Sveti Ivan od Križa

fontiveros-plaza-san-juan-de-la-cruzJuan de Yepes (brat Ivan od Križa) rođen je 1542. god. u gradiću Fontiveros smještenom na kamenitoj i goloj zemlji središnjeg platoa stare Kastilje, na pola puta između Madrida i Salamanke. S populacijom od oko 5000 u mjestu se nalazilo i nekoliko malenih trgovina tkaninom. Ivanov otac, Gonzalo de Yepes, sin bogatog trgovca svilom u Toledu, zaustavio se prilikom jednog putovanja u Medini del Campo i tu upoznao Catalinu Alvarez, siromašnu, neobrazovanu tkalju. Unatoč razlici u društvenom statusu, par se ženi 1529. god. Šokirani zbog onoga što su smatrali sramotnim – sklapanje braka s djevojkom nižeg staleža – trgovačka obitelj razbaštinila je Gonzala. Ispod tipičnog klasnog snobizma krili su se ipak dublji razlozi. Naime, obitelj Yepes skrivala je svoje pravo židovsko podrijetlo kako bi izbjegla zakonske restrikcije nametnute onima kojima je manjkala “limpieza de sangre”, čistoća krvi. Kako je Catalinino podrijetlo bilo nejasno, obitelj Yepes se bojala da će pitanja vezana za njene korijene dovesti i do istrage njihovih pređa. Stoga je bilo bolje riješiti se mladića negoli riskirati gubitak časti i novca pred inkvizicijom.

Ostavši bez ikakve financijske potpore, Ivanov otac morao se prihvatiti mukotrpnog i slabo plaćenog tkalačkog obrta. U neimaštini i kušnjama Gonzalo i Catalina pronalazili su snagu u uzajamnoj pažnji i ljubavi. Imali su troje djece: Francisca (Franju), Luisa i najmlađeg Juana (Ivana). Ivan je imao nešto više od 2 godine kad mu je umro otac, shrvan dugogodišnjom teškom bolešću od posljedica epidemije koja je harala Španjolskom u šesnaestom stoljeću. U neimaštini koja je nastupila mlada srčana udovica uputila se na naporno putovanje u nakani da potraži pomoć kod imućnih članova muževljeve obitelji. Pokucala je na vrata jednog šurjaka arhiđakona u Torrijosu nedaleko Toleda. Ovaj ju ju je odbio pa je otišla do drugog brata, liječnika u obližnjem Galvezu, koji je pristao udomiti i posvojiti Franju. Međutim liječnikova supruga počela je iskorištavati Franju pa ga je majka ubrzo povela kući u Fontiveros gdje se obitelj trsila za život kako je znala i umijela. U ovo vrijeme preminuo je Ivanov brat, vjerojatno zbog neuhranjenosti. Catalina je bila primorana odseliti iz svog skromnog doma u Arevalo gdje prilike nisu bile ništa bolje, a naposljetku u Medinu del Campo, glavno trgovačko središte Kastilje gdje je nastavila raditi kao tkalja.

Ivan je pohađao školu “de la doctrina”, jedna vrst sirotišta koje je djeci pružalo hranu, odjeću i smještaj te osnovnu naobrazbu uz vjersku poduku. Imao je priliku postati šegrt u nekom obrtu ili profesiji. Svećenik koji je bio upravitelj škole, izabire Ivana za akolita na službu u obližnjem samostanu augustinki “La Magdalena”. Radio je u sakristiji 4 sata prijepodne ali i poslijepodne kad bi to poglavar, kapelan ili sakristan zatražili. Što se tiče naukovanja (drvodjeljstvo, krojenje, kiparstvo i slikanje) nije pokazivao previše sklonosti prema njima.

Njegova darovitost, njegova blagost i strpljivost našli su svoj izričaj u njegovanju bolesnika. Don Alonso Alvarez, ravnatelj bolnice “de las bubas” koja se brinula za siromašne koji su bolovali od kuge, sifilisa i drugih zaraznih bolesti, počeo se zanimati za Ivana i ponudio mu službu njegovatelja i sakupljača milostinje. Don Alonso također mu je pružio priliku i za nastavak školovanja na novootvorenom jezuitskom učilištu koje je bilo jedna vrsta napredne srednje škole humanističkog usmjerenja. U školi pravilo su činila predavanja iz gramatike, retorike, filozofije te latinskog i grčkog jezikivan8a. Budući pjesnik došao je u dodir s latinskim i španjolskim klasicima, i više od toga, jer su isusovci zahtijevali visoki standard i neprestano vježbanje, čitanje i literarne radove.
Upoznavši se s simbolikom klasike, nadareni učenik usavršava se u literarnoj tehnici i otvara se svijetu oko sebe. Ove godine rada u bolnici i studiranja, zadaće koje se pozivale na odgovornost i ustrajnost, upotpunile su Ivanova rana iskustva siromaštva.

Zvanje u Karmel

ivan2Pri završetku školovanja, Don Alonso mu nudi sigurnu budućnost: zaređenje za svećenika i mjesto bolničkog kapelana. Mladić je zauzvrat činio sve kako bi pomogao svojoj siromašnoj majci i bratu. Na njega su ciljali i isusovci koji su posebno cijenili njegovu intelektualnu nadarenost i pobožnost. Na iznenađenje sviju, Ivan 24. veljače 1563. kao dvadesetjednogodišnjak ulazi u novicijat novootvorenog karmelskog samostana Santa Ana u Medini. Ono što ga je priklonilo Karmelu bio je vjerojatno njegov kontemplativni duh i njegova osobita ljubav prema Mariji, majci Božjoj.

Uzevši ime Fray (brat) Ivan od sv. Matije, svoju godinu novicijata provodi proučavajući Pravilo i duhovnost prvotnih Karmelićana. U “Institutio primorum monachorum”, srednjovjekovnom djelu o duhovnosti Reda koje je Ivan sigurno proučavao kao novak, stoji slijedeće naučavanje:

“Cilj ovog života je dvostruk: prvi (cilj) je onaj kojega možemo postići vlastitim nastojanjem i vlastitim vježbama u krepostima uz pomoć Božje milosti, tj. prikazivati Bogu (osjećaje) srca koje je čisto od svake okaljanosti aktualnoga grijeha. Ovaj cilj postižemo kad smo savršeni i na Keritu, tj. skriveni u toj ljubavi o kojoj Mudrac govori: ‘Ljubav pokriva sve pogreške’ (Izr 10,12). Bog je želio da Ilija toliko napreduje kad je rekao: ‘Sakrij se na potoku Keritu’ (1 Kr 17, 3-4).

Drugi pak cilj ovoga života pokazuje nam se kao čisti Božji dar. Ovaj (drugi) cilj sastoji se u tome da ne samo poslije smrti nego već u ovome smrtnom životu nekako okusimo u srcu i u duhu snagu Božje prisutnosti i slatkoću nebeskog života. To znači piti na potoku ljubavi Božje koju Bog obećaje u riječima: ‘Pit ćeš iz potoka’. U ovom dvostrukom vidu se redovnik treba predati pustinjačkom i proročkom životu.”

Najvjerojatnije krajem 1564. Ivan od sv. Matije odlazi u Salamanku na studij filozofije i teologije. Izgled sveučilišnog grada sa svim njegovim crkvama i katedralama, palačama i gospodštinama oduševio ga je. U doba svojeg najvećeg sjaja, sveučilište u Salmanki odlikovalo se prestižnim profesorima, velikim brojem studenata iz svih dijelova Španjolske, s naglaskom na bibilijske i teološke studije i raznim filozofskim usmjerenjima. Mjerilo se s najslavnijim sveučilištima kao onim u Bolonji, Parizu i Oxfordu. Ivanovo ime pronalazimo u rezultatima prijemnog ispita za studij umjetnosti u razdoblju od tri godine. Školske godine 1567/68 Ivan se upisuje na teologiju.

Doznajemo da se brat Ivan isticao po svojoj “osobitoj nadarenosti” i zalaganju, svjedočanstvo poduprto njegovim položajem nadstojnika još kao studenta.

Ova služba podrazumijevala je dnevnu poduku studenata, obranu javnih teza i rješavanja pritužbi. Mladi karmelićanin je ipak bio nezadovoljan. Da li je to bilo zbog atmosfere na sveučilištu gdje se promicanje znanja lako pretvorilo u promicanje sebeljublja, želje za ivancrteznaslovima, uglednim mjestima, promaknućima i nagradama? Je li tu Ivan počeo primjećivati tvrdoglavu navezanost na poznate sisteme razmišljanja, i nevoljkost u priznavanju konačne ograničenosti svih spekulacija? Je li ovo on tražio kad je položio zavjete? U svakom slučaju, njegovi pogledi išli su u drugom pravcu; često se bavio mišlju da stupi u kontemplativni red Kartuzijanaca. Iako se Ivanu dopadao studij, kontemplativni život koji ga je na prvom mjestu privukao u Karmel sada se borio za prvo mjesto.

Terezijanski ideal

1567, u vrijeme njegove krize zvanja, brat Ivan je zaređen za svećenika. Prvu svetu misu služio je u samostanu sv. Ane u Medini del Campo u rujnu 1567. U Medini se jedne rane jeseni dogodio njegov sudbonosni susret sa majkom Terezijom od Isusa. U ovom gradu, u kojem su se trebala osnovati druga po redu zajednica sestara karmelićanki novog kontemplativnog stila života kojeg je razvila u Avili, odlučna Madre je razmišljala o mogućem proširenju Reda i na braću. Dočuvši o posebnim Ivanovim kvalitetama, ugovorila je s njim sastanak. Ona je tada imala 52 godine, a on 25. Ivan joj je izložio svoje dvojbe u vezi zvanja, o svojoj težnji ka još povučenijem molitvenom životu i premještaju u Kartuzijance, a Terezija mu je s karakterističnom gorljivošću i prijateljskim pristupom naglasila da sve što traži može naći ne napuštajući “Gospin Red”, govoreći oduševljeno o svojim planovima za stvaranje muške grane Reda. Brat Ivan je slušao; nadahnut, zahvaćen entuzijazmom, gledao je kako se pred njim otvara nova budućnost.

96

Obećao je Majci da će joj se pridružiti ali pod jednim uvjetom – da ne mora dugo čekati. Terezija se radovala gledajući gorljivost svog mladog novaka i njegovu nevoljkost ka odlaganju, on koji će kasnije napisati raspravu o tome kako u kratko vrijeme postići sjedinjenje s Bogom. Ova epizoda ponovno naglašava Ivanovu spremnost da se posve preda, bez pridržaja. Mladenački polet podsjeća na njegovu usporedbu o mladim Božjim zaljubljenicima koji su poput mladog vina koje vrije i puno je mjehurića. Stari prijatelji su poput starog vina, manje mjehurića ali staloženije i posve je sigurno da se neće pokvariti (DS 25, 9-10).

Terezija je odmah nakon susreta s Ivanom javila sestrama: “Možemo početi. Imamo redovnika i pol.” Ne znamo samo je li se “pola redovnika” odnosilo na niskog Ivana ili na starijeg i nesigurnijeg Antuna, priora karmela u Medini koji se prvi sastao s Majkom.

U kolovozu naredne godine Majka se uputila s grupicom iz Medine u Valladolid na utemeljenje novog samostana. Pratio ih je i Ivan koji je nakon završetka studija želio više saznati o ovom novom karmelskom stilu života.

Koliko je toga Ivan od sv. Matije imao naučiti od ove ponizne, jednostavne, čudesne redovnice! I Terezija se sa svoje strane divila upoznavajući pobliže ovog malog redovnika. “Iako malen u stasu, vjerujem da je velik u Božjim očima” pisala je u to vrijeme. Bilo je i nesuglasica između njih pa će tako i sama Terezija priznati da se znala žestiti na njega. Ona je željela učene redovnike za svoje nove zajednice braće koji se u vodstvu duša ne bi oslanjali samo na svoje iskustvo u jednakom načinu života već i na svoje znanje. Kako je i sama trpjela zbog neupućenosti svojih ispovjednika, bila je odlučna da ovo ispravi kako bi poštedjela svoje sestre bilo čega sličnoga. Ivan je, međutim, u to vrijeme posebno naglašavao ograničenost znanja.

Za razliku od Terezije, za njega je stručan bio onaj koji poznaje pogreške u koje bi duša mogla upasti i koji je znao kako ih izbjeći, neovisno o stupnju njegove obrazovanosti. Bojeći se da bi strogoća i pokora mogle otjerati mlade kandidate od njenih novih redovnika, Terezija je inzistirala na uravnoteženom životu u kojem će kršćanske vrednote poput milosrđa, jednostavnosti i poniznosti biti važnije od stroge stege. Strogoća je u to vrijeme bila sinonim za svetost, pa je i Ivan, istovremeno prihvaćajući Majčine savjete, naginjao ka strogoći, koju su novi bosonogi također smatrali muškom stazom. Kasnije je i on u svojim spisima počeo govoriti o strogoći s dozom skeptičnosti naglašavajući kako, između ostalih korisnih stvari, ona može uništiti duhovni život. Terezija je smatrala da kršćanska radost mora prožimati njene zajednice; sestre su počele odvajati vrijeme za svakodnevnu rekreaciju te su pisale i pjevale pjesme jedne drugoj.

Nije bilo nikakvog razloga da budu tmurne. “Budite ljubazne, srdačne, i ugodno društvo onima s kojima boravite” Terezija je toplo preporučila, “kako bi drugi zavoljeli vaš govor i ugledali se na vaš način života i ponašanja.” Ivanu je trebalo vremena da se navikne na sve ovo. Recitiranje Časoslova bilo je mnogo jednostavnije nego u samostanu Utjelovljenja. Ovo je pružalo dva sata mislene molitve – ujutro i uvečer. Kao i prvi pustinjaci gore Karmel, sestre su provodile vrijeme većinom u tišini i samoći, same u svojim ćelijama, obavljajući ručne poslove poput predenja za svoje uzdržavanje dok su Terezijini redovnici imali i druga područja djelovanja kao npr. studij, propovijedanje i dijeljenje sakramenata.

Od sredine kolovoza do listopada, Terezija je, kao i u svojim spisima, energično izvršila ulogu učitelja iako priznaje da je više ona mogla naučiti od brata Ivana negoli on od nje. Završivši svoj kratki “novicijat”, Ivan napušta Valladolid i s novim poletom započinje radove na skromnom posjedu kojeg je Terezija pribavila za braću u zabačenom zaselku Duruelo. Krajem studenog priveo je kraju radove na kućici te su tako trijem, soba, niša, mansarda i kuhinjica preuređene u prvi samostan bosonogih karmelićana.

duruelo-2

Zajedno s jednim mladim đakonom i bratom Antunom de Heredia (dotadašnjim priorom u Medini), u prisutnosti provincijala, Ivan od sv. Matije 28. studenog 1568. prihvaća novi stil života, odriče se ublaženog Pravila uzevši pritom redovničko ime “Ivan od Križa”.

U samostan je doveo i svoju obitelj. Majka i snaha pripomogle su u kuhanju i pospremanju, a njegov ljubljeni brat Franjo pridružio se redovnicima u uređenju zdanja. Dok ga slušamo kako govori o neurednoj navezanosti i naravnoj ljubavi koju gojimo prema obitelji, moramo istovremeno imati na umu njegov odnos prema vlastitoj obitelji i spremnost da ih dovede k sebi kad god je to bio u prilici. Njegovo naučavanje o nenavezanosti ne ide ka uništenju već pročišćenju ljubavi i naklonosti. Iskustvo koje je zadobio sa svojom obitelji u vršenju djela milosrđa pomoglo mu je da usavrši svoju ljubav tako da je bio slobodan iskazati je i vjerovati joj.

U proljeće brat Antun dobiva službu priora, a Ivan postaje magistar novaka (prva dva novaka stižu ujesen). Kuća postaje pretijesna pa se zajednica u lipnju 1570. seli u obližnji grad Mancera de Abajo. U listopadu osniva novi, središnji novicijat bosonogih karmelićana u Pastrani da bi te iste godine postao rektorom novootvorenog Zavoda bosonogih u Alcali de Henares. U svom radu studente je neprestano podsijećao na njihov prioritet: religioso y estudiante, religioso delante (“redovnik i student, ali prije svega redovnik”). U to vrijeme poslali su ga natrag u Pastranu da ispravi pretjeranu strogoću i fizičku pokoru koju je provodio novi učitelj novaka, Anđel od sv. Gabrijela.

1551671_282156195273169_873978722_n

U međuvremenu Terezija se vraća u samostan Utjelovljenja u Avili gdje je kao priorica trebala popraviti žalosno stanje zajednice (u ekonomskom i duhovnom pogledu). U tome je računala na potporu jednog dobrog ispovjednika pa je pozvala Ivana od Križa koji dolazi u kasno proljeće 1572. I u ispovijedaonici i govornici osvajao je sestre svojom blagošću vodeći ih čvrstom rukom putem samoodricanja ka sve većoj savršenosti. Tijekom ove dvije godine njihovog boravka u Avili, Terezija i Ivan postali su još intimniji prijatelji, na njihovu obostranu korist. Kasnije je Terezija pisala Majci Ani od Isusa da nije našla nijednog duhovnika u čitavoj Kastilji koji bi se mogao mjeriti s Ivanom u vođenju duša.  U pismu priorici u Caravaci napisala je: “Kćeri moja, nastojala sam da o. fra Ivan od Križa dođe k vama. Primi ga kao da mene primaš. Razgovarajte s njime u potpunosti o vašim dušama i tješite se s njime, jer je duša kojoj Bog podijeljuje svoga Duha.”

Konflikt jurisdikcije    

carmelites-john-of-the-crossNećemo se zamarati okolnostima i osobama koje su se uplele u novonastalu situaciju. Recimo samo da se radilo o konfliktu jurisdikcija gdje se svaka strana pozivala na svoje tumačenje zakona (v. Povijest Reda) U sukobe se uključila Sveta Stolica, general Reda, dobro- i  zlo-namjerni  papinski nunciji, vizitatori-reformatori iz reda sv. Dominika, kralj i kraljevsko vijeće koje se umiješalo u politiku Rima i neki, blago rečeno, nerazboriti pojedinci. Kao prvi bosonogi karmelićanin, Ivan od Križa bio je simbol pokreta koji je, po mišljenju mnogih, uništavao Red. Kao ispovijednik redovnica u samostanu Utjelovljenja preuzeo je službu obuvenih koji su u njemu gledali suparnika.

U noći 2. prosinca 1577. skupina karmelićana i naoružanih svjetovnjaka provalila je u njegov stan i, po naredbama vizitatora Jeronima Tostada, odvukla ga tajnim putem, svezanih ruku i s povezom preko očiju, u samostan u Toledu, najugledniji kastiljski samostan koji je tada brojao oko 85 redovnika. Tamo su mu pročitane odredbe kapitula u Piacenzi po kojima je optužen kao neposlušan i buntovnik. Iako je pokušao razložiti da se odluke sabora nisu ticale njega koji je u to vrijeme bio u samostanu Utjelovljenja po odredbi legitimnog autoriteta te da u ni u kojem slučaju nije bio dužan odreći se stila života kojeg je prihvatio zajedno sa Terezijom, kazna je uslijedila te je po točki konstitucija zatvoren u samostanski zatvor. Iz te tamnice premjestili su ga, iz straha da ne pobjegne, na drugo mjesto – tijesan i taman prostor gdje je zrak i svjetlo dobivao samo kroz pukotinu visoko na zidu. Prostorija je bila duga deset stopa, a šest stopa široka. Tu je ostao sam sa svojim Časoslovom u užasno hladnim zimskim mjesecima i zagušljivoj ljetnoj sparini.

Pored toga bio je bičevan, postio o kruhu i vodi, noseći uvijek istu morku i zakrvavljenu odjeću iz mjeseca u mjesec, radi čega je morao trpjeti i pošast ušiju. Terezija je pisala kralju i preklinjala ga da za ljubav Božju smjesta oslobodi brata Ivana. U tom lišenju Ivan je tražio oduška u spjevanju pjesama, ostavljajući tako budućim pokoljenjima najuzvišenije kitice španjolske književnosti – među njima najveći dio Duhovnog spjeva. Ovi stihovi otkrivaju da je onako stisnut u zatvoru i lišen svake ljudske utjehe, bio dirnut zrakama božanskog svjetla. Zatvor je izblijedio i njegov duh se širio: “Moj Ljubljeni, planine”.  I ovdje, u tamnoj praznini, cvjetala je duhovna sinteza: “Vjera i ljubav vodit će te stazom tebi nepoznatom, do mjesta gdje je Bog skriven.”

Od novog, nešto blažeg i popustiljivijeg, tamničara uspio je dobiti nešto papira i tinte da zapiše svoje pjesme. Također mu se pružila prilika da prouči okružje samostana. Jedne noći u kolovozu, nakon devet mjeseci zatočeništva, nasmrt iscrpljen, Ivan izabire život i odlučuje se za bijeg kojeg je skovao za svojih kratkih izbivanja izvan ćelije. Uočio je prozor koji je gledao na rijeku Tajo i zidine koji su se uzdizale ispod prozora. Olabavio je vijke na bravi dok je tamničar bio odsutan. Kad su redovnici zaspali i kuća mirovala, gurnuo je vrata i ključanica je popustila. Izišao je i tapkajući u mraku pronašao prozor.

Pomoću užeta kojeg je spleo od dviju starih plahti s kreveta i kuke za svjetiljku, spustio se na zid koji je opasivao samostanski vrt. Hodao je po zidu tražeći onu stranu gdje je mislio da se nalazi ulica. Skočio je na jednom dijelu ali se našao u još većem škripcu. Naime, dvorište u kojem se nalazio pripadalo je samostanu od Začeća sestara franjevki koji se naslanjao na onaj karmelićana. Na svu sreću, primijetio je u kutku vrta izbočine u zidu koje su mu poslužile kao stube da se popne preko zida i nađe svoju slobodu na ulici. Sklonio se najprije kod Terezijinih redovnica u Toledu, a zatim, na njihovu inicijativu, u obližnjoj bolnici “Santa Cruz” gdje su ga njegovali u tajnosti.

4731573539_a3e4b0de3f_o

Pjesnik i duhovni otac

Nakon kao-kapitula u Almodovaru del Campo bjegunac Ivan od Križa postaje poglavar u mjestu El Calvario nedaleko Beasa u Andaluziji. Ovdje, na ovom mjestu čudesnih prirodnih ljepota, bio je siguran od sukoba  jurisdikcije i novih prijetnji. Nije običavao pretresati po prošlosti i pričati o svom zatočeništvu. Nije u njemu bilo ni traga mržnji; nije se ni žalio ni hvalio svojim patnjama.Sada, više nego ikada prije, mogao je upijati prirodu svojim osjetilima: cvijeće, šum lahora, noć, zora, bučna rijeka,…sve mu je govorilo. Bog je bio prisutan posvuda.

Za manje od godinu dana, morao se vratiti natrag u grad, ovaj puta u sveučilišni grad Baezu gdje je vršio službu rektora. Iako nije bilo u mogućnosti da se mjeri sa onim u Salamanki ili Alcali, sveučilište u Baezi uživalo je ugled zahvaljujući svojim doprinosima na području biblijskih studija. Pored ovog rada na sveučilištu (1579-82) Ivan je također bio i duhovnik ne samo subraće nego i susestara. Često je putovao do Beasa, tipičnog andaluzijskog gradića okrečenih kuća s rešetkama preko velikih prozora i balkonima prepunim raznovrsnog cvijeća. Ovdje je upoznao prioricu Anu od Isusa koja u početku nije prepoznala dubinu njegove duhovnosti žaleći se Majci Tereziji da ondje nemaju prikladnog duhovnika. Terezija joj je odgovorila pismom u kojem je jasno iznijela svoje mišljenje o Ivanu govoreći za njega da je “Božji, nebeski čovjek”. Ivan je s njima dijelio pjesme i započeo rad na tumačenju Duhovnog spjeva. U to vrijeme, njegova subraća su, uz pomoć kralja Filipa II, uspjela dobiti neovisnu provinciju 22. lipnja 1580, privevši tako kraju, barem jednim dijelom, sukobe koji su trajali već 5 godina.

3. ožujka 1581. održan je prvi provincijalni kapitul bosonoge braće. Iako je odbijao baviti se administracijom, Ivan je izabran za priora u Granadi gdje je djelovao do 1584. Nakon toga izabran je za zamjenika provincijala Andaluzije i na toj službi ostaje do 1588. Radio je na uređenju samostana, a za nabavku vode sa planine do samostana projektirao je i pomogao u izgradnji malenog akvedukta. Danas na tom mjestu ne žive redovnici ali akvedukt i dalje ostaje kao svjedočanstvo njegove praktičnosti i smisla za sklad i ljepotu.

U Granadi je dovršio svoje pjesme i glavne rasprave. Zvuči nevjerojatno jer je upravo u to vrijeme bio najviše na putu posjećujući samostane u Andaluziji i osnivajući nove samostane diljem zemlje. Posao oko osnutaka doveo ga je do Cordobe, Malage, Karavake, Jaena i drugih znamenitih gradova na jugu Španjolske.

Posljednje godine

U ljeto 1588. Ivan je izabran trećim savjetnikom generala Reda, o. Nikole Dorije, te se morao vratiti u Segoviju (Kastilja), gdje je obnašao službu priora. Ovdje u Segoviji velik dio vremena proveo je na projektu nadogradnje samostana, klešući i radeći na konstrukciji. Prekinuo je s pisanjem i posvetio se više molitvi. Odlazio bi u obližnju spilju odakle mu se pružao pogled na krajolik. Na tom samotnom mjestu mogao je na miru kontemplirati.

U neobično kratko vrijeme priveo je kraju svoje posljednje djelo “Živi plamen ljubavi” priznajući pritom kako nije želio dalje raspravljati o disanju Duha Svetoga u duši jer, kako kaže: “jasno vidim da nisam sposoban da bih znao to izreći, pa kad bih govorio činilo bi se da je manje od onoga što uistinu jest”. U to vrijeme došlo je do novih sukoba, ovog puta među samim bosonogima. Nikola Dorija saziva izvanredni kapitul u lipnju 1590. Nastojao je izmijeniti Konstitucije za sestre i staviti ih pod jurisdikciju savjetodavnog tijela umjesto jednog redovnika koji je bio određen za tu zadaću. Htio se riješiti o. Jeronima Gracijana predlagajući da ga se izbaci iz Reda.

Na kapitulu slijedeće godine među izabranim savjetnicima nije bilo Ivana od Križa pa je tako ostao bez službe, što je muèilo više ostale negoli njega. Kad se se vijesti proširile, neki su poèeli žestoko protestirati. Ivan je na sve to, kao što možemo i očekivati, gledao drugačije te je iznio svoje mišljenje u pismu priorici u Segoviji:

“S obzirom na me, kćeri, nemojte se skrbiti, jer se ni ja nimalo ne skrbim. Veoma me, naprotiv, žalosti što bacate krivnju na onoga koji nije kriv; jer ove stvari nisu djelo ljudsko nego Božje. Bog ih, znajući što je za nas prikladno, raspoređuje nama na dobro. Ne mislite na drugo nego da je sve određeno od Boga. A gdje nema ljubavi, tu je postavite, i uzvratit će Vam se ljubav.” (6. srpnja 1591.)

Činilo se da ga Dorija želi poniziti kad ga je poslao natrag u Andaluziju u zabačeni samostan La Peñuela, poput o noga u Duruelu ili Calvariju. Ivan se tu zadržao samo kratko vrijeme jer je ubrzo trebao poći u Meksiko sa skupinom od 12 braće. Bio je sretan u samoći Peñuele, ali neki nezgodni potezi počeli su uznemiravati njegove prijatelje kojima je pomagao kao duhovni vođa. Fray Diego Evanđelist, ogorčen na svog bivšeg poglavara, prijetio je i zastrašivao skupljajući dokaze protiv Ivana kako bi ga izbacili iz Reda. Fray Diego međutim nikad nije uspio sa svojim planovima. Sredinom rujna Ivana je zahvatila blaga vrućica koju je uzrokovala upala na nozi. Nije pridavao veću pažnju misleći da nije ništa ozbiljno ali kako se upala nije povlačila bio je prisiljen otputovati u Ubedu  da zatraži lječničku pomoć. Mogao je birati između Baeze i Ubede, ali on je izabrao Ubedu. Rekao je: “U Baezi me dobro poznaju, a u Ubedi me nitko ne poznaje.” Ovo je bilo njegovo posljednje putovanje.

4811326604_179b4ccbb0_omanja

Prioru samostana u Ubedi, Franji Krizostomu, nije bilo drago primiti bolesnog čovjeka. Kao učen i vrstan propovijednik, Fray Krizostom imao je i svojih slabosti; bio je sklon škrtarenju i strogoći. Bolesni redovnik bio mu je smetnja i trošak pa je otvoreno iskazao svoje nezadovoljstvo; nije mario ni za one koje su smatrali svecima. Ivanovo stanje se naglo pogoršavalo. Noga mu je već bila zahvaćena čirevima, a bolest, crveni vjetar, proširila se do leđa gdje se stvorio još jedan tumor veličine šake. 13. prosinca, videći da ima još malo vremena, pozvao je priora i molio ga da mu oprosti za sve nevolje koje mu je prouzročio. Ovo je duboko pogodilo priora pa je i sam počeo moliti za oprost. Izašao je iz ćelije sav u suzama i preobražen.

Prema nekim svjedočanstvima o. Krizostom i sam je umro na glasu svetosti. Te iste noći dok su braća molila pokorničke psalme Ivan ih je prekinuo i zamolio da mu čitaju nešto iz Pjesme nad pjesmama. Zatim je uzviknuo: “O dragocijenih li bisera!” U ponoć, blago i bez ikakve borbe, umire ponavljajući riječi psalmista:”In manus tuas, Domine, commendo spiritum meum” (U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj). Njegove posljednje želje bile su ispunjene: da ga smrt snađe u zabačenom mjestu, daleko od veze s ljudima, ne kao poglavara, bez radosti koja bi ga mogla tješiti, iskušavan od svih mogućih patnji i boli. Pred smrt je pogledao prisutne, poljubio raspelo – onda eto ga stoji pred prijestoljem Božjim da s nebeskim zborovima moli Jutarnju!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

"U zemlju Karmela ja vas dovedoh da se hranite plodom i dobrotom njezinom." (usp. Jr 2,7)