Sve objave od brTiho

Zadušnica za doktora Tomislava Dasovića

Naš provincijal, o. Srećko Rimac, OCD, predslavio je u četvrtak 12. siječnja, u našem Karmelu u Brezovici sv. Misu zadušnicu za dušu prim. dr. med. Tomislava Dasovića, počasnog člana Karmelskog reda i našeg dugogodišnjeg liječnika. Uz njega su bili suslavitelji vlč. Zvonko Vuković, domaći župnik i don Stjepan Bolkovac, SDB, ravnatelj salezijanaca na zagrebačkoj Knežiji. Misno slavlje animirale su naše sestre svojim skladnim pjevanjem pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Nastavi čitati Zadušnica za doktora Tomislava Dasovića

OPIS DUHOVNE KRIZE SV. TEREZIJE (2)

Terezija nije poslušna jasnim prekoravanjima vlastite savjesti. Krist je prekorava a ona i to odbacuje. Opominje je jedna starija redovnica, njena rođakinja. Terezija i to odbacuje i ljuti se.

Doživljava veliku prazninu i suhoću u molitvi. Terezija je svjesna svoje dvoličnosti koju bolno proživljava: „Ja sam zaslužila da budem sa zlodusima, a varala sam ljude jer sam se izvana pričinjala dobra.„

Zapliće se u stanje nutarnje kontradikcije: „Prolazila sam ovo olujno more gotovo 20 godina s ovim padovima pridižući se i to slabo, budući da sam ponovno padala i životom tako slabe savršenosti, jer se nimalo nisam obazirala na male grijehe, premda sam se bojala smrtnih, nisam onakva kako je trebalo biti budući da se nisam klonila opasnosti. Znam reći da je to jedan od najmučnijih života što se može zamisliti. Nit sam uživala Boga, nit sam imala zadovoljstva svijeta.“

Nastavi čitati OPIS DUHOVNE KRIZE SV. TEREZIJE (2)

Njihov pothvat

Dok se Tridentski koncil približavao kraju, pod papinstvom Pija IV., a za vladavine Filipa II. u Španjolskoj i upravljanja Nikole Audeta Karmelskim redom, započela je Obnovu ženske grane Karmela Tereza de Ahumada y Cepeda. Primivši iz Rima Breve (službeno odobrenje za osnutak 7. veljače 1562.), pod upravom mjesnog biskupa mons. Alvara de Mendoza svečano otvara mali i siromašni Karmel sv. Josipa u Avili, prvi reformirani samostan i kolijevku svih terezijanskih Karmela. Prvi kameni temeljci ovog providnosnog zdanja  bile su sestre Agneza i Ana Tapia, rođakinje sv. Terezije.

Don Alvaro de Mendoza, biskup koji je gajio veliku naklonost prema Majci Utemeljiteljci, nije mogao biti prisutan na ovom slavlju, pa je kao svog delegata poslao Učitelja Dazu. On je postavio Presveti Sakrament i dao redovničko odijelo za prve četiri pripravnice, te je tako svečano otvoren samostan smješten u četvrti sv. Roka u Avili. Nedostajao je još jedan veliki prijatelj sv. Majke, fra Petar Alkantarski, koji je bio već gotovo na samrti u svom samostanu u Arenasu. Slavlju su također nazočili Francisco de Salcedo („sveti vitez“) i Julijan Avilski, kapelan.

Četiri postulantice koje su tog dana primile odijelo bile su: María de Ocampo (od nje je potekla ideja osnivanja samostana po Prvotnom pravilu), Eleonora de Cepeda (zbog bolesti se morala vratiti u Samostan Utjelovljenja), Marija od Sv. Jeronima i Izabela od Sv. Dominika. Ursula od Svih Svetih bila je prva članica svjetovnog karmelskog reda koja je primila sveto redovničko odijelo. S Terezijom od Isusa, u zlatnom stoljeću španjolskog humanističkog preporoda rođen je prvotni pokušaj korjenite obnove pustinjačkog načina života (žarke želje starih otaca pustinjačkog Pravila) i zauzetog življenja bratskog zajedništva: zajednica treba pomoći da se nauči živjeti život molitve i razmatranja, što nije drugo nego istinsko prijateljstvo s Bogom koje se razlijeva na čitavu Crkvu i na svu braću.

Istoga dana kad je osnovan Karmel sv. Josipa u Avili, priorica Samostana Utjelovljenja (iz kojeg su utemeljiteljice otišle) doña María Cimbrón pozvala je Tereziju u samostan da položi račun o onome što je učinila. Terezija se je u Samostan sv. Josipa mogla vratiti tek 5. prosinca. Povela je sa sobom još neke redovnice iz Samostana Utjelovljenja, tako da ih je na kraju s njom bilo 13, što je broj koji je ona od početka željela: naime, željela je da bude 12 redovnica i poglavarica. Govorila je: „U Sv. Josipu ne treba ih biti više od 13 i taj broj ne treba povećavati“. Bio je to mističan broj: 12 zaručnica i Krist, kao i apostolski broj: 12 apostola i Krist.

Evo i imena novog „malog Kristovog zbora“:

1. Agneza od Isusa (Tapia) (? – 1601.) rođena je u Avili i bila je sestra Ane od Utjelovljenja; roditelji su im bili Francisco Alvarez de Cepeda  i María de Avila. Bila je rođakinja sv. Majke Terezije i pridružila se je Obnovi iz Samostana Utjelovljena u Avili. Terezija ju je uzela za osnutak samostana u Medini del Campo (1567.) gdje će biti poglavarica do odlaska 1571. godine. Pratila je također Tereziju na osnutak samostana u Palenciju (1580.), gdje je ponovno ostala u ulozi poglavarice. Umrla je u Medini del Campo obavljajući istu službu. Kad je 1577. godine sv. Terezija iščašila ruku, Agneza je pozvala čuvenu iscjeliteljicu u Medini del Campo, koja je Tereziji snagom jakog trzaja iscijelila ruku. Terezija će reći Agnezi od Isusa da je voli više od sve druge bliske rodbine. Znakovita je i njezina smrt: umrla je u Samostanu sv. Josipa u Medini del Campo istoga dana, mjeseca i godine kada i njena sestra Ana od Utjelovljenja, 22. travnja 1601. godine.

2. Ana od Utjelovljanja (Tapia) (1536.-1601.), sestra Agneze od Isusa, bila je kćerka Francisca Alvareza de Cepeda  i Marije de Avila. Francisco je bio stric sv. Terezije od Isusa, i to onaj kojega je srela kad je kao djevojčica tražila mučeništvo. Pokopan je u crkvi Samostana sv. Josipa u Avili.

Ana je rođena je u Avili 1536. Rođakinja je sv. Terezije i redovnica Samostana Utjelovljenja koja se priključila terezijanskoj Obnovi 24. kolovoza 1562. Sa sestrom Agnezom sudjelovala je u osnutku samostana u Medini del Campo (1567.), odakle je prešla u Karmel u Salamanci 1570., gdje je bila poglavarica. 1589. kod ponovnog izbora iznova je preuzela službu poglavarice zajednice. Majka Terezija od Isusa bila joj je prva rođakinja, budući da su im očevi bili braća, a majke rođakinje. Poznavala je Tereziju 30 godina, a oko 20 godina je proboravila u njenoj ćeliji u Samostanu Utjelovljenja. Velikodušno je pružila pomoć pri osnutku prvog obnovljenog terezijanskog Karmela. Za nju će sv. Terezija reći: „Istinska je žena!“ Umrla je u samostanu u Salamanci istoga dana, mjeseca i godine kao i njena sestra Agneza.

3. María Bautista od Sv. Josipa (1543.-1603.) rođena je u Torrijosu (Toledo) 1543.. Roditelji su joj bili Diego de Cepeda i Beatriz de la Cruz y Ocampo. Bila je živahna i prirodna djevojka. Ostavši bez majke, živjela je kod ujaka nastanjenih u mjestu Puebla de Montalbán, zajedno sa svojom sestrom Eleonorom de Cepeda. Mladenaštvo je proživjela u ispraznostima: voljela je uređivati kosu, pokazivati se lijepa i čitati viteške i druge slične knjige. Majka Utemeljiteljica, Terezija od Isusa, našavši se u Toledu oko 1549., s velikom je radošću odvela sa sobom u Samostan Utjelovljenja ove dvije sestre. Tamo im je pošlo za rukom njezinu ćeliju pretvoriti u školu zvanja.

Jednog dana, dok se Majka Terezija nalazila u koru s Marijom de Ocampo, a obje su željele razgovarati, pruži joj Terezija knjižicu Nasljeduj Krista, otvorenu na jednoj stranici. Bio je to trenutak Marijinog obraćenja. Otada djevojka više nije sanjala o otmjenom odijevanju i dotjerivanju, niti o svjetovnom ukrašavanju. Njeno srce se potpuno okrenulo Bogu. Bijaše to ona nećakinja od koje je potekla ideja u ćeliji sv. Majke u Samostanu Utjelovljenja da se osnuje samostan po Prvotnom pravilu Reda. Za taj pothvat darovala je 1000 dukata dok je još živjela u svijetu. U reformirani Samostan sv. Josipa ušla je šest mjeseci nakon njegova osnutka u dobi od 20 godina. Redovničke zavjete položila je 21. listopada 1564. Zbog svoje darovitosti i inteligencije uvijek je bila na čelu u malim samostanskim događajima koji karakteriziraju prve sretne godine života u Samostanu sv. Josipa: u procesiji s Kristom za oslobođenje od ušiju, potom u otkrivanju bunara koji će služiti Karmelu. Vrlo brzo je stekla povjerenje svoje tetke. Sudjelovala je u osnutku samostana u Medini del Campo 1567. Otuda je kasnije pratila sv. Tereziju na osnutak u Valladolid, gdje je bila „drugo ja“ (alter ego) sv. Terezije.

Kroz mnogo godina vješto je igrala istaknute uloge u Obnovi, kako će kasnije reći sv. Terezija. S Majkom Utemeljiteljicom održavala je intenzivan kontakt preko pisama. Bila je žena velike darovitosti i jako draga sv. Tereziji: „Činila sam poneku žrtvu da je vidim“, pisat će kasnije Svetica.

Iako ju je mnogo voljela, kako iznosi u svojim pismima, Terezija će zbog nje doživjeti veliku žalost. Bilo je to kad se María Bautista umiješala u imovinska pitanja svoje rodbine bez privole Utemeljiteljice. Posljednji put su se srele 1582. godine, kad je sv. Terezija prolazila kroz Valladolid na putu za Albu de Tormes. Terezija nije bila prijateljski primljena kao prije, već ju je María neljubazno odbila na vratima samostana.

U svom samostanu u Valladolidu María postiže vrlo velik ugled: sam kralj Filip III. i kraljica Margarita bili su joj naklonjeni i malo prije njene smrti osobno su je posjetili u njenoj samostanskoj ćeliji. Smrt joj je bila ganutljiva: uzevši u ruke relikviju sv. Terezije, uzbuđeno je rekla: „U ove ruke položile sam zavjete i sada ponovno želim obnoviti svoje zavjete poslušnosti, čistoće i siromaštva.“ Sve su sestre ganute plakale. Bilo je to 10. kolovoza 1603. godine.

preuzmi

4. Eleonora de Cepeda (? – 1572.), sestra Marije Bautiste od Sv. Josipa (Ocampo), kći Terezijinih rođaka. Iz Samostana Utjelovljenja prešla je u Samostan Sv. Josipa u Avili 1564. Ponovno će se vratiti u Samostan Utjelovljenja zbog lošeg zdravstvenog stanja, zbog kojeg će na kraju izgubiti razum. Umrla je u lipnju 1572., dok je Terezija od Isusa bila priorica Utjelovljenja.

5. Marija od sv. Jeronima (1545.-1602.) rođena je 1545. godine. Također je bila rođakinja sv. Terezije. Roditelji su joj bili Alonzo Alvarez zvani „sveti“ i Mencija de Salazar. U Samostan sv. Josipa ušla je 30. rujna 1563. s 22 godine, malo više od godinu dana nakon što je njena tetka osnovala samostan. Njezin ulazak bio je senzacionalan: nije bio malen broj onih koji su se u Avili željeli oženiti s ovom plemenitom damom, koja se na blagdan sv. Jeronima ujutro pojavila na vratima klauzure raskošno odjevena u svilu i zlato, ispraćena od svih vitezova grada.

Još jači dojam ostavila je na sve njih kad se pojavila odjevena u grubu čohu, kose sakrivene pod redovničkom tokom, obuvena u siromašne sandale ispletene od užeta. Redovničke zavjete položila je 22. travnja 1565. Bila je jedna od značajnih ličnosti Obnove. Dovoljno je znati da je Majka Terezija, kad je odlazila na osnutak u Medinu del Campo, ostavila u njenim rukama, iako je imala tek 26 godina, svoj prvi i posebno ljubljeni samostan. Nakon smrti sv. Terezije izabrana je za prvu prioricu 1582. Cijelog svog redovničkog života nosila je odgovornosti uprave i njeni talenti zadivljivali su i bili poznati svima. Našla se upletena u mučne sukobe u Redu, posebno nakon smrti sv. Majke. Otac Dorija poslao ju je pod poslušnošću u Karmel u Madridu kao zamjenu Majci Ani od Isusa. Znala je zadržati zadivljujuću uravnoteženost u jednoj tako složenoj situaciji. Neprestanu pomoć pružala joj je vjerna Ana od sv. Bartola. Nakon osnutka Karmela u Ocañi 1595. definitivno se vratila u Samostan sv. Josipa, te ga je proširila i obnovila. Sakupljala je spise i svjedočanstva o životu sv. Terezije, za koju je bio u tijeku proces za proglašenje blaženom. Otac Ribera koristio je bilješke razgovora s Marijom za sastavljanje prvog životopisa sv. Majke. Ostavila je i vrlo zanimljiv izvještaj o životu bl. Ane od sv. Bartolomeja. Trpjela je od bolnog raka na grudima i umrla je na rukama svoje vjerne bolničarke Ane od sv. Bartola, u subotu nakon Uskrsa 1602. godine.

6. Izabela od sv. Dominika (1536.-1623.) rođena je u Cardenosu, seocu pokraj Avile. Roditelji su joj bili Juan Sedeño de Montalvo Tapia i María Vergas. Majka Terezija ju je upoznala prije osnutka sv. Josipa. Izabela je željela postati franjevka u samostanu koji je osnovala kraljeva sestra Ivana Austrijska u Madridu. Malom “golubinjaku” Majke Terezije približio ju je njen ispovjednik fra Petar Alkantarski. Njih dvije često su se susretale u avilskoj katedrali pred njegovom ispovjedaonicom, ili pak primajući sv. Pričest iz njegovih ruku, te su osjećale da su bliske prijateljice. Majka Terezija željela joj je dati redovnički habit na sam dan osnutka, no to joj nije pošlo za rukom zbog toga što se njezin ujak Antonio de Vera y Bracamonte, snažna ličnost i utjecajni član gradskog Vijeća, čvrsto suprotstavio planu svoje nećakinje, zbog čega je ona više od godinu dana morala čekati na svoje oblačenje.

Don Antonio se obratio čak i biskupu. Želio je da Izabela napusti samostan istog dana kad je ušla, no njene blage riječi na rešetci govornice preokrenule su ujakov bijes u suze pokajanja. Ušla je 1563. s 23 godine, a redovničke zavjete je položila 1565. Sa sobom je donijela miraz od 600 dukata.

Bila je duša zaljubljena u Boga, ljubavlju snažnom i potpunom. Svoj je život odlučno i žarko darovala Kristu. Njene herojske kreposti, dubina njene kontemplacije, izuzetna snaga u trpljenju tijekom cijelog njenog dugog života, obilježja su žene koja se nije rodila da bi bila samo jedna iz skupine, već zato da bi postala blistav dijamant.

Njene prve godine u Sv. Josipu bile su sretne. Dijelila je gotovo uvijek s Majkom Terezijom kućanske poslove, te ih se moglo vidjeti među uronjene u molitvu među posudama i tavama kao da su u koru. Žarom su pretjecale jedna drugu. Majka će je povesti sa sobom na osnutak Karmela u Toledu 1569. godine. Tamo će ju ostaviti kao prioricu. Iz Toleda će ju pozvati na osnutak u Pastrani, gdje će biti prioricom pet godina. Da bi izbjegla hirovima princeze od Ebolija, po naređenju Majke Terezije pobjeći će sa zajednicom i preseliti se u Segoviju.

Jednoga dana je sv. Terezija ozbiljno je u razgovoru rekla sestrama: „Kćeri moje, kakvu prioricu mislite da imate u kući? Znajte da nije manja od sv. Katarine Sijenske.“ Nakon 16 godina provedenih u Segoviji, Izabela će 1588. otputovati na osnutak u Zaragozu, gdje će također u više navrata biti priorica. Istu dužnost vršila je i u Ocañi, a potom i u Avili od 1606. do 1610. U Avili je i umrla.

Sv. Otac Ivan od Križa, vrstan poznavatelj duša koje mu je Bog povjerio, divio se postojanoj čestitosti Majke Izabele i nazivao ju je „osobom nutrine“. U jednoj situaciji kad je mnogo trpjela zbog jedne poglavarice koja ju je prezirala, čula je Gospodinove riječi: „Ostavit će te samu? Ja idem s tobom.“

Posljednjih godina, iscrpljena naporima upravljanja, oboljela je od tuberkuloze praćene drhtanjem i paralizom, čemu će se na kraju pridružiti i sljepoća. Kroz sedam godina trpjela je svoje mučeništvo, zadobivši i rane po cijelom tijelu, koje su joj izazivale strašna trpljenja. Umrla je 13. lipnja 1623. Stekla je naslov „časna“. Sudjelovala je u procesu za proglašenje svetom sv. Terezije Avilske. Miguel de Bautista Lanuca napisao je njen životopis.

7. Ursula od Svih Svetih bila je kći Martina de Revilla i Marije Alvarez. Rođena je u Avili. Bila je jedna od prve četiri laikinje koje su slijedile Tereziju od Isusa pri osnivanju Samostana sv. Josipa. Redovničko odijelo primila je na dan svečanog osnutka. Redovničke zavjete položila je 21. listopada 1564. Bila je jako talentirana, lijepa i sposobna za upravljanje kućom, no kao djevojka bila je pomalo lakomislena i rasipna. Nakon jednog iskrenog obraćenja stekla je u kratko vrijeme glas svete i sabrane žene.

Kao i sv. Majka bila je duhovna kćer Učitelja Daze. Kad je ušla u Samostan sv. Josipa imala je već 41 godinu: bila je izvježbana u poslušnosti i jako ponizna, iako je u mladosti često činila svoju volju. Znala je jako dobro nositi se sa svim iskušenjima, zbog čega je sv. Majka prema njoj gajila posebnu naklonost i poštovanje. Sestra Izabela rekla je za nju da je u samostanu bila „čuvarica odijela“ (garderobijerka) i žena velike pokore. Trpjela je bolove u trbuhu, ali je uvijek imala lijepu boju, tako da ni poglavarica ni ispovjednici nisu vjerovali da joj je loše.

Sestra Izabela pružala joj je svoju podršku i pomoć. Umrla je u Samostanu sv. Josipa s 53 godine. Majka Terezija vidjela ju je kako u slavi ulazi u nebo: bila je prva kćerka Sv. Josipa koja je iz zemaljske prešla u vječnu domovinu.

8. Ana od Anđela (? – 1605.) rođena je u Avili. Ušla je u Samostan Utjelovljenja te je bila među prvima koje su slijedile Tereziju na osnutak Samostana Sv. Josipa 1562. godine. Pratila ju je i na osnutak samostana u Medini del Campo, kao i na osnutak u Malagón (1568.-1569.). Tamo je ostala u ulozi poglavarice dok nije prešla u Karmel u Toledu (1568.-1585.), gdje je vršila istu dužnost.

Bila je utemeljiteljica i prva poglavarica Karmela u Cuervi u Portugalu, osnovanog 25. srpnja 1585. „Ne vjerujem da bi moglo biti bolje priorice za Toledo… Rese ju mnoge kreposti“, pisat će Majka Terezija ocu Gracianu. Umrla je u Samostanu Utjelovljenja u Cuervi 2. listopada 1605.

9. Antonija od Duha Svetoga (1535.-1595.) rođena je u Avili. Bila je jedna od prve četiri laikinje koje su slijedile Tereziju na osnutak Samostana sv. Josipa. Redovničko odijelo primila je na sam dan svečanog otvorenja samostana 24. kolovoza 1562. godine, a redovničke je zavjete položila 21. listopada 1564. godine.

Bila je jednostavna i smirena, profinjene duše, s posebnim darom kontemplativne molitve. Gospodin ju je smjestio u sjenu velikih osoba njenog vremena: otac Ivan od Križa bio je u stalnom kontaktu s njom; putovala je u pratnji Majke Terezije na osnutke; Petar Alkantarski bio je njen ispovjednik prije ulaska u samostan. Za nju je govorio: „Ona više moli radeći na svome jastučiću, nego redovnice u koru.“ Terezita, nećakinja sv. Majke Terezije, koja je živjela sa sestrom Antonijom, ovako ju je opisala: „Bila je žena velikog duha, pokore i trpljenja, a iznad svega izvanredne radosti u Bogu.“ Duboka molitva oduzimala joj je tjelesnu snagu i iscrpljivala ju je, pa su ispovjednici naređivali da ju se oslobodi molitve i zaokupi vanjskim poslovima.

Terezita je često morala razgovarati s njom i zabavljati je kako bi ju udaljila od tako duboke molitve. Sestra Antonija je umrla u Karmelu u Malagi 1595. kao zamjenica poglavarice. Sestre koje su s njom živjele rekle su kako bi trebalo napisati veliku knjigu o njenim krepostima i o darovima koje je primila od Gospodina.

10. Ana od Isusa (1525.-1605.) rođena je u Avili od oca Antonija Herrera i majke Ane de Meneses. Redovničke zavjete položila je 28. lipnja 1568., a umrla je 1. travnja 1605. u osamdesetoj godini života. O krepostima ovog skrivenog cvijeta Sv. Josipa u Avili ostalo je jedino svjedočanstvo s. Izabele Bautista: „Bila je žena velike molitve i istine.“ Imala je 40 godina kad je ušla u Karmel. Trpjela je česte i bolne migrene. Kod napada ove bolesti išla bi Majci Tereziji koja bi ju, polažući joj ruke na glavu, u potpunosti oslobađala boli.

11. Izabela od Sv. Pavla (1547.-1582.) rođena je u Torrijasu (Toledo) od oca Francisca de Cepeda i majke Marije de Ocampo. I ona je bila Terezijina rođakinja. Ušla je u Samostan Utjelovljenja sa svoje dvije sestre Marijom i Beatricom.

Bila je među prvih 12 redovnica koje su sa sv. Terezijom započele karmelsku Obnovu. Prešavši u Karmel sv. Josipa, završila je novicijat i položila redovničke zavjete 21. listopada 1564. Za Majku Tereziju, bila je poput anđela: uvijek blaga, dobrohotna, jako je ljubila sveto siromaštvo. Bila je obdarena velikim ljudskim kvalitetama, ali jako boležljiva. Prva je položila zavjete u ruke sv. Terezije. Sv. Majka na svojim je putovanjima jako osjećala njen nedostatak, te ju je povela sa sobom u Toledo 1569., a potom i u Pastranu. Kad je sv. Terezija u božićnoj noći 1577. slomila ruku, Izabela se silno trudila da joj pomogne u oporavku.

Otišavši na osnutak u Burgos, Terezija je jako trpjela zato što je ostavila Izabelu bolesnu. Više se nisu vidjele. Izabela je umrla u Samostanu sv. Josipa s 39 godina 1582. Uz nju je u tim trenucima bio kapelan Julijan Avilski. Izdahnula je u neizrecivom miru.

3537826

12. Izabela Bautista (1550.-1626.) rođena je u Fontiverosu od oca Gila del Aguila i Majke Marije de Anaya. Ušla je u Samostan sv. Josipa s 19 godina, redovničke zavjete je položila 4. lipnja 1570., a umrla je 5. kolovoza 1626. godine.

Bila je divna osoba, ali jedna od manje poznatih u Samostanu sv. Josipa u Avili. Skrivena i ponizna poput poljskog cvijeta, bila je obdarena svim krepostima koje može imati jedna uzorna redovnica.

Jednom joj je bilo naređeno da napiše svoja sjećanja na prve godine osnutka Samostana sv. Josipa. Govorila je sama sebi: „To da sam bila prijateljica samoće, i imala mogućnost živjeti sama osim kad je poslušnost tražila drugačije, vidim da proizlazi iz moje prirodne sklonosti sabranosti i iz želje da služim Gospodinu. Zbog toga su mnoge posebnosti ostale skrivene svima, posebno poglavaricama, čiju naklonost nisam nikada ni tražila.“

Uvijek se držala po strani i nije čeznula za poglavarskim mjestom. Tek je jednom obavljala službu zamjenice poglavarice. Nije išla ni na jedan osnutak, iako ih je sve željela. Njena velika čistoća savjesti i duboka kontemplativna molitva nisu je ometale da sa svom savršenošću vrši svoje dužnosti sakristanke, ekonome, vrtuljarke, roberice. Specijalnost joj je bila pisanje samostanske kronike. Nije joj promicao nijedan detalj: sitnice koje drugi nisu opažali ona je bilježila s velikom vjernošću, pripremajući tako za budućnost bogatu građu podataka iz života sv. Majke Terezije i Samostana sv. Josipa.

Umrla je na Gospu Snježnu. Upravo je takva bila njena duša: bijela i čista poput snijega.

13. Marija od Križa (Marija de la Paz) (? – 1588.) rođena je u Ledesmi (provincija Salamanka). Bila je jedna od prve četiri postulantice koje su slijedile Tereziju na osnutak Samostana sv. Josipa u Avili 24. kolovoza 1562. Kao redovnica uzela je ime Marija od Križa.

Sv. Majka ju je upoznala dok je služila kod njene prijateljice done Guiomar. Bila je ponizna i jednostavna žena za koju je Marija Bautista rekla: „Bila je vjerna sv. Majci i njena prijateljica još prije nego je postala redovnica, kad se Terezija nalazila u kući gospođe Guiomar.“

Redovničke zavjete položila je u Samostanu sv. Josipa 22. travnja 1565. godine. Bila je duša čista i jasna, i u samostanu je uvijek vršila službu vrtuljarke jer su poglavarice imale veliko povjerenje u njenu mudrost i sposobnost čuvanja tajne. Sudjelovala je u osnutku Karmela u Valladolidu, gdje je imala priliku upoznati duhovni nauk sv. Ivana od Križa.

Kušana mnogim sumnjama, oslobodila ih se tek nešto prije smrti, po milosti koju je Gospodin obećao sv. Majci rekavši joj da će sve kćeri njene Obnove umrijeti u miru.

Ana od Sv. Bartola imala je u avilskom samostanu viđenje njene lijepe smrti: vidjela ju je kako ulazi u nebo u društvu sv. Majke, idući najprije obalom, a zatim prekrasnom zelenom livadom. Umrla je u samostanu u Valladolidu 1588. godine.

14. Petronila Bautista (1531.-1619.) rođena je u Avili od oca Andrije Orejón i majke Marije del Mercado. Redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1568., a umrla je u travnju 1619. u 88-oj godini života. Potjecala je iz bogate obitelji. Sviđale su joj se ispraznosti svojstvene bogatim djevojkama. Imala je toliko visoko mišljenje o sebi da je smatrala kako je nije dostojan nijedan mladić koji je pokazivao zanimanje za nju, pa se nije mogla ni za jednoga odlučiti.

Upravo ova djevojka, navezana na svjetovne stvari, koja ni u snu nije željela pomisliti na strogi klauzurni život, bila je obilježena od Gospodina. U jednom snu Gospodin je srušio njene kule u oblacima, njena svjetovna maštanja, i osvijetlio joj put njenog istinskog zvanja. Činilo joj se da se nalazi u Samostanu sv. Josipa, obučena u karmelsko odijelo. Probudila se prestrašena. Drugi put vidjela je kao da se otvara zemlja i proždire sve stvari koje su joj se sviđale, pretvarajući ih u sjene i dim. Imala je još jednu milost: vidjela je Krista obasjana svjetlom i ljepotom kako ju gleda s ljubavlju, uzima ju za ruku i tri puta izgovara njeno ime.

Petronila mu se čitava predala obećavši da će biti redovnica. U samostanu je morala puno raditi na svojoj preosjetljivosti. Gospodin je usavršavao njenu poniznost, odvajajući je od nje same.

Na početku ju je pratila velika suhoća, zbog koje je bila neutješna. Prema samostanskim dužnostima koje su joj bile povjerene, kao što su briga za bolesnice i rad u kokošinjcu, osjećala je veliku odvratnost. Usred unutarnjih borbi ukazivao joj se Isus jačajući je često svojim utjehama. Tijekom vremena kada je živjela sa sv. Majkom, ujedinjavala ih je velika uzajamna naklonost. Majka je voljela da joj Petronila čita ili napamet prepričava Kasijanove spise ili nešto iz života svetaca, budući da sama nije imala vremena čitati preko dana. Često kada bi završila svoje poslove navečer, sv. Terezija bi zvala Petronilu da joj čita ili priča.

Petronila je u svome dugom životu stekla jako bogato iskustvo prijateljevanja s Gospodinom.

Jedna redovnica koja je živjela s njom tijekom njenih posljednjih godina dala je ovo lijepo svjedočanstvo o njoj: „Kad sam je pitala je li imala mnogo nadnaravnih doživljaja, obično je odgovarala da nije, već da je uživala velik mir i zadovoljstvo. Ništa ju više nije moglo uznemiriti niti ožalostiti, i svaki put kad bi se ispovjedila, osjećala je kao zrake sunca u sebi, što je ponekad znalo potrajati pola dana, a ponekad i cijeli dan. Imala je takvu sigurnost da nije mogla sumnjati.“

15. Marija od Krista (1540.-1590.) rođena je u Avili. Roditelji su joj bili Francisco Dávila i María del Aguila. Redovničke zavjete položila je u Samostanu sv. Josipa 22. srpnja 1568., a umrla je u Malagi 3. veljače 1590.

O njoj je Izabela Bautista napisala da je bila žena koja je skriveno činila mnoge pokore. Imala je mnoge nutarnje patnje, ali je primala i velike milosti od Gospodina. Nisu je mimoišli niti progoni, u kojima se mogla vidjeti njena razboritost i njene kreposti. Bila je poglavarica u Samostanu sv. Josipa gdje joj nisu nedostajale poteškoće, bilo ekonomske naravi, bilo zbog bolesti u zajednici, te se morala obraćati Majci Tereziji radi rješenja različitih problema.

Marija od Krista nije se snalazila dobro u upravi zbog pomanjkanja iskustva i težine problema. Ipak je njeno držanje kao poglavarice bilo primjereno. Rijetki su slučajevi slični njenom. S velikom radošću prepustila je ulogu poglavarice Majci Utemeljiteljici. Gospodin je imao uzvišenije zadatke za nju: prividan poraz u prvoj upravi pripravio joj je puno slavniju misiju.

29. studenog 1581., zajedno s Antonijom od Duha Svetoga i o. Ivanom od Križa otišla je na osnutak novog samostana u Granadi. 1585. bila je pozvana da otvori novu kuću u Malagi. Za vrijeme puta, Mariju od Krista njezin je neukroćeni konj izbacio iz sedla na zemlju, te je zadobila veliku ranu na glavi. Otac Ivan od Križa s očinskom joj je nježnošću stavio komad zavoja na čelo te je mogla nastaviti put bez bola.

Malaga je bila veliki grad u kojemu je ova ponizna redovnica mogla pokazati velike darove svoje osobnosti. Otac Ivan od Križa poznavao je vrlo dobro vrijednost ove duše.

Njene kćeri ostavile su ovo dragocjeno svjedočanstvo: „Naša Majka Utemeljiteljica, Marija od Krista, upravljala je 5 godina ovim samostanom s osobitom razboritošću i redovničkim duhom. Bila je obdarena posebnim darom upravljanja, radi kojeg je bila ljubljena i poštovana. Bila je jako ponizna. Željela je umrijeti kao mučenica. Umrla je u Malagi 1590. godine.“

16. Marija od Sv. Josipa (1525.-1604.) rođena je u Avili 1524. ili 1525.od oca Kristofora d’Avila i majke Ane od Sv. Dominika. Bila je jedna od prve četiri laikinje koje su slijedile Tereziju u Obnovu. Redovničko odijelo je primila na dan svečanog otvaranja Samostana sv. Josipa 24. kolovoza 1562. zajedno s Antonijom od Duha Svetoga, Marijom od Križa i Ursulom od Svih Svetih. Redovničke zavjete položila je 2. srpnja 1566. godine.

Terezita, nećakinja sv. Majke Terezije, o njoj je rekla: „U svim stvarima pokazivala je veliku čistoću duše i naklonost stvarima vjere. Bila je tako ponizna i tako udaljena od zloće i dvoličnosti da je razgovor s njom bio kao razgovor s nevinim djetetom, no nije joj nedostajalo inteligencije. Živjela je u prvom Karmelu Majke Terezije kao ponizni, mirisni cvijet, nepoznata očima svijeta, bez težnje za visokim mjestima.“ Njen brat Julijan Avilski, kapelan samostana, bio je sudionik različitih dogodovština na osnucima Sv. Majke. Mnogo puta po povratku s krstarenja cestama Kastilje njegova bi ga sestra šaptom dozivala: „Ej, gdje si, Julijane?“ Dobri svećenik bi se nasmijao i osjećao bi da su mu nadoknađene sve njegove muke.

Kad je Marija od Sv. Josipa umrla 14. srpnja 1603., Majka Izabela od Sv. Dominika vidjela ju je kako ulazi u nebo okružena slavom, a za vrijeme njenog pogreba vidjela je blizu nje sv. Majku Tereziju okruženu velikim sjajem.

pripremile bosonoge karmelićanke Samostana Concenedo (Lombardija – Italija)

prijevod: s. Filomena, OCD

SESTRA MARIJA GABRIJELA OD JAGANJCA BOŽJEGA, OCD (MARIJA IVANČIĆ)

 

screenshot_2017-01-11_15-42-56Okrijepljena svetim sakramentima, na dan Imena Isusovog, 3. siječnja 2017. god., preselila se Nebeskom Ocu naša draga s. M. Gabrijela od Jaganjca Božjega (Marija Ivančić) u 81. godini života i 53. godini redovničkog i vjernog služenja Gospodinu u Karmelu.

Rođena je 14. lipnja 1936. godine u Grabovici kod Tomislavgrada kao drugo dijete u obitelji Ivana i Ruže Ivančić. Roditelji su bili veoma pobožni i bogobojazni ljudi te su u svojoj otvorenosti Bogu i životu primili osmero djece: pet sinova i tri kćeri. Dvije kćeri, s. Gabrijela i s. Jacinta posvetile su svoj život Isusu u Karmelu. S. Jacinta je preminula 2015. godine. Nastavi čitati SESTRA MARIJA GABRIJELA OD JAGANJCA BOŽJEGA, OCD (MARIJA IVANČIĆ)

Sprovod sestre Gabrijele

Karmelićanka s. Marija Gabrijela od Jaganjca Božjeg (Ivančić), preminula u 81. godini života u Karmelu Sv. Male Terezije u Kloštar Ivaniću, pokopana je u četvrtak 5. siječnja u Kloštar Ivaniću.

Misu zadušnicu u samostanskoj kapeli svete Male Terezije, te prije toga sprovodne obrede na mjesnom groblju, predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s domaćim župnikom fra Dragom Brglezom i više svećenika. Nastavi čitati Sprovod sestre Gabrijele

Neka se Isusovo otajstvo dogodi i u našoj duši

Ove svete noći trebali bismo svi zastati u šutnji i dati se obdariti najvećim mogućim darom – „jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan“ (Iz 9,5), darovao nam se sami Bog. U ovoj se svetoj i tihoj noći osjeća radost mnogih duša. Kada bi nas netko upitao: zašto se veselite, zašto noćas slavite, naš je odgovor jednostavan: Božić je, rodio se Isus, naš Spasitelj i Gospodin! Ovo je dan kada je na poseban način nebo na zemlji, kada na jedan način napuštamo ovaj naš svijet i kušamo nebeski. U obličju nevinog Djeteta, rođenog od Djevice u jaslicama kraj Betlehema, Bog je došao na zemlju, povijen i položen u jasle da bi se ostvarilo ono što je prorečeno od starozavjetnih proroka. Bog se javio u tijelu kao najobičniji čovjek. I nas želi ispuniti ljubavlju, preobraziti nas i ponijeti nas u krilo Očevo. Ali mi za to trebamo biti otvoreni. Nered koji je grijeh unio među nas treba biti preobražen silom Božje ljubavi. „Kada bi se Isus rodio i sto puta u Betlehemu, a niti jednom u tebi, u tvome srcu, isprazan je tvoj život“ – kaže pjesnik Angelus Silesius. Nastavi čitati Neka se Isusovo otajstvo dogodi i u našoj duši

U Marijinoj utrobi

O Marijo, bogatstvo Trojstva, svjetlo proroka: za čime su čeznuli proroci, ako ne za tvojim dolaskom? Kome su upućivali svoje vapaje, ako ne tebi? Ustvari, iščekujući Mesiju, znali su da se treba roditi od tebe. Ti nisi svjetlo židovskog naroda, nego cijelog ljudskog roda. Jednom im Mojsije utaži žeđ vodom iz stijene; a ti, Marijo, udarila si sa štapom tvrdu i nepomičnu stijenu vječnoga Oca. No kakav je to bio štap kojim si udarila tu tako čvrstu stijenu? O Marijo, reci mi! Ta to je poznato i učenima i neznalicama. To je jedna mala stvar, ali koja ima velike učinke. Što je slabija, to je moćnija, što više izgleda bezvrijedna, to čini veća djela. O Marijo, a kada si je udarila? Onda kada si spustila pogled na svoju utrobu i shvatila da nisi dostojna od službenice postati ona koja treba biti majka Njegovog Jedinorođenca. I tako jak bijaše ovaj udarac, da Vječni Otac nije mogao odoljeti a da ti ubrzo ne da svoju Riječ. I takoreći u jednom času, u tren oka, sišla je u tebe, a Duh Sveti je oblikovao ono lijepo tijelo Riječi, tako maleno. A opet Riječ bijaše, i jest, tako velika da je ni nebo ne može obuhvatiti, iako se želi zatvoriti u malu utrobu jedna djevice. Koje li će stvorenje ikada shvatiti tvoju uzvišenost? Nastavi čitati U Marijinoj utrobi

Novaci u Bärnbachu na proslavi svetkovine sv. Ivana od Križa

Na svetkovinu našeg oca sv. Ivana od Križa karmelska se zajednica iz Graza u ranim poslijepodnevnim satima zaputila u Bärnbach, gradić udaljen od Graza pedesetak kilometara. Najzanimljivija znamenitost u Bärnbachu je župna crkva sv. Barbare, renovirana 1987.-1988. Kako stoji na internet stranici župe, crkva je osmišljena kao vesela, šarena kuća Božja koju karakteriziraju oblici i boje netipični za katoličku crkvu. Crkvu okružuje dvanaest prolaza sa simbolikom dvanaest velikih svjetskih religija. Arhitekt, Friedensreich Hundertwasser, time je htio učiniti gestu ekumenizma, tolerancije i zajedništva. Usprkos šarenilu vanjštine crkve, unutrašnjost je razmjerno jednostavna, s velikim klasičnim raspelom iza oltara koje dominira prostorom i potiče na pobožnost.  Nastavi čitati Novaci u Bärnbachu na proslavi svetkovine sv. Ivana od Križa

Betlehemsko svjetlo u Karmelu svetoga Josipa

„Već se bliži onaj čas, kad će izić’ Sunce drago, svanut svemu svijetu spas“, a to svjetlo obasjalo je na poseban način i ove godine Karmel sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj dolaskom Betlehemskoga svjetla za vrijeme mise u ranim jutarnjim satima, 17. prosinca 2016. Betlehemsko svjetlo donijeli su vrijedni članovi izviđačkog društva Osječko-baranjske županije, podružnice Klasje iz Đakova. „U Betlehemu se rodio Bog i tada je zasjalo svjetlo koje obasjava svakoga čovjeka, a s kojim smo i mi sada povezani preko Betlehemskog svjetla koje nam donose izviđači“, rekao je na početku domaći župnik Miro Tomas, preuzevši doneseno svjetlo. Zahvalio je izviđačima na njihovom trudu i naporima koje ulažu da bi donijeli svjetlo mnogim župama Đakovačko-osječke nadbiskupije, naglasivši kako je svaki takav napor dragocjen jer je svjetlo koje nose vrlo važno za svijet u kojemu ima puno mraka. Nastavi čitati Betlehemsko svjetlo u Karmelu svetoga Josipa

Svetkovina sv. Ivana od Križa u Brezovici – autentični život vjere

„Prekrasno je živjeti s Gospodinom. Tada otkrivamo nove rukavce Božje milosti“, rekao je između ostalog na svetkovinu sv. Ivana od Križa, u srijedu, 14. prosinca, na početku sv. mise, naš o. Antonio-Mario Čirko, OCD, remetski župnik, u Stepinčevom Karmelu u Brezovici. Zajedno s njime karmelskog naučitelja Crkve slavili su mr. Mijo Matošević, župni vikar u Stupniku, vlč. Damir Ocvirk, župnik Župe sv. Josipa u Zagrebu, vlč. Josip Đurin, odgojitelj u sjemeništu i ministrant Tomislav Skender iz Brezovice. Tu su bili i štovatelji i prijatelji sv. Ivana od Križa, a misno slavlje animirale su svojim lijepim pjevanjem sestre karmelićanke, čuvarice svetišta, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD. Nastavi čitati Svetkovina sv. Ivana od Križa u Brezovici – autentični život vjere

Sveti Ivan od Križa i svećenički jubilej u Breznici Đakovačkoj

Svetkovinu sv. oca Ivana od Križa, prezbitera i crkvenog naučitelja, 14. prosinca u Breznici Đakovačkoj proslavili smo svečanim euharistijskim slavljem koje predvodio preč. Vinko Brezovar. „Na ovo euharistijsko slavlje okupio nas je mladi redovnik karmelićanin koji je naukom i životom pokazao gdje i kakav je put prave duhovne obnove pojedinca, ali i cijele Crkve”, rekao je  propovjednik primijetivši da se svetac „svojim izvanrednim sposobnostima nije uzdigao u vrhove španjolske svjetovne veličine ili pak među vrhove teoloških znanstvenika, ali unatoč tome Crkva ga danas slavi kao najjasnijeg i najbistrijeg mističnog teologa novoga doba te ga je 1926. godine počastila časnim naslovom crkvenog učitelja.” Nastavi čitati Sveti Ivan od Križa i svećenički jubilej u Breznici Đakovačkoj

Proslava svetkovine sv. Ivana od Križa u bistričkom Karmelu

Svečano misno slavlje u 8 sati, 14. prosinca 2016. na svetkovinu sv. Ivana od Križa, karmelićanina i crkvenog naučitelja, u Karmelu u Mariji Bistrici predslavio je fra Jure Šarčević, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića i predsjednik Hrvatske redovničke konferencije, a s njim je suslavio vlč. Antun Motočić, koji je predvodio trodnevnu pripravu za svetkovinu. Nastavi čitati Proslava svetkovine sv. Ivana od Križa u bistričkom Karmelu

DANI TRAJNE FORMACIJE I SABOR HRVATSKE KARMELSKE PROVINCIJE 2016.

Hrvatska karmelska provincija svetog oca Josipa organizirala je tečaj trajne formacije za svoje članove u Karmelu sv. Ilije na Buškom jezeru (BiH) 21. i 22. studenog te svoj Sabor 23. i 24. studenog 2016.

Provincijal o. Srećko Rimac otvorio je ovaj susret koji se sastojao od dva dijela – trajne formacije i Sabora provincije. Ove godine naglasak trajne formacije bio je na produbljenom upoznavanju duhovnog nauka sv. Elizabete od Trojstva, kao i specifičnog karmelskog pastorala. Program se sastojao od zajedničkog Euharistijskog slavlja, razmatranja, zajedničke molitve Jutarnjih pohvala, Srednjeg časa i Večernje molitve, predavanja, rada po skupinama te rekreacije. Nastavi čitati DANI TRAJNE FORMACIJE I SABOR HRVATSKE KARMELSKE PROVINCIJE 2016.