Remete

Svetište Najvjernije Majke odvjetnice Hrvatske nalazi se na sjevernom dijelu Zagreba, na padinama šumovite Medvednice. Na ulaznim vratima remetskog svetišta stoji uklesano u kamenu: “Zdanje ovo podigla je Marijanska pobožnost”.

Iz povijesti svetišta

Povijest Remeta zapravo je započela dolaskom redovnika pavlina u Krivi dol (koji po dolasku pustinjaka dobiva ime Remete od lat. eremus – što znači pustinja). Pavlinski red, osnovan u Mađarskoj 1215. god. bio je pustinjački red i tražio je za svoje samostane takva skrovita, nenaseljena mjesta. U to doba, pretpostavlja se da je po zagrebačkoj gori bilo dosta pustinjaka koji su živjeli samotnjački po spiljama. Pavlini su ih, kako se čini, htjeli objediniti. U remetskoj dolini već je ranije postojala kapelica Majke Božje, jer je tu bio put koji je vodio prema s. Šimunu u Stubicu. Na tom mjestu nastao je samostan i prva zajednica pavlina, sastavljena od sljemenskih pustinjaka koje je vjerojatno okupio Iskvirin oko 1240. god. Prvi zapisani trag o postojanju Remetskog samostana potječe iz godine 1288. Te je godine, naime, plemić Miroslav sin Hečukov darovao samostanu “bl. Djevice kraj Zagreba” imanje Kratki dol na potoku Bliznec. Zagrebački kaptol udjeljuje pavlinima g. 1272. mjesto za drvenu crkvu i samostan. Na mjestu staroga samostana i crkve g. 1319. dao im je kralj Karlo Robert sagraditi novu crkvu i samostan. No taj novi samostan stradava u požaru i biva obnovljen tek g. 1410.

Tri su puta Turci pustošili remetsko svetište. Prvi put spalili su ga g. 1483. Kralj Matijaš Korvin daje ponovno izgraditi samostan i opasuje ga zidinama i podiže kulu za njegovu obranu. Unatoč čvrstih zidina i kule, Turci pod vodstvom paše Ferhat-bega Sokolovića, g. 1557 provaljuju i spaljuju samostan. No, pavlini ponovno grade samostan. Ali ubrzo, po treći put Turci, pod vodstvom Hasan-paše Predojevića, g. 1591. provaljuju u samostan. Razaraju i spaljuju samostan i crkvu. Odvode 12 pavlina i nakon mučenja vješaju ih na lipu kraj Vugrovca, nedaleko Remeta.

Nakon tih osmanlijskih razaranja, g. 1646. ponovno započinje izgradnja remetskog samostana, zalaganjem Martina Borkovića, zagrebačkog biskupa, bivšeg remetskog priora i pavlinskog generala. Samostan je temeljito obnovljen i obzidan novim zidom, a obnovljena je i crkva. Obnovljenu remetsku crkvu posvetio je 1654. zagrebački biskup Petar Petretić. Malo pomalo remetko svetište ponovno oživljava i vraća mu se stara slava. Poglavar remetskog samostana postaje redoviti zastupnik Hrvatskog sabora, a svetište dobiva naslov Advocata Croatiae. Remetsko svetište doživljava jedan od najtežih udaraca kada car Josip II g. 1786. ukida pavline. Samostan se zatvara, a redovnici bivaju raspršeni. Remetska crkva postaje područnom crkvom markuševačke župe. Biskup Maksimilijan Vrhovac g. 1812. utemeljuje župu Remete kojom upravljaju biskupijski svećenici. 9. studenoga 1880. Zagreb pogađa težak potres i remetska crkva biva teško oštećena. Na poziv kardinala bl. Alojzija Stepinca u Remete dolaze karmelićani g. 1959. a od 1963. upravljaju remetskom župom. G. 1988. svečano i na specifičan način proslavljena je 700. obljetnica svetišta. Završno slavlje bilo je za Veliku Gospu kad je u Remetama obilježen i završetak Marijanske godine za grad Zagreb. Predslavio ga je kardinal Franjo Kuharić uz predstavnike hrvatskih marijanskih svetišta i mnoštva hodočasnika.

Remetska crkva

Remetska crkva imala je, kako se to može vidjeti iz kratkog povijesnog prikaza, vrlo burnu povijest. Više je puta spaljivana, a teško je bila oštećena i potresom. Stoljećima su remetski pavlini gradili i dograđivali remetski samostan i crkvu. Između g. 1721. i 1722. radili su na produženju lađe stare gotičke crkve do crte fasade zvonika i samostana. U tome novom dijelu, izgrađeno je pjevalište koje leži na stupovima. Poznati pavlinski slikar Ivan Ranger, sa svojom školom, oslikava crkvu g. 1745. Zidnim slikama bili su urešeni svi zidovi svetišta, lađe, prostor pod pjevalištem, ispred njega i pobočna kapela. Freske ispod pjevališta rađene su prema ‘Librum votorum pavlina’; Ranger je vadio najznačajnije momente iz Egererove knjige ‘Farmacopea celestis (nebeska ljekarna)’ u kojoj su opisana i grafički prikazana čudesa koja su se dogodila zagovorom Gospe Remetske.

U svetištu “Najvjernije odvjetvice Hrvatske” na poseban način štuje se gotički čudotvorni Gospin kip. Gospin je oltar, nekoć drveni, stajao u južnoj, pobočnoj kapelici koja je podignuta g. 1645. i posvećena g. 1654. Budući da je bila sagrađena na vlažnu i nesigurnu tlu, zidovi su joj popucali. G. 1680. bila je produžena i iznutra temeljito urešena. Budući da se kapela više nije dala popraviti, Gospin kip biva prenesen g. 1702. na oltar sv. Pavla Pustinjaka. U kapeli su Tomo Jurjević (†1713), pavlinski kipar, i njegov pomoćnik Pavao Belina podigli oltar ranobaroknog stila. Dao ga je g. 1706. podići zagrebački kanonik Ivan Znika, a obnovljen je 1938. Za biskupa Vrhovca, oltar je premješten u svetište crkve, gdje se i danas nalazi. Teško pogođena potresom g. 1880., kapelica je srušena i nije više nikada niti sagrađena. Taj dio je zazidan i na bivšem ulazu u kapelicu danas se nalazi neogotički oltar Srca Isusova. Glavni oltar je vrlo visok i sagrađen je u dva ‘kata’. U središtu je donjeg dijela ponad menze svetohranište s kupolicom, a iznad njega drveni okvir s Gospinim kipom. Sa strane su kipovi svetih pustinjaka Pavla i Antuna. Na lukovima sjedi po jedan anđeo. Na drugom ‘katu’ nalazi se slika Presv. Trojice. Na vrhu je u sredini kip sv. Ivana Krstitelja – uzora pustinjačkog života.

Remetski Gospin kip predstavlja vitku i mladenačku Majku u stojećem stavu s razmjerno velikom Djetetom u naručju, koje desnicom grli Majku oko vrata. Djevičino je tijelo zaodjenuto haljinom i zaogrnuto gusto nabranim plaštem. Neki drže da je kip sa sobom donio, utemeljitelj samostana, pavlin Iskvirin, dok drugi misle da ga je izradio pavlin Pavao de Lomirhia. Na njemu stoji tekst: “1490. godine brat Pavo Poljak bî ga rezao”. Kada se Gospin lik gledao sa određene udaljenosti, s desne strane, mogao se primjetiti Gospin smješak. Dok danas, nakon temeljite obnove kipa g. 1998. to više nije moguće. Kipu je g. 1490. dodan drveni pozlaćeni kasnogotički ukrasni okvir, u kome se nalaze kipići sv. Barbare i Hedvige s desne, te sv. Katarine i sv. Agneze s lijeve strane.

Duhovnost karakteristična za remetsko svetište

Remetsko je svetište stjecište brojnih vjernika. Hodočastili su u nj banovi, župani, biskupi, svećenici, redovnici, puk Božji. Za vrijeme svoga upravljanja zagrebačkom biskupijom biskup Borković je svake subote hodočastio u Remete. Isto je činio i biskup Emerik Esterhazy. U remetsko svetište često su hodočastili i nadb. Bauer, kard. Stepinac i kard. Kuharić. Vjernici grada Zagreba često su hodočastili, predvođeni svojim pastirima, u remetsko svetište u teškim trenutcima hrvatske povijesti. Kard. Kuharić predvodio je k “Najvjernijoj Odvjetnici” pokorničko hodočašće zagrebačkih vjernika za mir u Domovini. Slično su činili i nadbiskupi Stepinac i Bauer, a posebno često procesije u Remete predvodio je biskup Borković. U remetskom svetištu događala su se po zagovoru Majke Božje i brojna čudesa. Zapisi o tim čudesima izgorjeli su u požaru. Ostala je “Farmacopea celestis” Andrije Eggerera i “Liber votorum”. Za razliku od svetišta u Mariji Bistrici, Sinju ili Trsatu gdje dolazi mnoštvo hodočasnika, remetsko svetište je svetište intime i mira. Svetište gotovo nikada nije prazno. Po cijeli dan je otvoreno i uvijek se zaustavi poneki automobil. Ljudi ne žele biti primjećeni i žele moliti u samoći pred Gospinim kipom. Tradicionalni proštenjarski dani su: Uskrsni ponedjeljak, Duhovski ponedjeljak, Velika i Mala Gospa. S velikim proštenjima prestalo se u Remetama pedesetih godina, jer tradicionalni dani, Uskrsni i Duhovski ponedjeljak postali su radni dani pa su ljudi morali ići na posao. No u to doba u Remete se dolazilo na izlet – jesti i piti. Jer kako se žali ondašnji župnik Rusan – Remetama je prošlo šezdesetak tisuća ljudi – gotovo sve pokretno iz Zagreba – a crkva je za vrijeme mise ostala poluprazna.

Novi čuvari svetišta karmelićani nastoje biti, koliko je god moguće, na raspolaganju hodočasnicima i nastoje da se u Remete, kao i u doba pavlina, dolazi na molitvu, a ne na izlete. Karmelićani žele Remete zadržati oazom mira i molitve jer ovo je svetište nastalo po molitvi i ovo svetište čini molitva.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

"U zemlju Karmela ja vas dovedoh da se hranite plodom i dobrotom njezinom." (usp. Jr 2,7)