I. UVOD

Prisutnost sv. Josipa u Crkvi Božjoj, tako snažno istaknuta kod sv. Mateja, kanonizirana Duhom Svetim, kao Josipa čovjeka pravednog, pravog muža Marijinog i jedinstvenog i djevičanskog oca Isusovog, po kojem se na određeni način ostvaruju Božji planovi o spašenom čovječanstvu, ta prisutnost ostaje u sjeni kroz prva stoljeća svog postojanja. I kao što je i sam bio uvijek u sjeni – Svetac šutnje – tako nije sačuvana niti jedna njegova riječ. Ali njegova osobnost govori rječito i veoma snažno. Tijekom stoljeća ta se prisutnost budi i otvara si put, kako i priliči njemu. Nije moguće niti pretpostaviti točan datum pojave te prisutnosti, koja je bila toliko tiha ali neodoljiva. Dovoljno je ipak prisjetiti se da je od iznimne važnosti za pojavu snažne i znakovite prisutnosti sv. Josipa u Crkvi, bila sv. Terezija od Isusa.

Radi veličanja snage prisutnosti sv. Josipa u Crkvi, mogli bismo promotriti mnoge redovničke obitelji njemu posvećene; predavanja i knjige njemu namijenjene; stotine crkvi njemu u čast podignutih, a rijetke su one crkve u kojima nije prisutan sv. Josip, bilo kipom ili slikom; tisuće osoba koje su nosile i nosit će njegovo ime na ovom svijetu; mnogobrojna bratstva utemeljena njegovim imenom i oživljena pod njegovim okriljem; veliki niz papinskih tekstova, koji veličaju njegov lik; tisuće stranica napisanih o sv. Josipu, a djela su tolikih svetaca i duhovnih autora, koji tvore veličanstvenu duhovnu josipovsku zbirku (enchiridion). Međutim dovoljno je napomenuti kao posljednju kariku duge josipovske povijesti u Crkvi, njegovu prisutnost i učešće na II. Vatikanskom Saboru, što je imalo i ima odjeka u životu Crkve. Ivan XXIII. u apostolskoj konstituciji “Humanae Salutis”, kojom saziva Sabor, povjerava ga sv. Josipu. I u govoru pri zatvaranju posljednjeg razdoblja Koncila izražava to isto pouzdanje: “Neka ostane uvijek među nama BI. Djevica Marija i na isti način sv. Josip, njezin prečisti muž, pokrovitelj ekumenskog Sabora, čije ime od danas sja u kanonu Mise, neka nas prati na našem putu on koji je od Boga darovan kao pratilac i pomoć nazaretskoj obitelji.” Vrhunac ovog veličanja sv. Josipa je apostolski nagovor Ivana Pavla II. “Redemptoris Custos”, o liku i misiji sv. Josipa u Kristovu životu i u Crkvi, od 15. kolovoza 1989.

II. TEOLOGIJA SVETOG JOSIPA

U Svetom Pismu, konkretno u evanđelju, koje je duša i izvor autentične i istinske teologije, nema mnogo riječi o sv. Josipu, no ipak ih ima više no dovoljno da zacrtamo Svečev teološki prikaz, koji sadržava njegovu ulogu u povijesti spasenja, njegove kreposti i veličinu. Upravo polazeći od tih riječi Crkva, tj. Papa, liturgija, sveci, teolozi, propovjednici i vjernički osjećaj, naznačili su Josipove teološke i duhovne crte, koje danas sama Crkva štuje i slavi.

a) Podaci iz evanđelja

Evanđelje jasno naučava da je Josip onaj koji prenosi svoje rodoslovlje na Krista i s njime podrijetlo od Abrahama sa svim onim što to znači, a napose podrijetlo od Davida i obećanja mesijanskog i vječnog kraljevstva. U tome je značenje i važnost rodoslovlja Josipa, muža Marije, “od koje se rodio Isus koji se zove Krist” (Mt 1, 1-16).

Sv. Josip je u Božjim planovima imao ulogu od temeljne važnosti; bez njega ne bi postojao potomak Davidov, Mesija. Josip je dao svoj pristanak za taj prijenos. Gospodin ga je molio da uzme Mariju kao ženu, jer se u Božjim planovima Mesija morao roditi od djevice, ali udate, udomljene s čovjekom pravednim; i taj čovjek je Josip. I Josip je svojom šutnjom rekao da Božjemu poslanstvu, primajući Mariju u svoju kuću. U svemu tome je osnovna važnost navještaja Josipu (Mt 1, 18-24).

Josip je čovjek pravedan, savršen i kao takav djelovao je u transcendentalnom času Utjelovljenja Riječi, potpuno predan volji Božjoj i u slijepoj i apsolutnoj vjeri u Boga. Oženio se s Marijom po Božjoj volji. Ta je ženidba pripravljena Duhom Svetim, u kojoj sam Duh Sveti posreduje na osobit način (Mt 1, 19a).

Zbog ženidbe s Marijom, Josip je otac Isusov, djevičanski otac. Evanđelje mu daje u punini naslov oca: “Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili” (Lk.2, 48), jer se iz cjelovitog konteksta evanđeoskog pripovijedanja lako razumije sadržaj tog očinstva.

Očinstvo nalazi svoje materijalno ostvarenje u Isusovom rođenju u Betlehemu. Sv. Josip ostvaruje radnje koje prethode Isusovom rođenju. Kao muž pravedan i vjeran vodi majku već blizu poroda u Betlehem; traži za nju dostojno mjesto među prijateljima i poznatima, a ne našavši ga, smješta se s njom u štali, očekujući sveti događaj. Prati Mariju prigodom rođenja sina, koga je nebo darovalo njima dvoma, kaže sv. Augustin. Djevičanski brak s Marijom urodio je plodom; vidio je svoje očinstvo obasuto zaslugom i milošću Duha Svetoga, prihvativši da to bude u siromaštvu i napuštenosti od svijeta (Lk 2, 4-7).

Josip kao otac dade obrezati dijete osmi dan po rođenju i nadjenu mu ime Isus, jer je to bilo njegovo pravo povezano s poslanjem oca. Tako sv. Josip vrši svoju vlast nad sinom, i na neki način naznačuje njegovu osobnost. Dajući mu ime Isus, odmah ga uvrštava, sa svim pravima, u potomstvo Davidovo. To je čin vlasti i mudrosti, jer ime odgovara biti osobe (Lk 2, 21; Mt 1, 20-21.25).

Josip i Marija, prema sv. Luki, prikazuju dijete Isusa u hramu kao svećenika i kao žrtvu. Čin je to koji predstavlja zahvalnost roditelja što je to dijete, koje je po posebnom nadahnuću anđela primilo ime Isus, što znači Spasitelj na osobit način posvećeno Bogu (Lk 2, 22-24).

U svojstvu oca Isusovog, Josip prima s neba nalog da ga vodi u Egipat kako bi ga izbavio od gnjeva Herodovog koji htjede ubiti dijete, i da ga u pravo doba dovede natrag, u Palestinu (Mt 2, 13-23).

Budući da je Josip otac, Isus mu se pokorava i poslušan mu je (Lk 2, 51).

Osjećaji očinstva za Isusa su u Josipu toliko jaki da kad pastiri govore o čudesnom ukazanju anđela, njegovi otac i majka slušaju zadivljeni što se govori o djetetu (Lk 2, 33); pa kad se izgubio u hramu, traže ga kroz tri dana s velikim bolom: “Gledaj, tvoj otac i ja, žalosni smo te tražili” (Lk 2, 48).

b) Teološko razmišljanje

Malo je riječi u evanđelju o sv. Josipu, a ipak toliko su velike, toliko važne i toliko zbijene sadržajem pohvala Svecu, daje dovoljno razumom razmišljati o tim podacima pa da se bez napora iz njih izvuče njegova osobita i jedinstvena veličina. Iz toga se razrađivala tokom stoljeća teologija koju možemo nazvati teologija sv. Josipa, koju bitno sažimamo u ovim točkama:

1) Josip, muž Marijin

To je bez sumnje prva istina koja se razabire iz evanđeoskog pripovijedanja. Sveti Josip je oženjen s Marijom. Među njima postoji pravi brak sa svim pravima i obvezama, iako zapečaćen djevičanstvom obadvoga. Pravi brak, uređen na poseban način da bi primili i međusobno odgojili djevičanski plod Marijin, Isusa. Zbog toga je to brak koji se oblikuje i ostvaruje silom Duha Svetoga. Duh Gospodnji od posebne je važnosti u ostvarivanju tog braka: majka Isusova morala je biti djevica, ali djevica udata za čovjeka pravednog, imenom Josip; Isus se morao roditi u bračnoj zajednici, ali na djevičanski način. Pravi brak zakonski sklopljen obvezom čiste ljubavi, isključivši svaku putenu vezu. Brak je to za koji je jedino Josip smatran dostojnim jer je samo on bio unaprijed određen i pripravljen od Gospodina za taj brak; brak da se štiti Marijin glas u njezinom božanskom materinstvu i da se uvede Sin Božji u svijet redovitim putem kojim ulaze svi drugi ljudi, osim u pogledu tjelesnog začeća.

2) Josip, otac Isusov

Iz jedinstvenosti (neobičnosti) njihova braka može se shvatiti i razumjeti očinstvo Josipovo nad Isusom. Bog traži od Josipa da prihvati brak s Marijom, s perspektivom primanja Isusa u ovaj svijet, da ga uvede u tijek povijesti spasenja u ovom zemaljskom razdoblju: “Josipe, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoju Mariju, jer je ono što je ona začela od Duha Svetoga” (Mt 1, 20). I Josip ju primi u svoju kuću i s njom plod rođen od njezine utrobe. Zbog toga će se zvati Isusovim ocem. To je naziv bez drugih dodataka koje mu daje evanđelje.

Već kod prvih autora koji obrađuju ovu temu nalazimo govor koji tumači da je Josip otac Isusov i u kojem smislu. Marija po ženidbenom pravu pripada Josipu, poput njive Josipove. Josip se zbog zavjeta čistoće odriče oporabe tog prava nad Marijom; na neki način on ga ustupa Duhu Svetomu, koji u Mariji djevičanski začinje Isusa. Ovaj, začet i rođen od tijela Marijinog, koje je njiva Josipova, pripada mu kao sin. To se objašnjava i leviratskim zakonom: sveti Josip bi bio civilno mrtav zbog zavjeta čistoće i Duh Sveti bi mu dao potomstvo; a po načelu prava ono što se rodi na nečijoj njivi, pripada vlasniku njive.

Očinstvo nad Isusom je najviša veličina Josipova, iz koje proizlaze druge povlastice i sve druge milosti, budući da je sam brak s Marijom božanski uređen prema tom očinstvu jedinstvenom na svijetu.

Teolozi, temeljito proučavajući očinstvo Josipovo nad Isusom i želeći mu dati atribut svojstven i izražajan za tu stvarnost, govore o zakonskom, putativnom, adoptivnom, ženidbenom, djevičanskom, sebi svojstvenom očinstvu. Zaista je jedinstveno. U tome očinstvu su svi elementi očinstva, osim onih tjelesnog začeća, ali pročišćeni, uzvišeni. Osim toga svi su oni određeni od Boga isključivo za očinstvo nad Isusom. Josip je djevičanski i ženidbeno otac Isusov. Ne samo da očinstvu Josipovu nad Isusom zbog manjka tjelesnog začeća ništa ne nedostaje, nego štoviše, kako piše sv. Augustin, on je snažnije otac, što je čišće otac.

3) Josip živi očinstvo nad Isusom

Bog, koji stvara i oblikuje jedno po jedno srce ljudi (Ps 32, 15) stavio je u Josipovo srce najuzvišenije osjećaje očinstva. Srce Josipovo je stvoreno posebno Božjom rukom s pažnjom prema svom sinu, kad se ovaj utjelovljuje u svijet. Nema očevog srca koje bi se moglo usporediti, u ljubavi prema sinovima, s ljubavlju Josipovom prema Isusu; očinska Josipova Ijubav nadmašuje svaku mjeru. Predodređen da bude osobiti otac Isusov, Bog mu je dao jedinstvenu očinsku ljubav. Kao što kaže jedan autor: “ako nije bio pravi naravni otac Božji, nije to bio što bi mu manjkali sposobnost i traženi darovi za to, nego jer Bog nije izabrao oca na zemlji” (I. Coutino).

Izraz njegove očinske ljubavi vidi se u Josipovom ponašanju prema Isusu u djetinjoj dobi i u mladosti. Spomenutim slučajevima u evanđelju, dodajmo da Josip kao otac odgaja Isusa u najširem smislu, poučavajući ga molitve, koje svaki vjernik Izraelac izgovara svakog jutra i one koje izgovara u zajednici hrama i u sinagogi, kao “Čuj Izraele”, čin zahvale… molitve koju je svaki čovjek morao znati u dobi od dvanaest godina.

Bez sumnje učio ga je najvažnija mjesta u Svetom Pismu, koja su se odnosila na povijest spasenja izabranog naroda, najčešće upotrebljavane psalme, te knjige proroka i mudraca.

Pa, budući da onaj koji ne poučava svog sina radu, čini ga da postaje lopov, Sveti Josip je poučavao svoga sina stolarskom zanatu. Isusov život u dječačkoj i mladenačkoj dobi snažno je obilježen odgojem i obrazovanjem koje mu je dao Josip.

4) Veličina i svetost svetog Josipa

Na temelju ženidbe s Marijom i očinstva nad Isusom svi teolozi izvode zaključak o posebnoj veličini Svetog Praoca. Njegova je veličina i svetost jedinstvena. U veličini i svetosti ustupa mjesto samo Mariji. Pa kao i ona, iako u nižem stupnju, prema mnogim teolozima, Josip pripada hipostatskom redu, koji ga uzdiže iznad svih anđela i svetih.

Njegova veličina je takva da zahtijeva neke stupnjeve i visine iznimne svetosti, jer kad Bog izabire osobu za neki rad ili službu on daje i stupnjeve svetosti po mjeri samog poziva. A ne postoji veličina koja se može usporediti s onom muža Marijinog i oca Isusovog.

Da mogne biti muž Marijin u ženidbi pripravljenoj i ostvarenoj od Boga, Gospodin ga je nadario dušom sličnom Marijinoj, kao što kaže sv. Bernard; obogatio ga je obiljem milosti i kreposti, da je daleko iznad onih danih ljudima i anđelima. U svakom zdravom braku traži se stanovita jednakost, tim više u onom kojeg sam Bog uređuje, gdje toliko obvezuje razum. Zato je sveti Josip djevičanski, kao Marija, i mlad je kad se s njom ženi. Dovoljno je misliti na veličinu, svetost i puninu Marijine milosti da zaključimo o svetosti i obilju Josipove milosti.

Milost i svetost u kojima Josip nije prestajao rast na brz i uzvišen način jer je bio u stalnom dodiru s Marijom i Isusom, jer prema načelu koje svi poznaju, toliko nam je toplije koliko smo bliži ognju i toliko se obilnije pije s izvora, koliko smo mu bliži.

Da netko bude Isusov otac, traži se da posjeduje svetost dostojnu takve zadaće i službe. Sve povlastice svetosti i kreposti sv. Josipa imaju svoje podrijetlo i objašnjenje u veličini njegova očinstva nad Isusom.

Činjenica da je to zvanje i služba od najvišeg dostojanstva u Crkvi, smješta svetog Josipa odmah do Božjeg prijestolja. Njegova svetost i kreposti su neizmjerno veće od svih svetih i anđela. Bog Otac je u njega velikodušno stavio sve kreposti i darove, čak i one koji izgledaju proturječni kao djevičanstvo i brak… Dok je drugim svecima dijelio darove, jednima jedne, drugima druge, svetom Josipu ih je dao sve, dao mu je dobro i najbolje i bez mjere.

5) Povlastice svetog Josipa

Teolozi ne samo da zaključuju iz evanđeoskih podataka o svetosti i jedinstvenim krepostima svetog Josipa zbog njegovog položaja kao muža Marijinog i djevičanskog oca Isusovog, nego vođeni dalje snagom rasuđivanja propovijedaju o Svecu niz povlastica sličnih onima koje je imala Marija.

6) Moć zagovora svetog Josipa

Moć zagovora svetog Josipa je jedinstvena, poslije one Marijine. Teološke razloge za to, sveta Terezija je sabrala u svom josipovskom hvalospjevu u VI. poglavlju knjige Moj Život: jer je on otac Isusov i muž Marijin. Ako je sv. Josip zapovijedao Isusu kao sinu na zemlji i ovaj ga je slušao, on mu kao sinu nastavlja zapovijedati i na nebu: njegova traženja su zapovijedi. Kako kaže Ivan Gerson: sveti Josip ne traži, on zapovijeda; ne moli, on naređuje; jer zahtjev muža ženi i očev sinu smatra se zapovijeđu.

Ta moć zagovora nije samo u nekim potrebama nego u svima, jer se radi o moći pred Isusom o komu sve ovisi. A Svetac mogućnik nije samo za neke nego za sve, za cijelu Crkvu, koja vjeruje i uzda se u tu moć. Tu je vjeru izrazio Pio IX. kad je 8. prosinca 1870. proglasio svetog Josipa Zaštitnikom Sveopće Crkve. Iako je blagdan kasnije bio ukinut na razini sveopće Crkve, ipak ostaje uvijek istinom daje sveti Josip pokrovitelj i naročiti zaštitnik Crkve, jer joj je otac. Budući da je otac Isusa, koji je Glave Crkve, dolikuje mu to pokroviteljstvo i ta zaštita, u istoj mjeri kao što isti naslov Zaštitnice i Pokroviteljice dolikuje Mariji budući da je Majka Crkve.