na sebe same, možemo gledati Njega i izgubiti sebe u Njemu. Zar nam se ne čini da u našoj potrebi za tišinom možemo jače osjetiti Njegovu prisutnost? Utišajmo se tako da ne čujemo ništa drugo osim Njega… tako je lijepa tišina u blizini Raspetoga” (Pismo 50). Tišina je to koja osluškuje: “Ostanimo ujedinjeni podno križa, mirni i tihi pred Raspetim, osluškujući” (Pismo 58).

Sličan je savjet dala i svojoj sestri Giti: “Moramo voljeti jedni druge iznad svake prolazne stvari, tako nas ništa više neće moći rastaviti. Ljubimo se tako, moja Gito, ljubimo Njega iznad svega! A meditacija? Savjetujem ti da pojednostaviš svoje čitanje, da manje puniš sebe. Vidjet ćeš da je tako bolje. Uzmi svoje raspelo, gledaj, slušaj” (Pismo 93). Prijateljici koja je jako trpjela piše: “S moje strane, uvjeravam te, molim Boga da ti pomogne u tvojim patnjama, koje je sigurno teško izdržati, i na duge staze duša teško pati i iscrpljena je. Što tada? Ostani uz Raspelo, a tvoja tiha patnja će biti najbolja molitva. O. Lacordaire, prije nego je umro, slomljen od trpljenja nije mogao više moliti, pa je zatražio raspelo i rekao: ‘Dovoljno mi je gledati ga.’ Gledaj ga i ti, i u blizini božanske Žrtve naći ćeš snagu i radost u svojim trpljenjima. Iako, to te ne sprečava da učiniš sve što možeš da budeš bolje i da bez oklijevanja pitaš za savjet, unatoč tome što se izručuješ u Božje ruke. A ja Ga molim da se požuri ozdraviti te, ako je to Njegova volja” (Pismo 207). Ovdje uočavamo divljenja vrijednu duhovnu i psihološku uravnoteženost Elizabetina savjeta, u kojem ona izbjegava svaki znak mazohizma ili iskrivljenog veličanja patnje.

Elizabeta je provela mnoge sate motreći svog “ljubljenog Krista, raspetog iz ljubavi” (Osobne bilješke 15). To joj je dalo snagu da nađe smisao u bolesti koja ju je izjedala: “Tako želim da Otac prepozna u meni sliku Onoga koji je raspet iz ljubavi, jer sv. Pavao, moj omiljeni svetac, kaže da nas je Bog u svojem naumu predodredio za ovu sličnost i suobličenost” (Pismo 306). Elizabeta piše svojoj prijateljici: “Nema drva koje bi kao drvo križa moglo upaliti vatru ljubavi u duši!” (Pismo 138).

Ispovijediti svoju vjeru

Motrenje otajstva Križa probudilo je vjeru u satniku koji je rekao: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” Elizabeta je dugo meditirala nad retkom iz poslanice sv. Pavla Galaćanima: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2, 20). Ove riječi su je tako dotakle, da je tražila da se ugraviraju u njen zavjetni križ. U svojim spisima navodi ovaj tekst, djelomično ili u cijelosti, 24 puta. Križ joj je otkrio ovu “preveliku ljubav” (Ef 2, 4) i ojačao njenu vjeru. Eto zašto je željela biti “cijela tamo, potpuno budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, potpuno prepuštena njegovom stvarateljskom djelovanju” (Osobne bilješke 15).

Elizabeta je dijelila ovo uvjerenje sa svima koji su joj bili dragi. U duhovnim vježbama piše svojoj sestri Giti: “‘Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj’ (1 Iv 4, 16). To je naš veliki čin vjere, način da Bogu uzvratimo ljubavlju na ljubav; to je ‘otajstvo skriveno’ (Kol 1, 26) u Očevu srcu, u koje, kako kaže sv. Pavao, na kraju ulazimo i cijela naša duša dršće! Tko povjeruje ovoj ‘prevelikoj ljubavi’ koja ga očituje, može se o njemu reći onako kako je rečeno o Mojsiju, da je bio ‘postojan u vjeri kao da vidi Nevidljivoga’ (Heb 11, 27). To više ne leži u nagnućima i osjećajima. Za takvu dušu malo znači osjeća li ona Boga ili ne, šalje li joj radost ili trpljenja: ona vjeruje u Njegovu ljubav. Što je više iskušavana, to više jača njena vjera, jer prelazi preko svih prepreka, da bi se na kraju odmorila u naručju beskonačne Ljubavi koja ne može drugo nego činiti djela ljubavi. Tako do ove duše koja je sva budna u svojoj vjeri mogu doći Učiteljeve riječi kojima se jednog dana obratio Mariji Magdaleni: ‘Idi u miru, vjera te tvoja spasila’ (Lk 7, 50)” (Nebo u vjeri 20).

Ova nedjelja podsjeća nas na to da nas Isus voli i da je dao samoga sebe za nas. Svaki od nas je pozvan reći sa sv. Pavlom: “Ljubio me je i predao samoga sebe za mene.” Prihvatimo dar koji nam je darovan. Ovom nedjeljom započinje i Veliki tjedan, koji završava Pashalnim trodnevljem. U Četvrtak smo pozvani sjetiti se Posljednje večere: “Činite ovo meni na spomen.” Pozvani smo biti s Njim u klanjanju. U Petak ćemo slijediti Krista na križnom putu. Častit ćemo dragocjeno drvo s kojeg je potekao život. U Subotu ćemo stajati u tišini kod Groba, a na Uskrsno jutro primit ćemo svjetlo uskrsnuća i snagu Duha Svetoga. Tada ćemo sa stotnikom ispovjediti svoju vjeru: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!”

br. Didier-Marie Golay, OCD (samostan u Lisieuxu)