Zašto patnja? Koji je smisao čovjekove patnje? Kakvo mjesto u duhovnom životu ima patnja? Što je sa bolestima, kakvo mjesto ima bolest na duhovnome putu? Je li bolest i patnja nešto od kojega trebamo svim silama bježati? Je li to kazna za neke naše skrivene grijehe ili grijehe naše rodbine ili naših predaka? Ovo su pitanja koja se postavljaju čovjeku ne samo današnjice, no od davnih vremena. Kako možemo to vidjeti u Starome zavjetu. Na ova pitanja postoje brojni odgovori. Jedna od odgovora sigurno nam je dala i bl. Elizabeta od Presvetog Trojstva.

Kako bi postigla potpunu preobrazbu u Krista Elizabeta je u svome duhovnom životu prošla kroz različite etape.

1. U prvom periodu svoga života (od rođenja do 7. travnja 1901) Elizabeta promatra i živi patnju kao nešto što mi dajemo Bogu.
2. U drugome periodu života (od 7. travnja 1901 do kraja 1903) Elizabeta promatra naš Križ kao naše sudjelovanje na Kristovom Križu.
3. Od početka 1904 do kraja smrti patnju poistovjećuje s ljubavlju. Patnja = ljubav. 

U prvome periodu života Elizabeta promatra i živi patnju kao nešto koje mi dajemo Bogu. U ovome periodu života, prije nego što će ući u Karmel Elizabeta je silno željela trpjeti, ne samo jer nas patnja čini sličnima Kristu, nego također i prije svega, jer po njoj duša može utješiti Srce Kristovo. U jednoj svojoj poeziji Elizabeta piše:

«Ne želim ništa drugo, slatki Spasitelju, u tome ću naći svoju sladost, da utješim Tvoje Božansko Srce i da pijem iz kaleža Tvoje muke. Želim ga piti dok ga ne ispraznim, kao večer Tvoje agonije, ponovno oživljavajući, moj slatki Spasitelju, svaku pojedinu patnju». U ovome razdoblju Elizabeta živi patnju kao nešto što mi dajemo Bogu. Promatra patnju kao nešto s čime će moći zadobiti Božje srce. Za Elizabetu patnja je nešto jako skupocjeno. Ona je «ljestve koje nas vode Bogu, koje nas vode u nebo». Elizabeta u ovome razdoblju još nije shvatila da je istinski i naj važniji autor našeg duhovnog napretka je sam Bog. I kao posljedica toga shvaćanja, umjesto da dopusti Bogu on sam da djeluje, ona pokušava sama prva da gane srce Isusovo sa svojim vlastitim djelima i sa svojim vlastitim patnjama. Elizabeta na patnju gleda na taj način, jer to je bio uobičajen način gledanja vremena u kome je živjela. Otkriće Kristove prisutnosti u njezinom životu, pomaže joj da na patnju gleda više kršćanskim pogledom. Tako u jednoj poeziji piše: «Vratiti ću se siromašna, sama i neću imati ništa na zemlji, nego ću biti bogata najvećim dobrima: Srce Božansko Isusovo, Križ! To je najviši dar koji Isus daje svima onima koje ljubi. Privilegiranima svoga Srca rezervira mjesto u svojoj muci» (CP 59). Elizabeta počinje otkrivati da je ljubav jedini put koji vodi Bogu. Ne radi se o tomu da želiš patnju, no da želiš ljubiti Krista pod svaku cijenu, pa koštalo što koštalo. Tako gospođi Margareti Gollot Elizabeta piše: «nemam ništa drugo nego da ti poželim ljubav. Ta riječ sažima, čini mi se, svu svetost. Ljubimo, dakle, našeg Dragoga, no s ljubavlju spokojnom i dubokom! Ostanimo sabrani pokraj Onoga koji je (Izl. 3,14) pokraj Nepromjenjivoga čije svjetlo svijetli uvijek nad nama».

Početkom travnja 1901. započinje drugi period promatranja patnje kod Elizabete. Sada Elizabeta ne promatra patnju više kao nešto što mi dajemo Bogu, nego ona sada želi i živi patnju kao najlogičniji odgovor na ljubavni Božji zahvat u odnosu prema nama. U svome pismu upućenom gospođici Margareti Gollot, tri mjeseca prije ulaska u Karmel piše:

«Draga sestrice, Isus se odnosi prema tebi kao prema zaručnici, želi da nosiš Njegov Križ, da uzmeš učešća u njegovoj agoniji i da piješ s njim gorak kalež. No, sve to nije ništa drugo doli ljubav…. Da, ljubimo, blagoslivljajmo volju koja je sva ljubav koja nam šalje te patnje».

Elizabeta počinje otkrivati da Križ kojega ona treba nositi nije ništa drugo doli produženje na vlastitoj koži samoga Križa Kristova. Iako još nije dostigla vrhunce svoga duhovnog života – kojega će dostići početkom 1904 – počinje u ovome prelaznom periodu otkrivati da je patnja nešto toliko dragocjeno i da nam pomaže da napredujemo na brzi način prema potpunom sjedinjenju s Bogom. Patnja čisti uistinu dušu i pomaže joj da otkrije istinske nakane poradi kojih se treba slijediti Gospodina. U jednome pismu koje upućuje gospođici Gollot u travnju 1901 Elizabeta piše: «Koje li radosti trpjeti, dati nešto onome kojega se ljubi. Nisam nikada tako dobro shvatila kao sada. Tamo, pod podnožjem Križa, tamo se osjeća da si njegova zaručnica: Sve te tame, sve naše patnje završavaju da se privežemo na naše jedino Sve. Čisti dušu da nas dovede do sjedinjenja. Draga sestro, kada ćemo uspjeti dostići to sjedinjenje u našim dušama » Bog u meni, ja u njemu – to neka bude naš moto». (P 45)

Patnja je sredstvo koje sam Bog koristi da bi preoblikovao duše u sliku, sve više i više savršenu Isusa Krista. Najvažniji i istinski autor našega duhovnoga rasta uvijek je Bog. I Elizabeta sve više i više postaje svjesna, kroz svoje iskustvo, da dopusti Bogu da djeluje slobodnu u njezinom životu. Ono što je najvažnije jest da se traži i da se ima uvijek pogled uperen u Raspetoga.

Dakle, možemo reći da u ovome drugome razdoblju života Elizabetina pažnja se premješta na Krista. Njezin pogled postaje kršćanski. Elizabeta počinje svako iskustvo promatrati i prosuđivati u svijetlu Krista. Malo, po malo, ljubav Kristova započinje da zauzima sve više i više mjesto u srcu Elizabete. I kroz vlastito iskustvo ona počinje shvaćati da je Bog onaj koji je nju ljubio prije nego što je ona ljubila njega. I Elizabeta otkriva da Krist, upravo jer nas istinski ljubi, da nas je izabrao da sudjelujemo na njegovom Križu.

Trpjeti je ljubiti

Početkom 1904 Elizabeta započinje treći period njezina života i ona počinje otkrivati sa sve većom i većom dubinom da postoji prisan odnos između istinske ljubavi između dvije osobe i Križa koje proizlazi iz traženja da se živi od te ljubavi. U ovome trećem periodu Elizabeta otkriva tijesan odnos koji postoji između ljubavi i patnje. Velečasnom Chevingard-u Elizabeta piše: «Molimo ga da nas učini istinskima u ljubavi, to jest da nas preoblikuje u žrtve svoje žrtve, jer čini mi se da žrtva nije ništa drugo nego ljubav koja je postala djelo. Ljubio me je i darovao mi se». (P 220) Samo ovdje, «pod mojim križem» kako kaže, Elizabeta otkriva «nepoznate radosti». I upravo ovdje – na svetom Križu – Elizabeta shvaća: «da je patnja objava ljubavi i ja se predajem. To je moje obitavalište koje najviše volim i tamo nalazim mir i odmor, i sigurna sam da ću tamo naći mir i odmor, tamo gdje sam sigurna da ću susresti Učitelja i da ću prebivati u njemu». (P 271)

Ljubav nije sentimentalnost – ljubav se ne sastoji u osjećajima. Ljubav koja je isprobana je istinska ljubav. Elizabeta otkriva – po vlastitom iskustvu – da ljubav bez žrtve, bez Križa – je običan sentimentalizam. «Ljubav da bi bila istinska treba biti žrtvovana» kaže Elizabeta.

U svojim posljednjim duhovnim vježbama Elizabeta piše:

«Svi oni izabrani koji imaju palmu u ruci i koji su svi utopljeni u veliku svjetlost Božju, trebali su prvo proći kroz veliku nevolju… Prije nego što su «kontemplirali otvorenim licem slavu Gospodnju (2 Kor 3,18) uzeli su učešće u poništenju Njegovoga Krista… Duša koja želi služiti Bogu, danju i noću u njegovome hramu… treba biti odlučna da uzme stvarno udio u muci svoga Učitelja… To je otkupljena duša koja treba otkupiti druge duše… Ona kroči putem Kalvarije, od desne strane svoga Raspetog Kralja… On želi pridružiti svoju zaručnicu svome Otkupiteljskom djelu i taj put patnje kojim hodi joj otvara put blaženstva… Ona ne gleda više putove kojima prolazi. Samo gleda na Pastira koji je vodi».

Ovaj tekst bl. Elizabete ne samo da stavlja u najužu vezu patnju vjernika s patnjom Kristovom, nego nas dovodi do jednog važnog zaključka, a to je da postoji uska veza među otkupiteljske misije Krista i našega aktivnog sudjelovanja, kroz našu patnju, u toj Kristovoj misiji. U ovome trećem periodu Elizabeta živi patnju kao produženje na svojoj koži Utjelovljenje Riječi. Elizabeta želi biti koliko je to moguće više suobličena slici Sina, tako da odražava Njegovi sliku u očima Oca. Kako je Krist umro na križu, tako se i Elizabeta želi suobličiti toj otkupiteljskoj smrti Kristovoj. Elizabeta želi patnju živjeti radosno.

Za Elizabetu patnja i ljubav su dvije strane jedne te iste medalje. U jednome pismu, malo prije nego što će ući u bolesničku sobu, ovim riječima opisuje tu svoju novi situaciju: «U samoći moje male bolničke sobe, tako smo sretni oboje. To je srce koje traje dan i noć. Tako je slatko!». Kod Elizabete se ne može govoriti o patnji bez da se podsjetimo da je patnja samo direktna posljedica istinske ljubavi koju Bog ima prema nama. Nekoliko mjeseci prije smrti u jednome pismu piše: «On je tako dobar! Reklo bi se kao da nema na što drugo misliti osim na mene, kao da nema nikog drugog ljubiti osim mene, toliko se daruje mojoj duši!» I dodaje: «Tako se odnosi prema meni jer sam mu se predala za Njegovu Crkvu i za sve njegove interese». (P 241)

U jednoj od posljednjih svjedočanstava pronalazimo slijedeće riječi: «Da do sada sam se predala. Zaručnica sam, sada imam pravo kazati mu: ‘Idemo’. Kada se ljubi tada se je nestrpljiv da se vidiš. Oh! Ljubim ga! Ljubimo se». Dva mjeseca prije svoje smrti u jednome pismu majci piše: «Da bi se došlo dovde treba kontemplirati raspetog Boga i ta kontemplacija, ako je istinska, doprinosi ljubavi patnje. Draga mama, primi u svjetlu koje izlazi iz Križa, svako iskušenje, svaku protivštinu… Na taj način se sviđa Bogu i na taj način se napreduje na putu ljubavi». (P263).

Za Elizabetu patnja je znak da je Bog na poseban način izabrao dušu i da je osobito ljubi. U jednom pismu Elizabeta piše gospođici Gollot: «Vidi dobro moja draga Margareta, Vaše patnje su patnje su jako drage Vašem Dragome ako će Vam se svidjeti da produžite tako. One su znak da Vas ste mu osobito dragi i pokazuju njegovu volju da Vas sjedini kao svoju zaručnicu, želi da nosite njegov Križ, da uzmete učešće u njegovoj agoniji i da pijete s Njim korak kalež. No, sve to nije drugo doli ljubav». (P 45)

Nekoliko dana prije smrti Elizabeta piše svojoj majci:

«O, kada bi znala koliko je patnja neophodna da bi se u duši izvršilo djelo Božje! Dobri Bog ima neizmjernu želju da nas obogati svojim milostima, no mi smo oni koji određujemo granicu razmjerno tome koliko se dopuštamo žrtvovati od njega, žrtvovati u radosti, u davanju hvale kao što je to činio Učitelj. Kada nam se pokazuje mogućnost velike patnje ili neka minimalne žrtve, pomislimo na to da je došao ‘naš čas’ u kojemu postajemo raspoloživi da damo potvrdu naše ljubavi onome koji nas je ‘ljubio neizmjerno’ kako kaže sv. Pavao (Ef 2,4). I zato skupi sve to u lijep buket koji možeš darovati njemu bez da izgubiš i najmanju žrtvu. U nebu će to biti rubini koji će obogatiti prekrasnu krunu koju ti pripravlja dobri Bog. Ja ću otići da mu pomognem pripraviti taj ukras i doći ću s njime u dan velikog susreta da stavim tu krunu na tvoje čelo, draga moja mama». (P 272)

«Duša koja je sjedinjena s Isusom» piše bl. Elizabeta «je živi osmjeh koji ga odražava i koji ga daje». (P 191)