8581542321_46588e5633_b

Blažena Terezija od svetog Augustina i susestre mučenice (17. srpnja)

Beata-Teresa-di-Sant’AgostinoIz Belgije na dugoj relaciji do Hertogenboscha u Nizozemskoj je  Compiègne, grad na rijeci Oise, koji broji samo tridesetak tisuća stanovnika. Compiègne ke  zanimljiv zbog 16 karmelićanki, koje su za vrijeme Francuske revolucije poginule kao mučenice. Njihovo je mučeništvo prava epopeja koja je ušla u najljepše stranice svjetske književnosti, koju je uglazbio Francis Poulenc, koju je režirao poznati filmski režiser Philippe Agostini, stvorivši vrhunski film Razgovor karmelićanki.

Otkako je g. 1931. Gerdtruda von Le Fort objavila o karmelićankama iz Compiègna svoj roman Posljednja na stratištu, u svijetu umjetnosti djelo neosporne umjetničke vrijednosti, zanimanje za njih raste. P. R. Bruckberger, nadahnut tim djelom, želio je snimiti film, a redakciju teksta za film povjerio je g. 1937. Georgesu Bernanosu. Njemu je tek deset godina kasnije uspjelo izraditi tekst, ali ga je smrt spriječila da ga još bolje dotjera. God. 1949. Bernanosov je tekst objavljen kao zasebno djelo Razgovor karmelićanki, doživjevši posvuda izvanredan uspjeh. A. Beguin ga je brzo priredio za pozornicu, a uspjeh je drame posvuda bio neočekivan. Tko su, dakle, te junakinje koje svojim junaštvom zatraviše i naše suvremenike, koje su pružile umjetničko nadahnuće tolikim umjetnicima? – Upoznajmo ih prema sigurnim povijesnim izvorima, no ne zadovoljimo se samo time, već nastojmo ući u sve ono tako lijepo i privlačno u njihovu životu i mučeništvu.

To je u prvom redu njihov poziv. I one su kao i Abraham, praotac naše vjere, jednog dana čule glas: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati« (Post 12,1)! Čule su taj glas i zaputile se kamo ih je Gospodin zvao. Bilo ih je 16, a glavarica im je bila majka Terezija od sv. Augustina, u svijetu Marija Magdalena Klaudija Lidoine, rođena 22. rujna 1752. u Parizu, u skromnoj obitelji, tako da joj je potreban miraz za samostan morala pribaviti kraljica Marija Antoinetta. Iz skromnih su obitelji potjecale i sve ostale sestre, osim gospođice de Croissy, Colbertove nećakinje, u redu sestre Henrikete od Isusa. Sve su one čule Božji zov te pošle u Karmel u Compiègne.

Taj je samostan osnovan g. 1641., a prve su sestre došle u nj iz Amiensa. Uz samostansku zgradu nalazi se i crkva Navještenja, tajna puna sadržaja i poticaja za svaku karmelićanku. Iako se samostan nalazio u blizini kraljevskoga dvorca, gdje je kraljeva obitelj sa svom svojom svitom svake godine provela po nekoliko tjedana, iako je bio pod naročitom zaštitom kraljice Ane Austrijske, Marije Terezije Austrijske i Marije Leczinske, u njemu je uvijek cvao pravi redovnički duh, hvale vrijedna revnost, opsluživanje pravila, ideali sv. Terezije Velike. Zbog svih tih je vrlina uživao velik ugled ne samo u Compiègnu, već i drugdje. Čak mu je uspjelo održati se po strani žučljivih janzenističkih prepirki, koje su zahvatile i zatrovale mnoge francuske samostane i redovničke zajednice. Zato je Francusku revoluciju sa svim njezinim strahotama dočekao spreman i dorastao.

Kad je buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje. Videći tmaste oblake što se nadviše na Francusku, sestre su se g. 1792. slijedeći nadahnuće svoje majke glavarice Terezije od sv. Augustina, ponudile Bogu kao žrtve paljenice »da bi ublažile njegov gnjev te izmolile Crkvi i domovini onaj božanski mir što ga je na svijet donio Božji Sin«. Svoj su čin predanja Bogu svaki dan kroz dvije godine obnavljale, dok ga nisu mučeničkom smrću pod giljotinom i zapečatile.

Strašni su događaji revolucije munjevitom brzinom slijedili jedni druge. I karmelićanke iz Compiègna 14. rujna 1792. bile su iz samostana istjerane. No one su i dalje nastavile svoj život molitve i žrtve, podijeljene u četiri skupine u gradu pod mudrim vodstvom majke priorice Terezije od sv. Augustina. Ona, prema sebi uvijek veom a stroga, prema sestrama je pokazivala začudnu dobrotu i blagost.

Revolucionarni je komitet otkrio 16 sestara te ih 24. lipnja 1794. sve zatvorio u samostan sestara od Pohođenja koji je, po nalogu »naroda«, bio pretvoren u zatvor. Odatle su bile prevezene u Pariz, kamo stigoše 13. srpnja i biše zatvorene u strašni zatvor Conciergerie. Tu je bilo mnoštvo svećenika, redovnika, redovnica, koji su čekali smrt. Karmelićanke su iz Compiègna pružale svima primjer izvanredne smirenosti, vedrog pouzdanja u Boga, nepokolebljive vjernosti Kristu i privrženosti Crkvi. Njihova je prisutnost zračila pravu radost. Na blagdan Karmelske Gospe, kao izraz svoje duhovne radosti, a predviđajući skoro mučeništvo, jedna je karmelićanka na melodiju Marseljeze ugljenom napisala pjesmu, koja je i himan i molitva.

Sutradan, tj. 17. srpnja, sestre su po kratkom postupku osuđene na smrt zbog svoje vjernosti redovničkom zvanju i zbog svoga »fanatizma«, koji se odnosio na njihovu pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu. Istog su dana odvedene na stratište BarriereduThrône. Dok su ih kraj mnoštva, koje je u šutnji sve promatralo, vozili u smrt, sestre su na glas pjevale psalam »Miserere« te himan »Zdravo Kraljice« i »Tebe Boga hvalimo«. Došavši do podnožja giljotine, sestre su zapjevale himan »O dođi Stvorče Duše Svet«! Zatim je jedna za drugom pred majkom prioricom obnovila redovničke zavjete. To je bilo sve što su još na ovome svijetu mogle učiniti. Okrutna ih je sjekira sve poubijala. Posljednja je pošla pod giljotinu Majka priorica, Blažena Terezija od Sv. Augustina, koja je za tu svečanost sestre tako divno pripremila. Bila je to divna duša koja običavaše govoriti: »Ljubav će uvijek pobijediti. Kad se ljubi, onda se sve može.«

Te slavne mučenice, tako vjerne svome pozivu, tako neustrašive u progonstvu, tako žarke u ljubavi i pobožnosti, tako poučljive prema Gospodinovu vodstvu, blaženima je proglasio 13. svibnja 1906. papa Pio X. Gertruda von Le Foret napisala je 1931. prikaz povjesni o mučenicama iz Compiegna  “Posljednja na giljotini. To bijaše tema za dramu Georgesa Bernanosa “Nadareni strsah”. To je bilo nadahnuće za libreto operi “Razgovor karmelićanki” od Francis Paulenca sa nastupom na glasovitoj milosnkoj Scali. Godine 1959. snimljen je film u talijansko-francuskoj produkciji o mućenicama karmelićankama iz Compiegna.Bernanosov Dijalog karmelićanki imamo u hrvatskom prijevodu. To je pjesma u prozi i mora biti pjesma kad je najdivnija pjesma bio sam život i mučeništvo blaženih karmelićanki iz Compiègna.

Izvor: sveci.net

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.