Na visokoj planini s Isusom

Odlomak iz Evanđelja po Mateju koji se čita u liturgiji izostavlja uvodne riječi “nakon šest dana” iz izvještaja o Preobraženju. Tri evanđelista Matej, Marko i Luka usuglašeni oko događaja Isusova Preobraženja i razgovora koji je Isus vodio sa svojim učenicima. U tome razgovoru, nakon što se pomolio, Isus pita: “Što ljudi kažu, tko je Sin Čovječji?” (Mt 16,13), i: “A što vi kažete?”. Upitao je: “A što vi kažete, tko sam ja” (Mt 16,15). “Šimun Petar je odgovorio: ‘Ti si Mesija, Sin Boga živoga.'”(Mt 16, 16). Zatim je Isus govorio o svojoj smrti (Mt 16, 21), te je pozvao učenike da uzmu svoj križ i slijede ga (Mt 16, 24). Izvještaj o Preobraženju treba se čitati u ovom kontekstu. Preobraženje i križ su u međusobnom odnosu i neraskidivo su povezani. To je dodatno pokazano prisutnošću tri učenika, Petra, Jakova i Ivana. Upravo ta trojica koji će vidjeti svijetlo i blistavo Isusovo lice, vidjet će to isto lice prekriveno krvavim znojem u Getsemaniju (Mt 26, 37).

Sv. Elizabeta od Trojstva imala je živu svijest da je izabrana od Gospodina. Bila je presretna kad je pročitala kod sv. Pavla: “Tako, u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim” (Ef 1,4). Ovaj navod pojavljuje se sedamnaest puta u njezinim spisima. Nije se ustručavala primijeniti ga na one kojima je pisala i koji su živjeli u svijetu. Tu se radilo o otkriću da je osoba izabrana i pozvana od Gospodina da se popne s njim na visoku planinu i ostane s njim u bliskoj povezanosti. Radilo se o izdvajanju vremena, čekanju, kako bi nam se Krist razotkrio kao što se pokazao svojim učenicima.

A onda se “preobrazi pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma” (Mk 9,2-3). Učenici pred sobom gledaju Isusa iz Nazareta, ali je u tom trenutku velika slava njegova božanstva vidljiva u njegovoj čovječnosti. Teofanija, pojavak Boga koji se otkrio učenicima na gori Tabor, svečano je potvrđena na Kalcedonskom saboru: “Isus je pravi Bog i pravi čovjek”. On je jedini posrednik. Pisac Poslanice Hebrejima nam govori da je Isus “sjaj Božje slave” (Heb 1,3). Sveti Pavao ga naziva “Gospodin slave” (1 Kor 2,8).

U svojoj poznatoj molitvi Presvetom Trojstvu 21. studenog 1904. godine Elizabeta je napisala: “O moja ljubljena Zvijezdo, očaraj me da više ne mogu izaći iz tvojeg sjaja” (Pers. 15). Ona je dovedena na Goru Karmel kako bi bila obasjana svjetlom Kristovim. Kako je napisala gospođi Angles, koja je živjela u Pirinejima: “Nikada više neću otići u vaše prekrasne planine, ali ja ću vas pratiti tamo u svojoj duši i srcu, i pitati Onoga koji je naš “rendez-vous” (mjesto sastanka) da nas privuče na one druge planine, one božanske vrhunce koji su tako visoko iznad zemlje da gotovo dodiruju Nebo; ostajem u potpunosti sjedinjena s vama pod zrakama Sunca ljubavi!” (Pismo 184). Jednom svećeniku je napisala: “Neka vas On podigne u svjetlu vjere k Njegovim visinama, gdje se živi samo od mira, ljubavi, sjedinjenja, i učini da svijetlite zrakama božanskog Sunca” (Pismo 193). Odazovimo se Isusovom pozivu i penjimo se s njim na visoku goru, gdje će nas obasjati njegovo svjetlo.

Razgovor s Kristom

“I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom” (Mt 17,3). Mojsije i Ilija su dva poznata lika iz  Starog zavjeta. Mojsije je izveo izabrani narod iz ropstva u Egiptu. Bog mu je dao zapovijedi. On je cijenjen kao autor Tore, Zakona koji je Bog dao svome narodu kako bi po njemu živjeli. Ilija je prorok koji je “stajao pred Bogom živim” (1 Kr 17,1). Na Karmelu je oslobodio izabrani narod od robovanja idolima i lažnim bogovima. Predstavlja sve one koji su bili potaknuti Duhom Svetim i koji govore u njegovo ime.

Poput Isusa, obojica su postili četrdeset dana. Mojsije i Ilija jedine su dvije osobe Starog zavjeta koje su vidjeli Boga (Izl 33,8-23; 1 Kr 19,12-13). Kod Preobraženja na brdu Tabor, kada Mojsije i Ilija razgovaraju s Isusom, oni vide Sina Božjega koji u svom čovještvu ujedinjuje obojicu (lik Mojsija i lik Ilije). Mojsije i Ilija, Zakon i Proroci, u razgovoru s Isusom, koji nije došao ukinuti Pisma, nego ih ispuniti. Dva izabrana svjedoka su tu da potvrde istinitost događaja. Isus je ujedno i novi Mojsije i novi Ilija. Razumijemo li da trebamo čitati Sveto pismo, a posebno Stari zavjet, kako bismo otkrili koja je to obećanja Isus došao ispuniti?

Elizabeta spominje Mojsija i Iliju u svojem razmatranju Svetog pisma. Prvi put kad ih spominje, upućuje na tekst Poslanice Hebrejima (Heb 11,27) kako bi ustvrdila da je “u svojoj vjeri Mojsije bio postojan, kao da pred sobom gleda nevidljivoga Boga” (Nebo u vjeri 20; Posljednje duhovne vježbe 10). Ona je nadahnuta knjigom Le Banquet Sacré (Sveta gozba), koju su u to vrijeme karmelićanke puno čitale i proučavale, te piše: “Ja ću biti mali Mojsije na gori” (Pismo 218). U Le Banquet sacré mogla je pročitati ove misli o karmelskoj redovnici: “Ona je Mojsije na brdu. Podiže ruke k nebu kako bi vođama nebeske vojske, koji se bore u ravnici, pomogla izvojevati pobjedu.” To je aluzija na Izl 17,11. Biti na gori, moliti, razgovarati s Isusom. U svom pismu jednoj karmelićanskoj novakinji, napisala je: “Zahvalna sam Onome koji je htio ujediniti nas u sebi i hvala mu što te je zagrlio svojom desnicom da te povede na goru Karmel, koja je potpuno osvijetljena zrakama Sunca pravde. (…) Živjeti u prisutnosti Božjoj, baština je koju je sveti Ilija ostavio djeci Karmela” (Pismo 299).

Poput Mojsija i Ilije, Elizabeta stoji na “gori Karmelu”, stoji pred živim Bogom, pred Isusom Kristom, pravim licem Oca. Ona nas poziva da komuniciramo s Njim u tišini. Piše svojoj prijateljici Germaine de Gemeaux: “I na gori Karmelu, u tišini, samoći, neprestanoj molitvi koja se u svakom djelu nastavlja, karmelićanka već živi kao da je u Nebu: ‘Od samoga Boga.'” (Pismo 133). Kasnije, ona joj daje ovu predivnu definiciju molitve: “Uvijek voli molitvu, draga Germaine! Kad kažem molitvu, ne mislim na to da treba nametnuti sebi mnogo usmenih molitava koje treba svaki dan izgovoriti, nego je to uzdignuće duše Bogu u svim stvarima, i to nas uzdignuće stavlja u neku vrst neprestane povezanosti s Presvetim Trojstvom, dok jednostavno izvršavamo sva svoja djela pod njegovim pogledom” (Pismo 252). Ako želimo da naši životi budu istinska molitva – djelo izvršeno pod pogledom Presvetog Trojstva – moramo izdvojiti vrijeme kako bismo se uspeli s Isusom na vrh planine i slušali (Pers. 13).

Postani savršen slušatelj

“Ovo je Sin moj, Ljubljeni; u Njemu mi sva milina. Slušajte ga!” (Mt 17,5). Očev glas potvrđuje da je Isus “Njegov sin”, “u kojemu mu je sva milina”.  Poziva nas da ga slušamo, da slušamo njegovog Sina. Šimun Petar, slušatelj, čije ime “Šimun” ima isti korijen kao i Šema (“Čuj, Izraele”), zabilježio je ovaj događaj: “Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori. Tako nam je potvrđena proročka riječ te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim” (2 Pet 1, 18-19). U svojoj lijepoj molitvi Presvetom Trojstvu, Elizabeta je napisala: “O vječna Riječi, Riječi moga Boga, želim provesti svoj život slušajući te, želim postati savršeno poučljiva da sve naučim od tebe” (Pers. 15).

Isto govori u pjesmi koju je napisala za Božić 1903. godine:

Želim provesti svoj život s tobom,
O Riječi, slušati te,
Preplavljena Tvojim svjetlom tako,
Da samo ljubiti znam. (Pjesma 88)

Počela je rano slušati Isusa Krista, Božju Riječ. Napisala je svom ispovjedniku, kanoniku Anglesu: “Čak i usred svijeta, može ga se čuti u tišini srca koje želi pripadati samo Njemu!” (Pismo 38). Majci savjetuje: “Slušaj ga, budi vrlo tiha” (Pismo 103). Piše svojoj prijateljici Germaine de Gemeaux: “Postanimo vrlo tihe da možemo slušati Onoga koji nam ima toliko toga reći, a budući da i ti imaš ovu strast slušati ga, srest ćemo se kod Njega i čut ćemo skladnu melodiju Njegove duše” (Pismo 164).

U pjesmi koju je napisala sestri Agnezi od Isusa i Marije 1902., Elizabeta isprepliće “slušanje u tišini” sa “svijetlim oblakom Preobraženja”:

Zar već niste razumjeli veliku tišinu,
Himan ljubavi pjevan odozgo?
Sestro, zaboravimo izgon i patnju
I neka naša srca pozdrave ovaj predivan dan!
Zar ne vidite vječni sjaj,
Trojstvo koje bdije nad nama?
Nebo se otvara: slušaj… pozvani smo …
Budimo tihi, moja sestro, Zaručnik je ovdje! …

Zar ne vidite sjajni oblak
Koji zrači na nas svojom čistoćom?
O, ostanimo tihe,
I gledajmo vječnu ljepotu!
Pogled našeg Krista pročišćava
Sve što dodiruje Božjom čistoćom.
Sestro, ostanimo, da On nas blagoslovi,
Duše u Njegovoj duši, oči u Njegovim očima. (Pjesma 85)

Elizabeta nam pokazuje put tišine – tišine koja nas oslobađa od nas samih da bismo mogli gledati na Isusa Krista, kako bi Njegova riječ prodrla u naša srca i ostvarila u njima svoja djela.

Korizma je pravo vrijeme za uspon na goru s Isusom, da bismo ga bolje upoznali razmatrajući Sveto Pismo, slušajući Njegove riječi, motreći Njegovo otajstvo. To je vrijeme ostavljanja, oslobađanja od svega što je suvišno, kako bismo se uskladili s “Isusom u osami”. Na koncu, to je vrijeme da se dopustimo oblikovati kako bismo imali hrabrosti slijediti Isusa na putu prema Golgoti, na križnom putu, te kako bismo s njim pošli iz ovoga svijeta k Ocu, u svjetlu Uskrsnuća.

o. Didier-Marie Golay, OCD (samostan u Lisieuxu)