Tijekom ožujka, travnja i svibnja ove akademske godine studenti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu imali su priliku sudjelovati u sadržajno bogatom iskustvu koje je spojilo psihologiju, umjetnost i duhovnost. U okviru kolegija Psychology of Religion za studente psihologije na engleskom jeziku održan je tečaj ikonopisa pod vodstvom prof. dr. Gorana Karduma i stručnog suradnika o. Tihe Radana, OCD. Da bi se studentima omogućilo ikonopisanje u ozračju tišine i kontemplacije, trebalo je pronaći primjereno mjesto.
Tečaj se održavao petkom u svetištu Gospe od Prizidnica na otoku Čiovu – mjestu koje već stoljećima privlači hodočasnike i tražitelje mira. Smješteno na strmim liticama južne strane otoka, svetište svojim ozračjem prirodno poziva na sabranost, tišinu i odmak od svakodnevne užurbanosti.
Cilj ovog programa, međutim, nije bio samo naučiti tehniku izrade ikona. Sudionici su kroz proces ikonopisanja ulazili u iskustvo koje nadilazi umjetnički rad. Ikona u kršćanskoj tradiciji nije obična slika niti dekorativni predmet. Ona predstavlja „prozor prema nevidljivome“, mjesto susreta koje poziva promatrača prema dubljem iskustvu Prisutnosti. To je moguće postići jedino u tišini, dubokoj sabranosti, usmjerenosti na rad i konačno kontemplaciji.
Takav pristup posebno je zanimljiv unutar područja psihologije religije. Suvremena istraživanja pokazuju da religijske i kontemplativne prakse, poput molitve i meditacije, mogu imati važnu ulogu u oblikovanju pažnje, unutarnjeg mira i osobnog razvoja. Tišina pritom nije shvaćena kao puka odsutnost zvuka, nego kao prostor u kojem čovjek može jasnije čuti sebe i postati svjesniji vlastitih misli, osjećaja i unutarnjih procesa. Tišina je preduvjet za postizanje zrelosti u donošenju odluka, važna je za tjelesno zdravlje i mentalnu higijenu.
U vremenu obilježenom neprestanim informacijama, društvenim mrežama i ubrzanim načinom života, iskustvo polaganosti i usredotočenosti postaje rijetkost. Upravo zato ikonopis zahtijeva nešto što suvremeni čovjek često gubi: strpljenje. Svaki potez kista, svaka boja i svaki detalj traže pažnju i prisutnost.
Psihološka istraživanja sugeriraju kako iskustva nutarnje tišine mogu pridonijeti onome što antička filozofija naziva eudaimonia – dubokom životnom ispunjenju, dobrobiti koja ne proizlazi samo iz trenutačne ugode, nego iz smisla, vrline i unutarnje usklađenosti života.
Studenti tako nisu prolazili samo kroz proces stvaranja ikone, nego su imali priliku odškrinuti vrata složenom procesu osobnog iskustva i razvoja. U šutnji prostora Gospe od Prizidnica, između boja, molitve i pogleda usmjerenog prema nastajućoj ikoni, otvorio se prostor za nešto što je teško mjeriti ili precizno opisati — prostor unutarnjeg susreta.
Možda je upravo to ono što ovakav program čini posebnim: spoznaja da obrazovanje ne mora biti samo prenošenje informacija, nego može postati iskustvo koje istodobno oblikuje kognitivne i emocionalne procese, pogled i čovjeka.
Jer, ikona se ne stvara samo rukama. Dok nastaje ikona, polako se oblikuje i onaj koji je piše.
