Prava je \u0161utnja karmeli\u0107anke \u0161utnja du\u0161e, gdje ona nalazi Boga. Kao vjerna u\u010denica svete Terezije i svetog Ivana od Kri\u017ea, sestra Elizabeta od Trojstva se vje\u017eba u sabranosti i odjeljuje se od svega stvorenog. Nemilosrdnim \u017earom ona sve \u017ertvuje: pogled, misao, srce.<\/p>\n
\n\u201eKarmel je kao nebo: treba se odijeliti od svega, da bi posjedovali Onoga koji je sve.\u201c<\/strong><\/p>\n<\/blockquote>\n
Ovo potpuno odjeljivanje od stvorova \u017eivo je privla\u010dilo njezino djevoja\u010dko srce. \u201eIspraznimo sve, odijelimo se od svega. Neka od sada bude On, On sam.\u201c \u201eNapustimo zemlju, ostavimo sve stvoreno, sve osjetno.\u201c<\/p>\n
<\/p>\n
Kad se nalazila posred svjetovnih sastanaka i sve\u010danosti, njena bi du\u0161a izbjegavala buku i uzdizala se do Boga. \u201e\u010cini mi se da nas ni\u0161ta ne mo\u017ee odvojiti od Njega kad radimo samo za Njega, uvijek u njegovoj svetoj nazo\u010dnosti, pod onim bo\u017eanskim pogledom koji prodire u najintimniji dio du\u0161e. Mo\u017eemo Ga slu\u0161ati i posred svijeta u ti\u0161ini srca koje \u017eeli pripadati samo Njemu.\u201c<\/p>\n
Sestra Elizabeta posebno je \u0161tovala svetu Katarinu Sijensku zbog nauke te velike dominikanske misti\u010darke o \u201enutarnjoj \u0107eliji\u201c. Ta je \u0107elija bila stalno uto\u010di\u0161te sijenskoj djevici posred ljudskog nemira i njenog \u010dudesnog djelovanja u slu\u017ebi papinske politike.<\/p>\n
Ova nutarnja \u0161utnja, toliko draga sestri Elizabeti, morala je brzo preuzeti kod nje oblik jedne op\u0107e askeze i prvo mjesto u njenom misti\u010dnom \u017eivotu. To je \u010disto Evan\u0111elje. Onaj koji se razmatranjem \u017eeli uzdi\u0107i do Boga, mora u\u0161utkati u sebi isprazni vanjski nemir i nutarnju buku, povu\u0107i se u najdublji dio svog bi\u0107a i ondje u tajnosti, \u201ezatvoriv\u0161i sva vrata\u201c(Mt 6,6) \u017eivjeti u sabranosti pred Licem O\u010devim. Tako je molio Krist za onih tihih palestinskih no\u0107i, kad bi nave\u010der polazio sam u goru, da ondje ostane do jutra \u201emole\u0107i se Bogu\u201c.(Lk 6,12)<\/p>\n
Anahoreti i pustinjski oci prvih crkvenih stolje\u0107a, \u017eive\u0107i daleko od svakog nepotrebnog dodira s ljudima, lijepo isti\u010du kakvu je ulogu pro\u010di\u0161\u0107enja imala \u0161utnja u prvotnom shva\u0107anju kr\u0161\u0107anske askeze. Pustinja je dovodila do \u0161utnje du\u0161u u kojoj je stanovao Bog.<\/p>\n
Sestra Elizabeta od Trojstva shvatila je ovu evan\u0111eosku istinu u posve karmelskom zna\u010denju: \u0161utnja svih du\u0161evnih osjetila koje se \u010duvaju jedino za Boga. Nikakve vi\u0161e buke u vanjskim osjetilima, u ma\u0161ti i osje\u0107ajnosti, u pam\u0107enju, razumu, volji. Ni\u0161ta ne vidjeti. Ni\u0161ta \u010duti. Ni\u0161ta ne okusiti. Ne zaustaviti se ni na \u010demu \u0161to bi moglo rastresti srce ili zadr\u017eati du\u0161u koja ide prema Bogu.<\/p>\n
Prije svega treba paziti na pogled. Zar nije U\u010ditelj rekao: \u201eOko je tijelu svjetiljka. Ako je dakle oko bistro, sve \u0107e tijelo tvoje biti svijetlo.\u201c(Mt 6,22). Ne\u010disto\u0107a i mno\u0161tvo nesavr\u0161enosti dovode do nedovoljne pa\u017enje u pogledima. David je to bolno iskusio, pa zato \u017earko moli Boga: da odvrati njegove o\u010di od zemaljskih ispraznosti zbog kojih je njegova du\u0161a bila posrnula – \u201eOdvrati moje o\u010di da ne vide ni\u0161tavost, \u017eivot mi \u010duvaj na putu svojemu!\u201c (Ps 118,37). Djevi\u010danska du\u0161a ne dopu\u0161ta sebi gledati bilo \u0161to drugo osim Krista.<\/p>\n
Nije manje potrebna \u0161utnja ma\u0161te i ostalih du\u0161evnih osjetila. Mi nosimo u sebi cijeli jedan nutarnji svijet osjeta i dojmova koji nam neprestano prijeti da nas odvoji od Krista. I ovdje mora djelovati askeza \u0161utnje. Du\u0161a, koja se jo\u0161 zabavlja sa svojim uspomenama, \u201ekoja goji bilo kakvu \u017eelju\u201c izvan Boga, nije \u0161utljiva du\u0161a kakvu je zami\u0161ljala sestra Elizabeta od Trojstva. U njoj ostaju \u201eneskladnosti\u201c, odvi\u0161e bu\u010dni osje\u0107aji koji smetaju onom skladnom koncertu, \u0161to bi ga du\u0161evne mo\u0107i bez prestanka morale uzdizati sve do Boga.<\/p>\n
I um mora u sebi u\u0161utkati svaku ljudsku buku. \u201eI najmanja nepotrebna misao\u201c bila bi jedna kriva nota, koju treba pod svaku cijenu odstraniti. Cjepidla\u010darski intelektualizam, koji ostavlja odve\u0107 veliko polje umu zbog njega samog, prepredena je zapreka pravoj \u0161utnji du\u0161e, gdje nalazimo Boga u \u010distoj vjeri. Sestra Elizabeta od Trojstva pokazuje se ovdje nemilosrdna, kao i njezin u\u010ditelj \u2013 sveti Ivan od Kri\u017ea. \u201eTreba ugasiti svako drugo svjetlo\u201c i doprijeti do Boga po jednostavnom duhu, a ne po mudroj gra\u0111evini lijepih misli.<\/p>\n
\u0160utnja osobito mora vladati u volji. U njoj se odigrava borba za na\u0161u svetost. Pomo\u0107u volje ljubimo. Sveti Ivan od Kri\u017ea s pravom uz nju ve\u017ee posljednje pripravno pro\u010di\u0161\u0107enje za preobra\u017eajno sjedinjenje. Ni\u0161ta, ni\u0161ta, ni\u0161ta, ni\u0161ta na putu. I na Gori: ni\u0161ta. Sestra Elizabeta htjela je slijediti svog duhovnog u\u010ditelja do te krajnje to\u010dke \u201euske staze\u201c, koja vodi na vrhunac Karmela. Du\u0161u, koja \u017eeli do\u0107i do bo\u017eanskog sjedinjenja, ona hrabro poti\u010de da se uzdigne iznad svojih osobnih najduhovnijih naklonosti, sve do odreknu\u0107a svake vlastite volje. \u201e Vi\u0161e ni\u0161ta ne znati\u201c, \u201ene \u010diniti vi\u0161e razlike izme\u0111u osje\u0107ati i ne osje\u0107ati, u\u017eivati ili ne u\u017eivati\u201c, ostati kod odluke da se uzdigne iznad svega, kako bi se sjedinila samo s Bogom, zaboravljaju\u0107i sebe i odrekav\u0161i se svega. Sestra Elizabeta od Trojstva tako je daleko razvila svoj ideal \u0161utnje i apsolutne samo\u0107e, daleko od svega stvorenoga. Znamo da su posljednji dani njenog \u017eivota bili \u017eivo ostvarenje tog ideala.<\/p>\n
Treba dakle shvatiti poput nje ovu askezu \u0161utnje u njenom najdubljem smislu: \u201eNije to materijalno odvajanje od vanjskih stvari, nego samo\u0107a duha, odjeljivanje od svega \u0161to nije Bog\u201c. Du\u0161a koja je u \u0161utnji za sve nutarnje i vanjske doga\u0111aje, \u201ene \u010dini vi\u0161e razlike izme\u0111u tih stvari. Ona ih prelazi, uzdi\u017ee se iznad njih, da se smiri iznad svega, u samom svom U\u010ditelju.\u201c<\/p>\n
To je no\u0107 svetog Ivana od Kri\u017ea, smrt za svako prirodno djelovanje. \u201eDu\u0161a koja te\u017ei da \u017eivi u dodiru s Bogom, u neosvojivoj tvr\u0111avi svete sabranosti, mora biti odijeljena, mora se odre\u0107i svega, mora biti udaljena od svih stvari, barem u duhu\u201c. To je apsolutna \u0161utnja pred Bogom samim.<\/p>\n
Sestra Elizabeta od Trojstva posvetila je \u010ditavo jedno razmatranje svojih posljednjih duhovnih vje\u017ebi da opjeva ovo bla\u017eeno stanje du\u0161e, oslobo\u0111ene svega po nutarnjoj \u0161utnji.<\/p>\n
\u201eIma jedna druga pjesma Kristu, koju bih bez prestanka htjela ponavljati: \u201eSa\u010duvat \u0107u za Tebe svoju snagu\u201c. Moje mi Pravilo veli: \u201eVa\u0161a \u0107e snaga biti u \u0161utnji\u201c (Ps 58,10; Iz 30,15). \u010cini mi se, dakle, da sa\u010duvati svoju snagu za Gospodina zna\u010di ujediniti \u010ditavo svoje bi\u0107e po nutarnjoj \u0161utnji. To zna\u010di sakupiti sve svoje snage da se bave jedino ljubavlju. To zna\u010di imati jednostavno oko, koje vam omogu\u0107uje da vas svjetlo obasjava\u201c.<\/p>\n
Ta \u0161utnja obuzima sve.<\/p>\n
\u201eDu\u0161a koja raspravlja sa svojim \u201eja\u201c, koja se bavi svojim osje\u0107ajnostima, koja ide za nekorisnom mi\u0161lju, za bilo kakvom \u017eeljom, takva du\u0161a raspr\u0161uje svoju snagu, ona nije sva upravljena prema Bogu. Njena lira nije ugo\u0111ena, i kad je U\u010ditelj takne, ne mo\u017ee iz nje izvesti bo\u017eanske harmonije. U toj du\u0161i ima jo\u0161 previ\u0161e ljudskog, to je nesklad zvukova. Du\u0161a koja u svom nutarnjem kraljevstvu pridr\u017eava ne\u0161to za sebe, koja nije sabrana u Bogu, ne mo\u017ee biti savr\u0161ena pohvala slave. Ona ne mo\u017ee neprekidno pjevati \u201eCanticum magnum\u201c, o kojemu govori sveti Pavao, jer u njoj ne vlada jedinstvo. Umjesto da nastavlja svoju pohvalu kroz sve stvari u jednostavnosti, ona neprestano mora sakupljati \u017eice svoga glazbala koje su se pomalo izgubile na sve strane\u201c.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Prava je \u0161utnja karmeli\u0107anke \u0161utnja du\u0161e, gdje ona nalazi Boga. Kao vjerna u\u010denica svete Terezije i svetog Ivana od Kri\u017ea, sestra Elizabeta od Trojstva se vje\u017eba u sabranosti i odjeljuje se od svega stvorenog. Nemilosrdnim \u017earom ona sve \u017ertvuje: pogled, misao, srce. \u201eKarmel je kao nebo: treba se odijeliti od svega, da bi posjedovali Onoga … Nastavi \u010ditati Nutarnja \u0161utnja<\/span>