Vrijeme posta
Isusa je Duh odveo u pustinju. Ondje je postio 40 dana i 40 noći. Pustinja, mjesto praznine (oplijenjenosti), mjesto gdje Bog vodi da bi progovorio srcu. Poslušajmo poziv koji nam Elizabeta upućuje: “U Korizmi, darujem vam susret u beskonačnosti Boga i njegove ljubavi. To će biti naša pustinja gdje ćemo, u društvu s božanskim Zaručnikom, živjeti u posvemašnjoj osamljenosti, jer samo u osamljenosti On progovara srcu” (L 156, gospođi Angles, 15. veljače 1903.).
Mojsije je postio 40 dana i 40 noći kad je susreo Boga u oblaku na brdu (Izl 24, 18); zatim je postio prije nego je dobio 10 zapovijedi na dvije kamene ploče (Izl 34, 28). I prorok Ilija je postio 40 dana i 40 noći prije nego je susreo Boga u blagom lahoru (1Kr 19, 8). Postom se pripremamo za susret s Gospodinom.
Jesmo li spremni postiti, da bi se pripremili za susret? U ovom prvom korizmenom tjednu, od čega mogu postiti, da bih se učinio raspoloživim za Gospodina, koji želi progovoriti mome srcu? Čega se mogu odreći i pokazati da se želim učiniti jednostavnijim, da bih bio raspoloživ za Onoga koji je izvor života? Postiti se može od mnogo čega, a ne samo od hrane; na svakome od nas je da pronađemo način posta u kojem ćemo više rasti u slobodi… A to se mora ostvarivati u radosti. To nije na prvom mjestu čin odricanja od nečega, nego čin ljubavi prema Onome koji mi dariva život.
U svom dnevniku Elizabeta nam pokazuje svoju radost da može postiti: “Uspjela sam postiti tri dana svako jutro, bez da mama primjeti. Kako sam samo sretna što mogu činiti ove male žrtvice za moga Isusa!” (D 4). Četiri dana kasnije priznaje: “Moja majka je saznala da nisam pojela doručak jutros i vikala je na mene. Da opet to ponovim? Mislim da ne” (D 6). Elizabeta želi nešto ponuditi Isusu i odlučuje postiti, ali kad je njena majka to primjetila, odlučuje prestati iz poslušnosti prema njoj. U jednom pismu – kad je već bila u Karmelu – piše: “Učitelj je rekao našoj svetoj majci Tereziji da više voli njenu poslušnost, nego pokore druge jedne svetice” (L 309). Elizabeta ovdje misli na Izvještaj 23, u kojem Terezija Avilska govori kako Isus više voli da je poslušna ispovjednicima, nego da sebi nameće velike pokore kao Katarina iz Cardone.
Ne zaboravimo da post ima smisao u tome da nas oslobađa da više ljubimo. To nipošto nije još jedna “točka” koju treba obaviti da bismo dobili nekakvo priznanje. Ne bi li bilo dobro podnijeti našu ideju o postu na prosudbu nekome, tako da ga zaustavi ako je pretjeran ili pojača ako je premalen? To bi značilo odreći se svoje volje i otkriti dobrobit oslanjanja na druge, i time iskazati svoje predanje Gospodinu.
Vrijeme duhovnog boja
Završivši vrijeme posta, Isus ulazi u duhovnu bitku protiv napasnika, Sotone, koji dolazi da ga iskuša. Prilikom pučkih misija u Dijonu, od 4. ožujka do 2. travnja 1900. godine, Elizabeta je u svoj dnevnik zabilježila neke glavne točke. Nakon kateheze u subotu 18. ožujka u 9h, ona piše: “Život je bitka (Job 7, 1). Cijeli život ćemo biti kušani na ovaj ili onaj način. Sama po sebi, kušnja nije grijeh, čak ni ako možda u njoj nađemo zadovoljstvo, sve dok se osjećaji i misli ne okrenu prema njoj. Ne pokušavajmo se boriti protiv misli koja okupira našu maštu. Najbolja taktika je misliti na nešto drugo. Bog nam je dao oružje protiv napasti: ‘Bdijte i molite’ (Mt 26, 41). S Bogom smo sigurni u pobjedu. Bog nikada ne dopušta napast a da nam ne dadne milost da joj se odupremo. Da, ‘sve mogu u onome koji me jača’ (Fil 4, 13)” (J 73).
Ovo učenje koje je primila prodire u njenu dušu: na kraju svoga života piše u dugačkom pismu svojoj mladoj prijateljici Françoise de Sourdon, koju od milja zove Framboise (malina): “Sjeti se da ‘u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim’ (Ef 1, 4). Također sv. Pavao nam neprestano govori da se ne bojimo borbe, kušnje. ‘Kada sam slab,kliče apostol, onda sam jak, jer se tada u meni nastanjuje snaga Kristova’ (2 Kor 14, 10.9)” (GV 12). Framboise je sedam godina mlađa od nje i Elizabeta u njenom “vatrenom” karakteru prepoznaje infatilnost u svom vlastitom karakteru. Elizabeta je imala “vulkanski” karakter i ispade ljutnje, kako to priznaje svojoj sestri Giti. Za ljubav majčinu i Božju, ona će se oštro boriti protiv svojih pogrešaka – djelima i molitvom Isusu. Njena prva ispovijed, a osobito prva pričest, pomoći će joj da se duboko promijeni. A mi, računamo li na pomoć sakramenata Crkve u borbi protiv napasti, i da bi izdržali u duhovnom boju?
Na početnim stranicama svog dnevnika, 1899. godine, kad je imala 19 godina, Elizabeta je napisala: “Danas sam radosna zato što sam imala priliku Isusu ponuditi mnoge žrtvice kako bih pobijedila svoju preizraženu slabost (ljutnju). Koštalo me mnogo i vidim koliko sam slaba. Kad iskusim neku nepravdu, osjećam kao da mi krv ključa u venama, sve se u meni pobuni… Ali Isus je bio sa mnom, čula sam njegov glas u svome srcu i bila sam spremna sve izdržati za njega!” (J 1). Elizabeta je iskusila iskušenja, borbu protiv svojih pogrešaka. Čak i kasnije ona bdije nad sobom, jer zna da, kad je narav prepuštena sama sebi, brzo se vrati na stare pogreške. A ljubav prema Isusu daje da se izdrži bitka. Gradeći na svom vlastitom iskustvu, želi pomoći i nama, kako vidimo iz pisma koje piše pred kraj života svom prijatelju Charlesu Hallou: “Morat ćeš izdržati bitke, moj mali brate, naići ćeš na mnoge prepreke na putu života; ali nemoj se obeshrabriti. Zovni me u pomoć, da, zovni u pomoć svoju malu sestru. Tako ćeš umnožiti radost u njenom Nebu. Biti će jako sretna da ti može pomoći da pobjediš, da budeš dostojan Boga” (L 342). U zajedništvu sa svetima ne libimo se pozvati u pomoć Elizabetu u našim borbama, mukama i našim kušnjama.
Vrijeme slušanja Riječi
U svojim borbama protiv napasnika Isus pobjeđuje. Pri svakom protivnikovom pokušaju napastovanja,, Isus izvlači odgovor iz Pisma, osobito Tore, Zakona koji je Bog dao svom narodu. U jednom odlomku karmelskog Prvotnog pravila koji govori o duhovnom boju piše: “Svagda čvrsto držite štit vjere, kojim ćete odbiti sve ognjene strijele zlog neprijatelja. […] Mač Duha, a to je riječ Božja, neka je obilato prisutan u vašim ustima i vašim srcima da sve što budete činili bude po riječi Gospodnjoj.”
Da bi izdržali u duhovnom boju, moramo se osloniti na riječ Božju. Isus potvrđuje riječi Ponovljenog zakona: “Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta” (Pnz 8, 3; Mt 4, 4). Mi se hranimo riječju Božjom kako bismo otkrili da smo svoj život primili od samoga Boga. Uzimamo vrijeme posta da bismo sjeli za stol Riječi. Zanimljivo je vidjeti u Elizabetinim pismima s kojom lakoćom iz njenog pera izlazi riječ Božja da bi osvijetlila njene misli. Dobar primjer imamo u pismu “Veličina našeg poziva” koje šalje Framboise [Françoise de Sourdon], koje smo gore već citirali. U ovom prvom tjednu korizme, zapitajmo se: kakav je naš odnos sa Svetim pismom? Hranimo li se njime i da li prebiva u našim srcima i u našim ustima? Da li smo sposobni boriti se oružjem Riječi protiv napada neprijatelja? Možda trebamo odvojiti malo više vremena za čitanje i meditiranje svagdašnjih ili nedjeljnih liturgijskih čitanja?
U današnjem evanđelju (1. korizmene nedjelje) vidimo dva različita citiranja Riječi: kada Riječ citira Neprijatelj da bi Isusu postavio zamku, i kada to čini Isus koji se ponizno utječe Bogu riječima Pisma i tako uspostavlja vezu s Ocem. Elizabeta je pažljiva čitateljica riječi Božje. U njoj otkriva plan koji Bog ima za nju i za one koje On poziva da ga slijede. U posljednjim duhovnim vježbama koje piše nekoliko tjedana prije smrti, Elizabeta piše:
“Živa je – kaže sv. Pavao – Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu (Heb 4, 12). Zato je ova riječ sposobna ogoliti dušu, to je njena narav i njena svrha. Ona čini i stvara ono što izražava i na što ukazuje, naravno uz pretpostavku da se duša dopusti oblikovati. Slušati riječ nije dovoljno, moramo je i čuvati (Iv 14, 23) i čuvajući je duša će biti ‘povećena u istini’. To je Učiteljeva želja: ‘Posveti ih u istini: tvoja riječ je istina’ (Iv 17, 17). Zar nije ovo obećao onome tko čuva njegovu riječ: ‘Otac moj će ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti’ (Iv 14, 23)? Čitavo Trojstvo prebiva u duši koja ljubi u istini, tj. koja čuva njegovu riječ” (UR 27-28).
Elizabeta nas poziva da se prepustimo stvaralačkom djelovanju Riječi. Samo Riječ Božja može nas ogoliti, učiniti jednostavnijima iznutra, pod uvjetom da joj to dopustimo. Elizabeta naglašava da nije dovoljno samo slušati riječ, nego je treba čuvati, dopustiti joj da stanuje u dubini našeg bića i da odjekuje u nama, stvarajući u nama sklad. Čuvati riječ znači dopustiti Presvetom Trojstvu da se nastani u nama. Time smo onda odgovorili milosti primljenoj na krštenju. Krenimo tim putem ovaj tjedan uz pomoć sv. Elizabete.
br. Didier-Marie Golay, OCD (samostan u Lisieuxu)