Škapular je u srednjem vijeku bio posebni dio kratke gornje odjeće, bez rukava, otvoren s obje strane, koji je osim ramena pokrivao sprijeda prsa, a straga leđa sve do bubrega. Radi zaštite od nevremena znali su mu dodati i kapuljaču. Ime škapular je dobio od latinskog naziva za ramena “scapulae”, jer se preko ramena nosio.
Obzirom na redovnički život škapular je kao dio odjeće ubrzo dobio simboličko značenje. I to tri simbolička značenja: redovničko, kristološko i marijansko.
Ponajprije je uz svoje funkcionalno poprimio i redovničko značenje. Kod benediktinaca škapular je služio pri težačkim poslovima radi zaštite tunike, habita. Od benediktinaca škapular je prešao i u druge redove: bijele boje za dominikance, crne boje za servite, a smeđe boje za karmelićane. Tako je kao sastavni dio odijela mnogobrojnih monaha i redovnika postao i općeniti znak za Bogu posvećeni život.
Potom je škapular dobio i kristološko značenje: kao križ Isusova učenika koji treba danomice uzimati i ići za Učiteljem, i kao jaram Kristov. Veli Isus: “Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik” (Lk 14,26). I u Mt 11,29-30: “Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.” Redovnici su taj Kristov jaram konkretizirali u zavjetu poslušnosti: podlažući se redovničkim zakonima zapravo su se podlagali volji Božjoj, po uzoru na Isusa Krista, čiji je sav zemaljski život bio podložnost volji Očevoj (usp. Iv 6,38). Vanjski znak tog unutarnjeg stava bio je škapular koji se poput jarma stavlja na ramena.
Kasnije još škapular je dobio i svoje marijansko značenje, kao znak pripadnosti Mariji i zalog njene zaštite (Marijin patronat). Dakle kao vanjski znak želje da se vlastiti život posveti služenju Kristu i Mariji. U tom smislu je škapular kod redova koji su se na poseban način isticali Marijinim štovanjem postao njihovim zaštitnim znakom, kao npr. kod servita i karmelićana. Postoji još škapulara s marijanskim značenjem koji su odobreni od Crkve i sadrže posebne milosti već kojoj redovničkoj ustanovi pripadaju. Crni škapular je od Gospe Žalosne pripada Servitima. Bijelih škapulara ima više: Majke milosrđa od Mercedara; Majke dobrog savjeta od Augustinijanaca; Bezgrešnog Srca Marijina od Klaretinijanaca. Postoji i svijetloplavi škapular od Teutinaca, i naravno smeđi škapular od karmelićana. Upravo karmelićanski škapular je u Dekretu kongregacije
za oproste od 27. travnja 1887. – u jednom od višestoljetnog niza odobrenja od Svete Stolice – nazvan kao Škapular, s velikim “Š”, tj. kao marijanski škapular u punom smislu te riječi, jer se drži u praksi najstarijim, najraširenijim i najčašćenijim.
Idući dakle ususret želje i potrebe vjernika laika koji su i unutar svojih “ovosvjetskih” ograničenja željeli živjeti bratstvo i duhovnu izmjenu dobara s Bogu posvećenim osobama i zajednicama određenog Reda, primali su kao znak pripadnosti tom Redu škapular. Za karmelski red škapular nije bio tek dio odijela, nego je on jednostavno bio redovničko odijelo. Za razliku od kapuljače ili plašta koji su nebitni dijelovi karmelskog redovničkog odijela, pa se po potrebi nose ili mogu izostaviti, škapular spada na samu bit karmelskog redovničkog odijela. I to od samih početaka Reda kako to svjedoči i kapitul iz 1287. u Montpellieru i kasnije Konstitucije iz 1357. U ovim potonjima se kod obreda zavjetovanja pod habitom izrijekom specificira škapular: “Prior mu oblači habit, tj. škapular, govoreći: Primi ovaj habit…”
Vodeći računa o okolnostima života vjernika laika, radi prikladnijeg nošenja, škapular je za njih davan u smanjenim dimenzijama. Tradicionalni oblik takvog škapulara su dva komadića smeđeg platna, spojenih u jedno dvjema vrpcama.
Škapular dakle izriče posebnu povezanost karmelićana s Marijom, Isusovom majkom. Tu povezanost kroz prošlost su naročito istaknula dva događaja.
Škapular se oblači jednom zauvijek i to u prisutnosti redovnika karmelićanina ili druge ovlaštene osobe.
Škapular se može zamijeniti medaljom, koja s jedne strane prikazuje sliku Srca Isusova, a s druge sliku Gospe Karmelske. Takvu medalju pri zamjeni treba blagosloviti.
Škapular je za autentične kršćane koji nastoje živjeti evanđelje, koji primaju sakramente i na poseban način štuju Presvetu Djevicu.
Iz teksta “Subotnje bule” od 3/3/1323. pape Ivana XXII.
“Ivane, Ivane, namjesniče mog ljubljenog Sina … u znak zahvalnosti za moja dobročinstva, dopusti svetom i pobožnom Redu Karmelskom … da tkogod ustraje u zavjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva, ili bude ušao u Red, da će se spasiti. I drugi, ako iz pobožnosti uđu u ovaj sveti Red, noseći znak svetog odijela s imenom subraće i susestara navedenog Reda, bit će oslobođeni i otpustit će im se trećina njihovih grijeha … I ako budu na dan njihove smrti odvedeni u čistilište, ja, Majka milosti, sići ću u subotu nakon njihove smrti, i one koje nađem u čistilištu oslobodit ću da bi ih izvela na sveto brdo vječnoga života”.
Dekret Inkvizicije od 11/02/1613. s potpisom pape Pija V.
“Dozvoljava se ocima karmelićanima da slobodno propovijedaju vjerničkom narodu da može pobožno vjerovati s obzirom na pomoć dušama subraće i susestara bratovštine Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, tj. da će Blažena Djevica pomoći blagopokojnim dušama braće i sestara koje su za života nosile njeno odijelo … svojim stalnim prošnjama, svojim molitvama i zaslugama, i posebnom zaštitom, nakon njihova prijelaza, posebice u dan subotni: dan od Crkve posvećen upravo Blaženoj Djevici”.