Uskladiti naše zagovorne molitve s Evanđeljem
Prije dva tjedna, Isus se očitovao ženi Samarijanki kao Izvor žive vode. Prošli tjedan, pokazao se slijepcu kao Svjetlo svijeta, Svjetlo istinito. Ova očitovanja dosežu svoj vrhunac ove nedjelje, kada Isus očituje sebe Marti i Mariji, kao “uskrsnuće i život” (Iv 11, 25). Predstavljajući se kao “uskrsnuće i život”, Isus nam očituje svoje božanstvo. No u ovim recima Ivanova evanđelja zadivljujuća je bliska povezanost Isusova božanstva s njegovim čovještvom. Njegovo čovještvo je vidljivo u njegovu prijateljstvu s Martom, Marijom i Lazarom. Nekoliko puta se u tekstu govori kako je Isus volio Lazara (Iv 11, 3. 5. 36). Sestre šalju poruku Isusu: “Onaj koga ljubiš, bolestan je” (Iv 11, 3). Isusa je jako dirnula njihova žalost. Bio je potresen kada se približio Lazarovu grobu, i zaplakao je (Iv 11, 33. 35). U tome vidimo Isusovo čovještvo, i u punini svoga čovještva, koje sadrži i naše, On nam se očituje kao “uskrsnuće i život”.
Osvrnimo se malo na treći redak: “Gospodine, onaj koga ljubiš bolestan je.” Ova poruka, koju su Marta i Marija poslale Isusu, može uvelike promijeniti naš način poimanja zagovorne molitve. Često kad molimo, mi nesvjesno govorimo Bogu što mu je činiti: učini ovo, učini ono; ozdravi ovu osobu; zaposli onu osobu; pomozi mojem unuku da diplomira itd. Ukratko, mi zapovijedamo Bogu da nam služi. Sv. Ivan od Križa nam, nasuprot tome, u svom Duhovnom spjevu (2. i 8. strofa), pokazuje kako trebamo moliti za nekoga. Prvo nam govori o Djevici Mariji u Kani. Ona se zadovoljava time da Isusu ukaže na trenutnu situaciju: “Vina nemaju!” (Iv 2, 3). Sv. Ivan potom ukazuje na već spomenutu perikopu: “Lazarove sestre, umjesto da traže od Gospodina da ozdravi njihovog brata, govore mu samo da je onaj koga on ljubi bolestan”. Treba samo vjerovati u Boga u svakoj situaciji, tako da On može djelovati po naumima svoje ljubavi; tako da se ostvaruje njegovo kraljevstvo u svakoj situaciji; tako da se sveti njegovo ime u svakoj situaciji. Na ovaj način možemo mijenjati svoj stari način mišljenja i djelovanja, i uskladiti ga s Evanđeljem.
Pet puta u svojim pismima Elizabeta citira ovaj dio Evanđelja kako bi pokazala onima kojima piše da je uistinu povjerila svoje molitvene nakane Bogu (Pismo 96, 147, 155, 257 i 263). Povjerila je Bogu događaje i ljude za koje moli, u tihom uzdanju. U nekoliko prilika je spomenula “širenje srca” za one koje je napustila kad je ušla u Karmel: “Čini mi se da dobri Bog ne ograničuje srca onima koji mu se predaju. Naprotiv, on ih širi i čini da se i iza rešetaka ne zaborave oni koje smo ostavili vani. Što smo bliže Bogu, to više ljubimo” (Pismo 265). U jednom pismu svojoj dragoj prijateljici Framboise spominje svoj način zagovorne molitve: “Podignem svoje oči i pogledam u Boga i onda ih spustim na tebe, izlažući te zrakama Njegove ljubavi. Framboise, ne koristim riječi kada govorim s Njim o tebi. On me ovako razumije još bolje, jer više voli moju šutnju” (Uzvišenost našeg poziva 1).
Predanje stvarateljskom Božjem djelovanju
Isus se vraća u Betaniju i prvo susreće Martu, koja očituje svoju vjeru u uskrsnuće od mrtvih u posljednji dan. Isus joj na to odgovara: “Ja sam uskrsnuće i život. Onaj tko vjeruje u mene živjet će ako i umre; i onaj koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada” (Iv 11, 25-26). Ovo je za nas jako važno, jer nam Isus pokazuje da, ako vjerujemo u njega, nećemo samo biti uskrišeni u posljednji dan, nego smo već sada uskrsnuli. Jesmo li toga svjesni? Djeluje li već taj novi život u nama? Jesmo li svjesni da smo milošću krštenja umrli grijehu, kako bismo oživjeli u Kristu? Činimo li sve što je u našoj moći da se ova božanska klica uskrslog života u nama razvije i zaživi?
Već smo uskrišeni! To uskrsnuće će biti potpuno ostvareno nakon smrti, ali već sada smo suuskrsli s Kristom, jer vjerujemo u Njega i živimo s Njim. Kao Marta, ispovijedamo: “Da, Gospodine, vjerujem.”
Može nam u tome pomoći Elizabetin primjer. Ona nikad nije prestala “raspirivati vjeru” u sebi. U molitvi Presvetom Trojstvu kaže: “Da te nikad ne bih ostavila samoga, nego da cijela budem tamo, potpuno budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, potpuno prepuštena tvom stvarateljskom djelovanju” (Osobne bilješke 15). Ona potiče one kojima piše da vjeruju u Kristovu prisutnost u njima. U jednom pismu Françoise de Sourdon piše: “Budi jaka u vjeri, tj. nikad ne djeluj osim u velikom Božjem svjetlu, a nikada po utiscima svoje mašte. Vjeruj u to da te On ljubi i da ti želi pomoći u poteškoćama. Vjeruj u Njegovu ljubav, Njegovu preobilnu ljubav (Ef 2, 4), kako kaže Pavao. Hrani svoju dušu mislima o vjeri, one će ti je otkriti u svom njenom bogatstvu, kao i svrhu za koju ju je Bog stvorio. Ako tako živiš, tvoja pobožnost nikada neće biti prožeta nervozom i strahom, nego ćeš biti u istini. Tako je lijepa istina, istina ljubavi! ‘On me ljubio i predao samoga sebe za mene’ (Gal 2, 20). To, dijete moje, znači biti u istini. Zatim, rasti u zahvalnosti. To je zadnja točka ovog programa, ona je njezina posljedica. Ako hodiš ukorijenjena u Isusu Kristu, utvrđena u svojoj vjeri, živjet ćeš u zahvalnosti: u ljubavi djece Božje. Pitam se kako bi duša koja je okusila ljubav prema njoj samoj koja se nalazi u Božjem srcu, mogla ne biti uvijek radosna u patnjama i trpljenjima” (Uzvišenost našeg poziva 11-12).
Prihvatiti sve iz ruke Božje. Sjetimo se da je, kad je pisala ovaj tekst, Elizabeta bolovala od Addisonove bolesti, zbog koje nije mogla normalno jesti i koja je jako oslabila njen metabolizam. Dopustimo Elizabeti da nam povjeri svoju tajnu: “Živimo s Bogom kao s prijateljem, učinimo našu vjeru živom vjerom, tako da budemo u zajedništvu s Njim u svemu, jer upravo je to ono što čini svece. Mi već imamo Nebo u nama samima, jer Onaj koji ispunja svojim svjetlom one već proslavljene u blaženom gledanju, daje se nama u vjeri i u otajstvu. Čini mi se da sam ja već našla svoje Nebo na zemlji, jer Nebo je Bog, a Bog je u mojoj duši. U dan kad sam to shvatila, sve se za mene rasvijetlilo i htjela bih šapnuti ovu tajnu onima koje ljubim, tako da i oni u svemu uvijek prianjaju uz Boga i da se ispuni Kristova molitva: ‘Oče, daj da budu savršeno jedno!'” (Pismo 122).
Postanimo suosjećajni kao Isus
U ovom evanđelju vidimo Isusa ganuta zbog boli njegovih prijatelja. U Elizabetinim pismima uočava se ista takva suosjećajnost. Spomenut ćemo ovdje samo tri takva slučaja. Prvo, piše gđi Farrat, koja je izgubila muža: “Upravo sam shvatila da Vam Bog dolazi sa svojim križem tražeći od Vas najveću žrtvu, i ja Ga molim da On bude Vaša snaga, Vaša potpora i božanski Utješitelj! Cijela moja duša i moje srce sada je jedno s Vašim, jer sami znate, draga gospođo, kakva me duboka naklonost povezuje s Vama. Danas dijelim s Vama Vašu bol, a između redaka čitajte ono što moje srce ne može izreći. U ovakvim kušnjama samo Bog može govoriti, jer on je najbolji Utješitelj! Evanđelje kaže da je kod Lazarovog groba, vidjevši Mariju žalosnu, Krist bio ganut i zaplakao… On Vam je jako blizu, draga gospođo – ovaj Učitelj čije je srce tako samilosno” (Pismo 195).
Sljedeći citat je iz pisma o. Chevignardu prigodom smrti njegova oca. Iako mu je nedavno pisala, ne oklijeva iznova uzeti olovku u ruke da bi izrazila svoju molitvenu potporu nakon što je saznala za smrt njegova oca: “Nedavno sam Vam pisala, da bih potom saznala za ovu bolnu žrtvu koju Bog traži od Vašeg srca, te moja duša mora reći Vašoj kako je ujedinjena s njom u ovoj kušnji. Čini mi se da u ovakvoj situaciji samo Učitelj može govoriti, On čije je božansko srce puno ljubavi bilo potreseno kod Lazarova groba. Zato možemo pomiješati svoje suze s Njegovim i, oslanjajući se na Njega, ponovno zadobiti snagu i mir. Mnogo molim za dušu Vašeg oca. On je uistinu bio pravednik o kojem Pismo govori, i kako to može biti utješno za Vas, da u njegovo životno predvečerje vidite jedan ispunjen i lijep život! Za njega, veo je pao, otajstvena sjena je nestala, on je već ugledao… Velečasni, pratimo ga putem vjere u tim predjelima ljubavi i mira. Sursum corda! [Gore srca], sve mora imati svoj završetak u Bogu; jednog dana će On reći svoj ‘veni’ [‘dođi’] i nama; tada ćemo, kao malo dijete na srcu svoje majke, zaspati u Njemu, i u Njegovom svjetlu ćemo vidjeti svjetlo… À Dieu, Monsieur l’Abbé, živimo u visinama, daleko, daleko, u Njemu… u nama… I, pošto smo kroz zajedništvo svetih ujedinjeni s onima koji su nas napustili, obuhvatimo zajedno molitvom dušu Vašega oca, kako bi – ako već nije – mogao vječno uživati u gledanju licem u lice. Ostajem sjedinjena s Vama u svjetlu Božjeg lica” (Pismo 200).
Ovo predivno pismo u isto vrijeme izražava suosjećanje, vjeru i zajedništvo svetih. Na kraju, citirajmo jedan dio pisma koje je napisala gđi de Sourdon u prigodi smrti njene sestre. Elizabeta je već pri kraju svog ovozemnog putovanja, ali ni tada ne misli na sebe, nego je i dalje pažljiva prema drugima: “Iako sam jako bolesna, naša časna majka mi je dopustila da Vam pošaljem ovih par redaka, jer bila bi mi prevelika žrtva ostati u šutnji u ovoj teškoj situaciji koja je zadesila Vašu obitelj. (…) Mislim da ću se i ja uskoro pridružiti onima koji su nas napustili. Draga gospođo, ona je otišla Životu, Svjetlu, Ljubavi” (Pismo 313). Elizabeta je ponovno potvrdila svoju vjeru riječima koje su – drugim redoslijedom – bile posljednje koje je izgovorila na ovoj zemlji: “Idem k Svijetlu, Ljubavi, Životu.” Ona nam budi nadu u uskrsnuće koje je već prisutno u nama.
br. Didier-Marie Golay, OCD (samostan u Lisieuxu)