Zlatna misa o. Jakova

Na blagdan Krštenja Gospodnjega, u nedjelju 10. siječnja 2021., naš o. Jakov od Sv. Ane (Mamić) proslavio je u obiteljskom ozračju zajednice na Krku, u kojoj je konventualan od 2014., svoju Zlatnu misu. Upravo je na taj dan prije pedeset godina u Zagrebu zaređen za svećenika i slavio je svoju Mladu misu. U euharistijskom slavlju su, osim braće krčke zajednice, sudjelovali naš biskup o. Zdenko Križić, zatim o. Anto Knežević i o. Drago Marić. Propovijedao je o. Zdenko. Kod obiteljskog stola u podne proslavi jubileja su se pridružili gosti, među kojima je bio i mjesni biskup, mons. Ivica Petanjak. Riječi zahvale o. Jakova zasigurno najpotpunije izriču sav njegov svećenički životni hod, pa ih stoga u nastavku donosimo u cijelosti.

 

Riječ zahvale o 50. obljetnici misništva

Dragi oci biskupi Zdenko i Ivica, generalni vikare Franjo, krčki župniče Antone, oci gvardijani fra  Antone i  Diego,  Anto i Josipe, biskupijski povjereniče za posvećeni život Zvonimire, poštovana poglavarice karmelićanki na Puntu s. Benedikta, draga  poglavarice OCDS-a Natalija, draga moja braćo: provincijalni vikare Ante, priore, supriore, oče Drago i brate Nikola, svima hvala zbog vaše nazočnosti. Ovo je znak zajedništva u svećeničkom identitetu, redovničkoj karizmi i eklezijalnom poslanju. Znak je također i međusobne spremnosti da si budemo podrška i oslonac, osobito u nevoljama životne dobi, vjere i poslanja.

Pedeset je godina mojeg misništva. Zaredio me je pomoćni zagrebački biskup Josip Salač u Remetama 10. siječnja 1971. Dan ređenja ujedno mi je bio i dan Mlade mise, a objed (za 540 uzvanika) priređen je, dobrotom pokojnog župnika Franje Juraka, u prizemlju crkve tada blaženoga Marka Križevčanina, na Selskoj cesti u Zagrebu.

Neću vam  govoriti o povijesti svojeg svećeničkog života kroz ovih 50 godina, niti o, rekao bih, „složenim“ i međusobno teško pomirljivim poslovima koje sam obavljao. Neka to ostane za sprovod, jer će to drugi vjerojatno ljepše prikazati.

Odgovorni u Provinciji povjeravali su mi poslove i zadatke za koje su držali da ću ih izvršiti u skladu s potrebama i njihovim očekivanjima. Osobno mogu reći da sam uvijek prianjao uz zadano kao da je to i moje neupitno uvjerenje. Ono što će mi ostati kao „drago mjesto“ moje povijesti svakako je moj znanstveni i pedagoški rad na crkvenim, državnim i privatnim učilištima, a radio sam na KBF-u, Teresianumu, SSD-u, Hrvatskim studijima i Phoenixu. Graditi ljude. Graditi ih snagom znanosti i vjere. Razumio sam to kao zahtjevno i odgovorno poslanje. Ponašao sam se krajnje pažljivo prema osobama i složenoj naravi vjere i znanosti. Htio sam da moja „profesija“ bude moja „professio“ – „službeno očitovanje“ mojeg identiteta – dukument poziva.

Moj odnos s Bogom bio je svakakav: i jadan i veličanstven, ali uvijek i samo „pošten“ – istinit u slabosti i istinit u milosti. Moja vjera je u stalnom traženju, pipanju i slutnji. Jutros u euharistijskom slavlju rekoh da je moje najveće iskustvo: vrijednost otajstva Božjega i njegov govor po vjeri. Mislim da nam gospodin Bog nije mogao dati ni bolji ni veći dar od vjere. Ona je jedina mogućnost povijesnog uprisutnjenja otajstava spasenja danas i našega „dodira“ s njima. Neviđeno svjetlo za spoznaju, ali i život često pun same „suše“, bez emocija i poleta.  Na svu sreću znam da Bog nije odsutan iz takvih stanja nas ljudi.

Moj odnos s Kristom je posve ljudski: isplati mu se vjerovati, jer nitko nije tako dosljedan kao on, nijedna mu riječ nije prazna. Žao mi je da u našem današnjem kršćanstvu (Crkvi) nije jača poruka o Kristovom humanizmu kao putu spasenja suvremenog svijeta. Presvetu Djevicu sam osobito upoznao na svojem putu „vjere“ kao ženu koja je uspjela nadići težinu svojih pitanja snagom svojeg oslanjanja na Riječ koja izlazi „iz Božjih usta“. O, kakve li „škole“ mukotrpnog i vjerničkog izrastanja: biti puni pitanja, a odgovor je samo jedan, no on nerijetko čeka prolaz vremena. Neka nas Duh Sveti odgaja za vjeru slušanja poruke Riječi u ovom vremenu.

Kao čovjek sklon sam boravku s običnim ljudima, a sebe sam prepoznavao među njima kao osobu kojoj drugi trebaju i koja bi mogla biti korisna drugima. Komunikaciju mi je olakšavala moja narav izravnosti i osobito poštivanje običnih ljudi.

Osobito sam privržen onim početnim vrijednostima kraja iz kojeg potječem: običaji, vrijednosti. Isprepliću se siromaštvo imutka i ljepota kraja, djetinje radosti i ozbiljna zamišljenost. Nezaboravni su trenutci svakog mojeg povratka na rodnu grudu. I moram priznati da sam u tome nezasitan, pa me drži misao da ću i mrtav počivati u krilu zemlje koja me iznjedrila.

I na kraju: obitelj me naučila da je lijepo biti zajedno. Zato sam u zajednici dionik blaga svih, svjestan da će ga biti onoliko koliko svaki donosi i pomno prati da ga ne nestane. Redovnička dimenzija moje egzistencije najviše govori o vrijednosti svakoga brata bez kojega ni mene nema.

Eto, malo vam otvorih svoju nutrinu, samo toliko da i vi vidite djelić onoga što se u njoj događa i u ovoj dobi – na rubu života. Hvala na vašoj pažljivoj prisutnosti. Hvala zajednici što je dio moje radosti. Hvala vama, dragi gosti, jer ste me htjeli obradovati. Hvala vam na lijepoj riječi i bratskoj podršci. Hvala Bogu koji mi je ostao vjeran, unatoč svim mojim jadima.

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.