Vježba Božje prisutnosti – brat Lovro od Uskrsnuća

Brat Lovro od Uskrsnuća (1614.-1691.)

Četiristogodišnjica njegova rođenja

Draga braćo i sestre,

Tijekom Generalnog kapitula održanog u Avili 2009. god., braća su zatražila da 2014. god. i u sjeni nadolazeće petstogodišnjice rođenja naše majke Terezije od Isusa obilježimo i četiristogodišnjicu rođenja njenog duhovnog sina, rođenog 1614. god., poniznog brata karmelićanina ne-svećenika, poniznog, ali veoma omiljenog među mnogim kršćanima diljem svijeta, pa čak i među nekršćanima: brata Lovre od Uskrsnuća. Njegovi jednostavni, ali prikladni i sjajni spisi, prevedeni su do sada na brojne jezike, u mnogo izdanja.

Godine 1991., prigodom tristogodišnjice njegove smrti, naš otac Camilo Maccise, u ono vrijeme generalni poglavar, napisao je vrlo vrijedno pismo o duhovnosti i poslanju brata Lovre (usp. Acta OCD, 1991-1992, str. 451-458). Ja bih isto tako želio nešto ukratko reći o ovom sinu Karmela, polazeći od dva glavna razdoblja njegova života, a oba su veoma značajna: Najprije o “mladom laiku” Nicolasu Hermanu (to je njegovo građansko ime), a zatim o „bratu redovniku OCD“, Lovri od Uskrsnuća.

Nicolas Herman, kao mladi laik

frozen_winter_tree_by_hokota-d35iod4Gledajući iz jednostavne ljudske i kršćanske perspektive, već je ovo prvo razdoblje njegova života veoma važno za nas, koji hodimo u svjetlu Krista i Karmela, bilo u laičkom životu, bilo kao redovnici ili redovnice.

Godine 1614., ne znamo točno kada, Nicolas je kršten u skromnoj crkvici malog sela Hérménil, u pokrajini Lorraine (Lorena), koja je u to doba bila nezavisno Veliko vojvodstvo, a sada je dio Francuske. Veoma malo znamo o njegovoj obitelji i o njegovu obrazovanju u tom ruralnom okruženju. Međutim, jedan je događaj trajno obilježio cijeli njegov život. Jednog zimskog dana, dok je kao osamnaestogodišnjak kontemplirao o ogoljelom drvetu s kojeg je otpalo lišće, i promišljao o kozmičkom buđenju koje se u prirodi odvija svakog proljeća, Nicolasa je obuzeo dubok osjećaj Božanske Prisutnosti i Božanske Providnosti, vrutka života koji se nikada ne prestaje razotkrivati. Um mu je ispunilo posve novo svjetlo probuđene vjere. Bog mu je postao blizak, prisutan u svim stvarima. Ovo iskustvo Boga živoga utisnut će se u dubine njegove duše.

U ono doba, život u pokrajini Loreni bio je veoma težak; vodio se „Tridesetogodišnji rat“ ispunjen strahotama, silno razoran, ubilački i nemoralan. Nicolasa su unovačili u vojsku Velikog Vojvodstva. U to burno doba, njegova je duša izgubila prekrasno viđenje koje je otkrila s osamnaest godina. Kasnije, on će oplakivati počinjene grijehe, ali ne znamo točno na što se to odnosi. Nekoliko puta se suočio sa smrću. Godine 1635., bio je teško ranjen tijekom opsade grada Rambervilliersa, kojega je Vojvoda Lorenski ponovo pokušao osvojiti. Nicolasa su odnijeli natrag u njegovo rodno selo. I dok se tjelesno oporavljao malo po malo ozdravljala je i njegova duša.

Nešto kasnije, susreo je jednog plemenitog pustinjaka te je odlučio dijeliti zajedno s njim njegov samotnički život. Međutim, to nije bio njegov put. Naslutio je vrijednost života potpuno predanog Bogu, ali izvor molitve nije potekao onako kako je on zamišljao. Odselio se u Pariz gdje ga nalazimo u službi istaknutog čovjeka. Međutim, ni to nije bilo mjesto koje je Bog želio za njega.

Zadržimo se još trenutak s Nicolasom, mladim laikom. U teškim je okolnostima naučio “poznavati život i svijet” U „borbi za život“, preživio je metež dugotrajnog i strašnog rata, bijes i strah u mnogim tje-skobnim situacijama, proživjevši i siromaštvo i glad. Također je otkrio slabost svoje ljudske naravi, svojih “grijeha”; kojih će biti ponizno svjestan u svom daljnjem životu, baš poput njegove duhovne majke sv. Terezije od Isusa, prije njega.

Međutim, ljubav će pobijediti. Nicolas neće zaslužiti prijekor Anđela iz Otkrivenja: “Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio.” (Otk. 2, 4)  Kao vojnik, ranjenik, emigrant i radnik, mladi će laik ponovo naći sjajni plamen Božanske Prisutnosti kojega je doživio kao osamnaestogodišnjak. U srcu svijeta, u punoj borbi u njemu se polagano razvija duša kršćanina i karmelićanina, koja se neograničeno otvara Bogu, njegovoj milosti, i njegovim konkretnim željama.

Nicolas ostaje primjer duhovnog buđenja i polaganog uskrsnuća: on je za sve nas tihi zov i nježni poziv.

Brat Lovro od Uskrsnuća

22392682U Parizu je Nicolas Herman upoznao veliku i gorljivu zajednicu Bosonogih karmelićana iz samostana sv. Josipa, u ulici de Vaugirard.  U lipnju 1640., u dobi od 26 godina, pridružio im se kao “brat laik” (“frater donatus” kako kažu Ustanove) i dobio je habit dva mjeseca kasnije. U to se doba habit braće laika razlikovao od habita braće klerika. Habitu brata laika nedostajala je kapuljača i bijeli plašt. Također, braća laici sjedili su na zadnjim mjestima u blagovaonici i u koru. Od tada na dalje nosit će ime brat Lovro od Uskrsnuća.

Nakon dva mjeseca postulature i dvije godine novicijata, 14. kolovoza 1642. god., uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, Lovro je, sada već u dobi od 28 godina, dao svoje vječne zavjete kao “brat laik.” Ustanove reda navode da braća “neklerici” trebaju biti “pobožni, jednostavni, vjerni, i predani radu, jer su pozvani na rad.” Nemaju pravo glasa na samostanskom kapitulu, niti sudjeluju u moljenju Božanskog Časoslova; Kada ne mogu nazočiti nutarnjoj molitvi radi svojih kućanskih dužnosti, moraju moliti u neko drugo doba, koje bi im odredio poglavar, a to je često bilo uvečer ili noću. (Izdanje Ustanova iz 1631.god., II. dio, glava 4)

Takav je život podrazumijevao mnogo manualnog rada, pa nalazimo brata Lovru kao kuhara ove velike zajednice, zatim kao postolara, a često bi i pomagao u crkvi (primjerice, ministrirao bi na brojnim misama braće svećenika, jer u to doba nije bilo koncelebracije). Također bi ga viđali i na ulici kada bi trebalo obaviti neke zadatke, a ponekad bi prosio milostinju. Slali su ga i u predjele Burgundije i Auvergna radi nabave potrepština.

Težak početak, a zatim silna radost

brother lawrenceTako je, dakle, Nicolas Herman ubačen u posve novo okruženje; dogodila se velika promjena koju smo svi mi možemo iskusiti, bilo da smo svjetovnjaci  ili redovnici: selidba, novi posao, nova radna situacija i promjena uvjeta života, ulazak u novu zajednicu, obitelj ili društveni život. Brat Lovro nije slijepo uletio u ovaj život pun novih izazova, ljudi i dužnosti. Znao je da ga iščekuje Božja milost i želio se je bezuvjetno predati Bogu. Redovnici koju je dobro poznavao napisao je slijedeće (govorio je u trećem licu): Njegova glavna briga tijekom više od četrdeset godina koliko je proveo kao redovnik laik bila je uvijek biti s Bogom, odnosno, ne činiti, ni govoriti, ni razmišljati ni o čemu što bi ga moglo oneraspoložiti. Nije ga zanimalo ništa drugo osim čiste Božje ljubavi.

Međutim, jednom redovniku svećeniku, vjerojatno njegovu ispovjedniku i duhovniku koji je bio “potpuno svjestan” njegove “velike bijede,” kao i “velikih milosti kojima je Bog obdario” njegovu dušu, izjavio je slijedeće:

Ušavši u redovnički život, odlučio sam predati se u cijelosti Bogu, kao zadovoljštinu za svoje grijehe, te se odreći svega onoga što nije Bog radi njegove ljubavi. Tijekom prvih godina, obično sam u molitvi razmišljao o smrti, sudu, paklu, raju, i o svojim grijesima. Nastavio sam tako nekoliko godina, prepuštajući se pažljivo preostali dio dana – čak i za vrijeme rada – Božjoj prisutnosti. Boga sam uvijek smatrao prisutnim kraj sebe i na dnu moga srca. To me je potaknulo na duboko štovanje Boga, i u tome me je samo vjera mogla zadovoljiti. Postupno sam činio to isto i za vrijeme nutarnje molitve, pa me je to silno radovalo i tješilo. Evo odakle sam počeo.

Postojala je međutim i bolna strana njegova duhovnog iskustva:

Ipak ću Vam reći da sam tijekom prvih deset godina života puno trpio. Nemir zbog toga što nisam pripadao Bogu onako kako sam želio, pa moji prošli grijesi koje sam stalno imao pred očima, uz silne milosti kojima me je Bog obasipao, bili su uzrok svih mojih jada. Tijekom tog razdoblja često sam padao, ali sam se odmah dizao. Činilo mi se da su sva stvorenja, pa i sam Bog – protiv mene, a da je samo vjera na mojoj strani. Tada me je mučila misao, kako je sve to samo posljedica moje preuzetnosti, te i da sam pretendirao da budem odjednom tamo gdje drugi stižu tek uz cijenu napora; drugi put bih mislio da sam se svojevoljno osudio da za mene nema nikakvog spasa. Međutim, prihvativši činjenicu da bih mogao provesti svoj život u patnji u takvim mukama i nemirima – koje ni na koji način nisu umanjivale moje povjerenje u Boga nego su samo služile povećanju moje vjere – iznenada sam se našao promijenjen i moja duša, koja je do tada uvijek bila uznemirena, doživjela je dubok nutarnji mir jer je pronašla svoje središte i odmorište.

Iz ovog pisma lako se može zaključiti da je brat Lovro, koji je bio “redovnik preko četrdeset godina” prolazio intenzivnu noć duše tijekom “prvih deset godina” svog redovničkog života, a zatim je “tijekom daljnjih trideset godina,” doživljavao „velike nutarnje radosti“ o kojima je pisao u pismu redovnici, koje smo već citirali i u kojem nas najviše izvješćuje o svom stalnom “vježbanju” Božje Prisutnosti i njenim sretnim učincima:

Sada se toliko privikao na ovu Božju prisutnost, da od nje u svakoj prigodi stalno prima pomoć. Oko trideset godina njegova duša uživa takve neprekidne i tako velike radosti da ih jedva može obuzdati. Ako ponekad baš i zaboravi na ovu božansku prisutnost, Bog mu se odmah očituje u duši da bi ga pozvao k sebi; to se često događa kada je najzauzetiji u svojim vanjskim aktivnostima. Odgovara tom nutarnjem zovu s velikom vjernošću tako da uzdigne svoje srce k Bogu, ili nježnim pogledom punim ljubavi, ili s nekoliko riječi koje ljubav izrekne u takvim susretima (…) Ova iskustva doista su ga uvjerila u stalnu Božju nazočnost u dubinama njegove duše, pa je iščezla svaka sumnja, bez obzira na sve ono što bi mogao učiniti ili što bi se moglo dogoditi.

Duh Karmela

Brother-Lawrence-3Istaknimo činjenicu da je ulaskom u Karmel brat Lovro našao gorljivu zajednicu sa živim duhom terezijanske reforme. Baš u Parizu su njegova subraća prevodila djela svete majke Terezije i Ivana od Križa. U propovijedima i na konferencijama ili savjetovanjem s poglavarima i s ispovjednicima, naš kuhar često bi slušao riječi naše majke sv. Terezije koja nas podsjeća da se nipošto ne smijemo obeshrabriti kada nas poslušnost poziva da se bavimo izvanjskim stvarima: ako trebamo biti u kuhinji, znajte da je Bog tu, među loncima i među tavama. On će vam pomoći iznutra i izvana… Štoviše, pravi ljubitelj ljubi posvuda i uvijek misli na svog Ljubljenoga! … Treba pomno paziti, da tako vršimo i djela posluha i ljubavi, te često u nutrini pohrlimo k svome Bogu. (Osnuci, glava 5.)

Glede skladnog i plodnog sjedinjenja kontemplacije i akcije, naš brat Lovro, je i veoma aktivan i duboko kontemplativan, te daje savjete svećenicima i bogoslovima ali i našim kontemplativnim sestrama karmelićankama, te svakom kršćaninu, laiku ili redovniku, kada god smo pozvani na svakodnevni rad i na apostolsko služenje – bilo da je ono skromno i skriveno ili pak zapaženo i cijenjeno.

Čovjek i vodič

Da bismo upoznali brata Lovru, bilo bi najbolje pročitati njegove “Duhovne izreke” i “Pisma.” Nedavno su Božjom providnošću otkriveni autentični tekstovi njegovih spisa. U bratu Lovri otkriva se inteligentan i nadasve častan čovjek. Ima pronicav duh i ide u bit. Njegov se nauk temelji kako na vjeri, tako i na dubokom iskustvu Boga; njegova riječ je jednostavna ali uvjerljiva; sve što veli uvijek je smisleno i značajno; kao što i sam kaže, ponekad je konzultirao “knjige“, jer nikada nije propuštao hraniti se duhovnim štivom; osjeća se da je imao otvoreno srce i bio je veoma pošten; imao je smisla za humor i nikada ne bi okolišao, već bi prelazio izravno na stvar.

Imao je znamenite prijatelje koji su ga veoma cijenili. Njegov budući životopisac, Josip od Beauforta, generalni vikar biskupa Antoine de Noaillesa (biskupa regije Châlons-sur-Marne, a kasnije i kardinala Pariza, gdje je Beaufort ponovno bio njegov generalni vikar) često se savjetovao s bratom Lovrom i prisjeća se onoga što mu je naš kuhar – mistik rekao tijekom njihovog prvog razgovora: “Bog prosvjetljuje one koji iskreno žele biti njegovi, pa kada bih ja imao takvu namjeru, mogao bih zamoliti da ga vidim kada god poželim, ne strahujući da bih mu time dosađivao; u protivnom slučaju ne bih uopće trebao tražiti ga.”

Prema nekim svjedocima, Lovro je izvana djelovao grubo, ali ne u smislu neodgojenosti, nego izravno, poput nekoga sa sela ili poput jednostavnog radnika, nadasve kao netko tko ne gubi vrijeme na komplimente i lijepe izraze. Beaufort je skicirao portret svog dobrog “starca“ (duhovni vođe u Rusiji) ovako:

“Krjepost brata Lovre nikada ga nije činila nedruželjubivim. Otvorena srca, ulijevao je povjerenje i osjećaj da mu možete reći baš sve i da ste u njemu našli dobrog prijatelja. On pak, kada bi one s kojima je trebao nešto napraviti, upoznao, govorio bi slobodno i pokazivao je veliku dobrotu. Jednostavno ono što je govorio bilo je jednostavno ali uvijek prikladno i puno smisla. Kroz njegovu grubu vanjštinu, otkrivala se neuobičajena mudrost, sloboda koja nadmašuje sposobnosti koje obično ima jedan siromašan brat laik, pronicavost koja nadmašuje sve ono što se moglo od njega očekivati.”

Još: “Imao je najbolje srce na svijetu. Ugodnog izgleda, čovječan i prijazan, jednostavan i skroman brzo bi stjecao poštovanje i dobrohotnost svih onih koji su ga vidjeli. Što se više s njime razgovaralo, to se više otkrivalo u njemu dubinu čestitosti i pobožnosti koje se ne susreću gotovo ni kod koga… Nije bio jedan od onih koji nikada ne popuštaju i koji smatraju da svetost nije spojiva s prirodnim načinom gledanja na stvarnost. Ništa nije hinio, sa svima čovječan, s dobrotom se ophodio sa svojom braćom i prijateljima, bez pretenzija da se razlikuje od njih.”

Veliki Fenelon, jedan drugi štovatelj našeg kuhara – mistika, osobno ga je poznavao te svjedoči:

Riječi samih svetaca veoma se razlikuju od govora onih koji ih žele opisati. Sveta Katarina iz Genove bila je čudo od ljubavi. Brat Lovro bio je sirov po prirodi, ali delikatan po milosti. Vidio sam ga i vodio sam s njim izvanredan razgovor o smrti, dok je bio jako bolestan, a ipak jako radostan.” Obraćajući se Bossuetu dok su suptilno raspravljali o pravoj mistici, napisao je: “Svakodnevno možemo učiti proučavajući na koje načine Bog djeluje u životima neobrazovanih ljudi, koji međutim posjeduju iskustvo Boga. Ne bismo li mogli naučiti praktično razgovarajući na primjer s dobrim bratom Lovrom?

Neke ključne ideje njegova naučavanja

Bez duljenja o njegovom teologalnom životu satkanom od probuđene vjere, nepokolebivog pouzdanja i bezuvjetne ljubavi, poslušajmo kako nam brat Lovro prenosi svoja snažna i zrela uvjerenja, kako ih nalazimo u njegovim “Pismima” i “Duhovnim izrekama.”

  • Dugo i osobno iskustvo uvjerilo je našeg brata da je vježba Božje prisutnosti odlično sredstvo za jačanje sjedinjenja s Bogom. Svom je duhovniku objasnio, kako smo već pročitali, kako je nakon deset godina postupno prešao iz pretežito meditativne molitve u dodir s Gospodinom, prisutnim “u dnu mojega srca.” Zatim se ova prisnost nastavila tijekom “ostatka dana, pa čak i za vrijeme rada.” Nastavlja ovim riječima:

Nisam osjećao nikakav umor, ni sumnju glede mog stanja budući da nemam neku drugu volju osim volje Božje, koju želim izvršiti u svim stvarima i kojoj sam toliko podvrgnut, da se ne bih želio čak ni podići slamku s tla protiv njegove volje, ni iz kojeg razloga osim iz čiste ljubavi. Napustio sam sve moje neobavezne pobožnosti i molitve te sam se posvetio isključivo tome da uvijek ostanem u Njegovoj svetoj prisutnosti, u kojoj ostajem jednostavnom pozornošću i općim ljubećim pogledom na Boga, kojega bih mogao nazvati aktualna Božja prisutnost ili još bolje, nijemi i tajni razgovor duše s Bogom, koji se gotovo više ne prekida i koji mi ponekad izaziva nutarnja, a često i  vanjska zadovoljstva i radosti, tako velika da ih s mukom obuzdavam.

  • Otada je Lovro postao pravi prorok i apostol puta Božje Prisutnosti. Pisao je jednoj redovnici:

Da sam propovjednik, ne bih propovijedao ništa drugo već o vježbanju Božje prisutnosti; a da sam duhovnik, preporučio bih to svakome, jer to toliko smatram korisnim i potrebnim. Po meni svekoliki duhovni život sastoji se u tome i čini mi se da se ispravnom provedbom ove vježbe, postaje duhovnim u malo vremena.

  • Međutim, bez ulaganja napora ne postiže se mnogo. Već je pri ulasku u Karmel, Lovro bio uvjeren da treba “dati sve da bismo dobili Sve.” Da bi se naučilo živjeti “die ac nocte,” danju i noću u Volji i Prisutnosti Božjoj, kako nas poziva Pravilo Karmela, traži se ona  “determinada determinación” (odlučna odlučnost) o kojoj je govorila sv. Terezija od Isusa. Brat Lovro, duhovni sin Terezije od Isusa i Ivana od Križa, misli o tome na isti način. U svom gore spomenutom pismu, piše:

Znam da za vježbanje Božje prisutnosti srce mora biti ispražnjeno od svih drugih stvari, jer ga Bog želi posjedovati u cijelosti, a ne može ga posjedovati u cijelosti prije nego li ga isprazni od svega onoga što nije On. Bog naime ne može djelovati u srcu, niti može činiti ono što bi želio ako ga potpuno ne predamo njemu da s njim može činiti ono što želi.

Međutim, nastavlja dalje Lovro, sjedinjenje s Bogom, za kojim tragamo iz čiste ljubavi postat će izvorom velike sreće.

Nema na svijetu ničega ugodnijeg ili slađeg od trajnog razgovora s Bogom; to mogu razumjeti samo oni koji to primjenjuju i doživljavaju.

  • Primjenjivanje Božje Prisutnosti treba stoga učiti, a možda i stalno iznova učiti, cijeloga života. Lovro priznaje da se i on u početku s time mučio.

Dosta sam se mučio s ovom vježbom, ali sam ustrajao unatoč svim poteškoćama na koje bih nailazio; kad bih se nehotice rastresao nisam se plašio ni uznemirivao. Nisam se manje bavio Bogom tijekom dana, nego tijekom svojih molitava. (…) čak i dok sam bio uronjen u svoj posao. (…) To sam redovito primjenjivao otkako sam ušao u redovništvo. Iako sam to obavljao slabašno i nesavršeno, ipak sam iz toga izvukao velike koristi. (…) Konačno višekratnim ponavljanjem ovih čina postajali su mi sve bliskijima, a Božja prisutnost postajala je kao prirodna.

carmelites1

Učenje ovog vježbanja Prisutnosti bit će, dakle postupno, ali stalno. Evo što kao dobar pedagog savjetuje jednoj gospođi s taktičnošću i dalekovidnošću:

Ovaj Bog dobrote ne traži od nas mnogo: malo prisjećanje s vremena na vrijeme, malo klanjanje, ponekad tražiti od njega milost, ponekad mu prikazati svoje trpljenje, nalaziti utjehu u njemu; za vrijeme obroka i razgovora, ponekad uzdignuti k njemu svoje srce: najmanje prisjećanje na njegovu prisutnost uvijek će mu biti veoma ugodno. Da bismo to činili ne moramo jako vikati: Bog nam je bliži nego mi to mislimo. Ne moramo uvijek biti u crkvi da budemo s Bogom; možemo od našega srca napraviti oratorij u koji se možemo često povući da bismo s njim ponizno i s ljubavlju razgovarali. Svatko je sposoban za ove prisne razgovore s Bogom, jedni više, drugi manje. On zna što možemo učiniti.

  • Malo po malo u nama se oblikuju volja i navika da se često obraćamo prisutnome Bogu. Lovro nam preporučuje:

Potrebna je velika vjernost u vježbanju ove prisutnosti i vjernost nutarnjem pogledu Božjem u nama, što uvijek valja provoditi blago, ponizno i s ljubavlju… Osobito je važno voditi brigu da ovaj nutarnji pogled, barem na trenutak, nekako prethodi Vašim vanjskim aktivnostima, da ih često prati i da ih dovršava. Jer potrebno je mnogo vremena i napora za stjecanje ove načina postupanja, pa se stoga ne treba obeshrabriti kada vam ne uspijeva. Jer navika se stvara samo s  trudom; međutim, kad bude stvorena, sve će se raditi sa zadovoljstvom.

  • Brat Lovro nas želi dovesti dubokom sjedinjenju s Bogom! On vjernoj duši otvara predivne i radosne vidike:

Ova Božja prisutnost, na početku malo naporna, ako se vrši s vjernošću, potajno proizvodi u duši čudesne učinke privlačeći u dušu obilje Gospodnje milosti, te ju neopazice dovodi do tog jednostavnog pogleda, do te ljubeće svijesti o posvemašnjoj Božjoj prisutnosti, koja je najsvetiji, najsigurniji i najlakši te najučinkovitiji način molitve. Po Božjoj prisutnosti i ovom nutarnjem pogledu, duša se veoma zbližava s Bogom, do te mjere da provodi gotovo sav svoj život u trajnim činima ljubavi, klanjanja, kajanja, pouzdanja, zahvaljivanja, žrtve, prošnje, i svih najodličnijih krjeposti. Ponekad to može postati samo jedan čin koji nikad ne prestaje, jer se duša uvijek nalazi u neprestanom vježbanju ove Božje prisutnosti.

Tri mjeseca prije svoje smrti, naš je brat napisao:

U ovom me životu tješi to što Boga vidim po vjeri. A vidim ga na takav način da bih si ponekad mogao reći: Više ne vjerujem, nego ga gotovo vidim, kušam ono što nas vjera uči. I s tom sigurnošću i s tim provođenjem u djelo vjere, živjet ću i umrijeti s njime. (I ponovno, govoreći o pouzdanju) Nikad nećemo imati dovoljno pouzdanja  u tako dobrog i vjernog prijatelja, koji nas nikada neće ostaviti, ni na ovom, ni na drugom svijetu.

  • Nakon što je spomenuo tako svijetlo obzorje, Lovro se obraća svima s ovim zadnjim ohrabrenjem, kojim bismo i završili našu malu antologiju:

Znam da ima malo ljudi koji dolaze do ovog stupnja: to je milost koju Bog daje samo nekim izabranim dušama, budući da je ovaj jednostavan pogled na kraju krajeva dar njegove darežljive ruke. Ipak želio bih reći, za utjehu onima koji žele usvojiti ovo sveto postupanje, da ga Bog redovito daruje dušama koje su raspoložene da ga prime. A ako nam ga ne daruje, može se barem – uz pomoć njegovih redovitih milosti i posredstvom vježbanja Božje prisutnosti – postići način molitve i molitveno stanje koji se veoma približavaju tome jednostavnom pogledu.

Providonosno otkriće

Od Lovrinih spisa, do sada smo imali na raspolaganju samo jedan tiskani tekst kojega je 1691.god. izdao opat de Beaufort i o kojemu smo ovisili svi mi, čitatelji i spisatelji. Sada na potpuno providonosan način, otkriven je rukopis iz 1745. god., koji sadrži prijepis djela nekih duhovnih autora iz 17. stoljeća, i na čijem kraju se nalaze i „Pisma“ i „Duhovne izreke“ brata Lovre od Uskrsnuća.

Na temelju toga provest će se novo kritičko izdanje tekstova brata Lovre. Naš će brat izaći na vidjelo još istinitiji, slobodniji i “terezijanskiji”, budući da su uočene neke stilističke hagiografske crte opata Josepha de Beauforta, tipične za ono doba. To nipošto ne umanjuje beskrajnu zahvalnost prema opatu de Beaufortu: bez njega naime, ne bismo mogli upoznati ovoga jednostavnog brata laika. On je umah osjetio duhovna bogatstva mistika kuhara kojega je pohađao četvrt stoljeća. Također je shvatio značenje njegova nauka i apostolsko značenje koje bi mogli imati njegovi spisi i njegov primjer. Lovro je prorok „Božjeg Sunca“ koje osvjetljava naš život, pod uvjetom da ne volimo više ostati u hladu.

Poslanje brata Lovre nastavlja se

Brat Lovro zauzima povlašteno mjesto u srcima brojnih bogotražitelja diljem svijeta, također i kod naše protestantske, anglikanske i pravoslavne braće. Mnogi kršćani ga vole, slušaju ga i štuju kao sjajnog vodiča i pravog sveca. Svojim životom izloženim „Božjem Suncu“ i svojim svjedočenjem koje zrači tim istim Božjim suncem, brat Lovro od Uskrsnuća, pravi sin Karmela, nastavlja i danas svoje blagotvorno poslanje. Jednostavno i s ljubavlju, vodi nas k Bogu, prisutnom u cijelom našem životu. Nemojmo oklijevati pohađati ga…

Na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, Rim, 14. rujna 2014. +

Saverio Cannistrá, O.C.D.  Generalni poglavar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.