U subotu 10. veljače, na spomendan bl. Alojzija Stepinca, naša se karmelska družina iz samostana u Grazu uputila na izlet i hodočašće do gotičke crkve Maria Straßengel, koja se nalazi u Judendorf-Straßengelu, gradiću udaljenome nekoliko kilometara od Graza. Uz novake i oce Petra i Vedrana, s nama su na izlet pošli i i dvoje vjernika koji svakodnevno dolaze u našu crkvu i vezani su uz karmelićane, gospodin Kuno i gospođa Greta Kopf, te naša učiteljica njemačkoga, gospođa Marianne Weinberger.

Hodočasnička crkva Maria Straßengel podjednako impresionira svojom poviješću i svojom ljepotom. Izgrađena je sredinom 14. stoljeća na mjestu na kojem se Bogorodici hodočastilo najkasnije od sredine 12. stoljeća, a većinu svoga vijeka pripada cistercitskoj Opatiji Rein, koju smo posjetili u studenome prošle godine. Neke od najburnijih trenutaka svoje povijesti ova je crkva doživjela za vrijeme „reformi“ cara i kralja Josipa II. Provodeći po njemu nazvane jozefinističke ideje, u čijoj je srži misao da strukture svjetovne vlasti smiju određivati Crkvi njezino poslanje, a čiji djelomičan analogon nalazimo u današnjem sekularizmu, Josip II. ukidao je brojne samostane i rušio crkve, a takva je sudbina trebala snaći i crkvu Mariu Straßengel. Kao razlozi planiranoga rušenja navedeni su njezin smještaj na brdu do kojeg je stanovnicima Judendorfa navodno bilo teško doći te postojanje župne crkve, koja se nalazi 2,5 km dalje. Usprkos tome što se lokalno stanovništvo pobunilo protiv rušenja, 1788. godine pokrenut je postupak desakralizacije crkve. Božjom milošću to nije uspjelo, jer mnoge su od relikvija bile ugrađene u oltare na način da ih se nije moglo izvaditi bez izravnoga rušenja cijele građevine, tako da desakralizacija nije provedena kanonski ispravno. Pokušaj desakralizacije crkve još je više izazvao uznemirenost stanovništva, a ta je uznemirenost bila usmjerena i protiv klera koji je sudjelovao u desakralizaciji. Nakon ponovljenih peticija stanovništva, 1789. godine odlučeno je da se crkva ipak neće rušiti, te se zbog kanonski neispravno provedene desakralizacije razmjerno brzo moglo nastaviti s njezinom upotrebom.

Crkva Maria Straßengel poznata je, osim po svojoj ljepoti, i po čudotvornoj slici Marija u klasju žita, koja je naslikana u prvoj polovici 15. stoljeća i nalazi se na velikome oltaru, te po drvenome križu iz 1255. godine koji je izrastao kao dio korijena drveta. Prema lokalnoj predaji, taj je korijenski križ otkriven tako što su na mjestu na kojem se nalazilo drvo čiji je to bio korijen krave u prolasku svaki puta pokleknule. Stanovnici su, iznenađeni neobičnim ponašanjem životinja, krenuli istraživati to mjesto i pronašli kako jedan od korijena spomenutoga drva izgleda začuđujuće sličan križu s korpusom.

Oba su predmeta, uz koje se vežu brojne milosti i uslišanja, dijelila burnu sudbinu crkve. Tijekom ranije spomenutog pokušaja desakralizacije i rušenja predmeti su odnešeni iz crkve. Zahvaljujući pritiscima lokalnih vjernika, čudotvorna je slika vraćena odmah nakon povlačenja odluke o rušenju, no za vraćanje korijenskoga križa trebalo je čekati sve do 1827. godine. Nova je nesreća snašla ove predmete 1976., kada su prilikom provale u crkvu oba ukradena. Nedugo nakon provale na adresu je crkve stiglo pismo s uputama gdje se nalazi korijenski križ, tako da je on vraćen i čuva se u riznici. Slika Bogorodice nije pronađena do danas, a na oltaru se nalazi kopija naslikana 1978.

Ljepotu crkve Maria Straßengel teško je opisati u nekoliko redova. Napomenimo tek da je riječ o jednoj od najvažnijih crkvenih građevina austrijske visoke gotike, te da se i kao cjelina i u nekim svojim zasebnim dijelovima smatra umjetničkim remekdjelom. Na primjer, vitraji crkve čine najveću zbirku srednjovjekovnih vitraja u Štajerskoj, a usprkos obnovama, mnogi su od njih zbog dobroga stanja nepromijenjeni još od gradnje crkve u 14. st. Važniji od umjetničke vrijednosti duhovni je dojam koji crkva ostavlja. Arhitektura i zagušeno osvjetljenje ostavljaju istovremeno jasan učinak duhovne uzvišenosti i nesigurnost odakle točno ta uzvišenost dolazi. Želite li vidjeti predmete, morate im se približiti, a tada ljepota njihove izrade lako vodi dušu do razmatranja otajstva koje prikazuju. Vraćajući se pak u sredinu crkve, slike i kipovi gube se u polumraku, pa duša ostaje takoreći slobodna od nekih konkretnijih podražaja te može u tom nenametljivom ugođaju srednjevjekovne mistike ući u sebe i moliti u sabranosti.

Nakon što smo u crkvi izmolili Anđeoski pozdrav, otpjevali Salve Regina, Veliča i jednu marijansku pjesmu na njemačkom jeziku, gospodin Kuno i gospođa Greta Kopf pozvali su nas na ručak u tavernu koja je izgrađena 1582. godine i koja se nalazi tik do crkve. Završetak ručka ujedno je predstavljao i završetak našega izleta, tako da smo napustili lijepo srednjovjekovlje i vratili se kući u ne manje lijepi barok. Doista, život je lijep u Karmelu.