Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, nadbiskup mons. Giorgio Lingua, u pratnji tajnika Apostolske nuncijature mons. Janusza Stanislawa Blachowiaka i dviju sestara milosrdnica koje rade u nuncijaturi, s. M. Laure Tuba i s. Božidare Valjak, posjetio je u nedjeljno popodne 28. lipnja 2020., na uočnicu Petrova, po prvi puta Karmel u Brezovici. Sestre su ga prijateljski dočekale u svojoj klauzuri s pjesmom sv. Ivana Pavla II. „Krist na žalu,“ a tajnik Janusz pjevao ju je s njima s posebnim oduševljenjem na poljskom.
Nakon kratke molitve u sestarskom koru, srdačan susret nastavio se u klauzuri samostana, gdje je č. majka Ilijana Terezija Cvetnić predstavila nunciju i prisutnima zajednicu i upoznala ih s njezinom poviješću, posebno s njezinim počecima u koje je svoj pečat duboko utisnuo njezin utemeljitelj, ondašnji zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac. Nadbiskup Lingua se zanimao za prve sestre, a osobito za bl. Alojzija Stepinca. Pitao je je li koja sestra živa koja ga je poznavala. Osobno mu se predstavila svaka sestra, iako blaženika nije niti jedna poznavala, a on se srdačno zahvalio sestrama za molitve i rekao im da je u Hrvatskoj osjetio snagu molitve i da je bio iznenađen kako je lijepo prihvaćen tu u Hrvatskoj.
U vedrom i prijateljskom susretu primijetio je da ga sestre svojom radošću podsjećaju na karmelićanke na Kubi, gdje je bio apostolski vizitator. Često ih je posjećivao, a one su bile uvijek radosne. Zaključio je da je radost plod molitve i druženja s Isusom, te života u Božjoj prisutnosti.
Iz bliskog susreta prisjetit ćemo se još nekih zanimljivosti: najdražih nuncijevih svetaca i njegovog puta do svećeništva. Sv. Franjo Saleški, sv. Augustin i sv.Katarina Sijenska najdraži su mu sveci na kojima se nadahnjuje i u čiju se pomoć utječe. Kao predškolskom djetetu, prvi svetac koji mu je nešto rekao bio je sv. Tarzicije, pa sv. Dominik Savio, čije je knjige prve čitao još kao predškolac. Njegov otac se svake večeri molio sv. Maloj Tereziji: „Sv. Terezijo od Djeteta Isusa, o našim potrebama razmišljaj ti.“
Svećenički poziv niknuo je u njegovoj dobroj katoličkoj obitelji. Vidio je da roditelji žive ono što vjeruju. Još prije škole želio je biti svećenik. Kad je krenuo u školu, učitelj ga je pitao što će biti kad odraste. On mu je odgovorio: „Svećenik.“ I tako nekoliko puta, a djeca su mu se rugala… S 11 godina ulazi u sjemenište, godine su mu duge, polako odrasta i pita se što Gospodin od njega želi? Je li njegova želja i Božja želja? Duhovnik mu pomaže u tim kriznim godinama, a đakon Giorgio Lingua doznaje pred svećeničko ređenje da mu je majka čitav život molila da joj jedan sin bude svećenik, jer je ona željela biti časna sestra. „Bog ima za svakoga od nas svoj plan“, posvjedočio je nuncij.
Prijateljski susret završio je preporukom u molitve, izmjenom darova, fotografiranjem te Domjanićevom pjesmom „Fala“, uz nuncijev blagoslov i srdačan pozdrav.
