Sv. Josip, zaštitnik Karmela

Pismo vrhovnih poglavara O.Carm. i OCD karmelskoj obitelji povodom 150. obljetnice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Crkve

Svetkovinu sv. Josipa ove 2020. smo proslavili usred pandemije koja nas je prisilila na kućni pritvor. Ali upravo u tim trenucima još smo više osjetili potrebu obratiti se vjernom i pravednom čovjeku koji je upoznao napor, izgnanstvo, brigu za sutra, a da se nije pri tom obeshrabrio. Josip je ustrajao u vjeri i nadi u Boga koji mu je povjerio jedinstveno poslanje: čuvati Isusa i Mariju, nazaretsku obitelj, mladicu nove obitelji koju je Bog odlučio darovati svijetu. U prigodnoj propovijedi u Sv. Marti, papa Franjo nas je podsjetio na Josipove odlike: konkretan, sposoban u svom zanatu, a u isto vrijeme čovjek koji ulazi u otajstvo Božje, s onu stranu njegovog znanja i kontrole, pred kojim pada ničice u klanjanju.

Može nam samo koristiti razmišljanje o sv. Josipu, kojega je naša tradicija prepoznala kao zaštitnika i uzor karmelskog života. I želimo to učiniti zajedno, kao karmelska obitelj, O.Carm. i OCD, jer u štovanju sv. Josipa i u trajnom pozivanju na njegov lik nalazimo jednu od najljepših  sastavnica naše zajedničke povijesne i duhovne baštine. Ova nas godina poziva da obilježimo i znakovitu obljetnicu proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Crkve, koje se dogodilo prije 150 godina, 8. prosinca 1870., po volji blaženoga pape Pija IX.

Štovanje sv. Josipa u Karmelu

Štovanje sv. Josipa u Karmelu dio je našeg kršćanskog odgoja, naše tradicije i kulture. Toliko smo navikli na sv. Josipa pored Isusa i Marije da nam se čini da je Crkva oduvijek ovom svecu, koji je živio u tijesnoj bliskosti s otajstvom utjelovljenja, pripisivala dostojanstvo i časti koje smo mu mi navikli priznavati. A zapravo nije tako. U prvom tisućljeću jako su rijetki znakovi teološkog promišljanja o sv. Josipu ili neke posebne pobožnosti. Tek s procvatom prosjačkih redova razvit će se i pobožnost prema sv. Josipu. Osim francuskog teologa Ivana Gersona, odlučujući doprinos su dali franjevci i karmelićani.

Za karmelićane je zanimanje za sv. Josipa prirodni razvoj izvornog marijanskog nadahnuća. Sva je Marijina rodbina (roditelji Joakim i Ana, kao drugotni zaštitnici Karmela, čak i pretpostavljene sestre, Marija Jakovljeva i Marija Saloma) bila osobito čašćena u Karmelu. Nije mogao dakle nedostajati ni Marijin zaručnik. Pobožne srednjovjekovne legende, možda pod utjecajem apokrifnog Pseudomatejevog evanđelja, navode posjete Svete nazaretske obitelji Isusa, Marije i Josipa gori Karmel  i proročkim sinovima, nasljednicima proroka Ilije, s kojima su razgovarali. Drugi izvori spominju pretpostavljeni odmor Svete obitelji na gori Karmel na povratku iz Egipta. Veza Karmela i Svete Obitelji u Crkvi se doživjela tako snažnom da su stari autori poput benediktinskog opata Ivana Tritemija držali da su štovanje sv. Josipa u latinskoj Crkvi uveli zapravo pustinjaci s gore Karmela, prigodom prisilne selidbe u Europu. Ovo uvjerenje, danas osporavano, izrazio je i papa Benedikt XIV. pripisujući Karmelu početak liturgijskog štovanja sv. Josipa. Izvjesno je da je pobožnost sv. Josipu u Karmelu od samih svojih početaka bila liturgijski obilježena. Kasnije će se razviti, sve do našeg vremena, i euharistijska postavka pobožnosti sv. Josipu kao onome koji u ruci drži kruh spasenja, našu hranu.

Zapravo je nemoguće reći kada se točno počeo slaviti blagdan svetog Josipa u karmelskim crkvama. Najvjerojatnije je već tijekom XIV. stoljeća postojalo liturgijsko štovanje na raznim mjestima, ali se tek od XV. stoljeća pobožnost prema sv. Josipu značajnije proširila. U karmelskim časoslovima i misalima druge polovice 15. stoljeća redovito se pojavljuje obrazac mise i vlastiti časoslov za sv. Josipa, a flamanski karmelićanin Arnold Bostio svjedoči 1476. da karmelićani svečanom službom slave njegov blagdan. Vlastita liturgija sv. Josipa u karmelskom redu je prvi spomenik latinske Crkve u čast sv. Josipu, drže povjesničari i liturgičari.

Stara liturgija slavi sv. Josipa kao prvog između njegovih suvremenika u Nazaretu kojega je božanska Mudrost odabrala da bude Djevičin zaručnik kako bi Božji Sin mogao ući u ovaj svijet na častan i skrovit način. Karmelski propovjednici tvrde da je, kao što je Djevica Marija začela utjelovljenu Riječ djelovanjem Duha Svetoga, tako sveti Josip djelovanjem Duha Svetoga začeo u kontemplaciji Krista u vlastitoj duši postavši ocem Isusu na ovoj zemlji. Liturgija slavi zaručnički vez Josipa s Djevicom i promatra ga kao zaštitnika njenog djevičanstva i života utjelovljenog Božjeg Sina. S osjetljivošću tipičnom za karmelsku kontemplativnu karizmu, stara liturgija slavi čistoću Djevice i svetog Josipa pod vidom raspoloživosti Bogu, koja omogućuje prihvaćanje otajstva utjelovljenja. Prožeta ovom liturgijskom duhovnošću, sveta Marija Magdalena de Pazzi zaštitničku ulogu svetog Josipa razmatrat će kao posljedicu kreposti čistoće: „Čistoća svetog Josipa u raju se podudara s Marijinom, gdje se u sjaju svetosti čini da čistoća svetog Josipa čini da Djevičina čistoća još sjajnije i slavnije sjaji. Sveti Josip je između Isusa i Marije, poput sjajne zvijezde, i na osobit način se brine za naš samostan jer smo povjereni Marijinoj zaštiti.“ 

Sveti Josip je prikazan u drevnoj karmelskoj liturgiji kao Marijin zaručnik u pravom braku, gdje se kao zaručnik, zaštitnik i otac pokazuje potpuno u njenoj službi. Promatra ga se u njegovoj poslušnosti Bogu. On je pravednik, dostojan gospodar u kući svoga Gospodara, kojemu je povjerena odgovornost nadjenuti djetetu Isusu božansko ime objavljeno po anđelu. Na taj način sveti Josip je prvi navjestitelj da je u malome nazaretskom djetešcu Bog koji nas spašava. U drevnoj liturgiji se pod Josipovim likom krije sažetak karmelske duhovnosti: 1.) puritas cordis (čistoća srca) koja omogućuje gledanje Boga; 2.) zajedništvo s Marijom; 3.) plodnost mističnog života, u smislu začeća i rođenja utjelovljene Riječi u čistoj duši. Sv. Josip je stoga slavljen kao ogledalo karmelskog mističnog života u Bogu.

Sveta Terezija i sveti Josip

Baštinica štovanja i pobožnosti prema sv. Josipu u Karmelu, sveta Terezija od Isusa će pojačati ovu tradiciju s velikom koristi za cijeli Karmel i sveopću Crkvu. Zaista je neporeciva činjenica da je Terezija od Isusa više od bilo koga drugog štovanje svetog Josipa uspostavila kao jednu od glavnih značajki karmelske pobožnosti i duhovnosti. Susrela se sa svetim Josipom u jednom od najtežih trenutaka u svom životu. Imala je oko 25 godina, trpjela je od duge i teške bolesti, u kojoj ne samo da joj liječničke terapije onog vremena nisu pomogle, nego su joj štoviše još i naštetile. Postala je oduzeta i potpuno iscrpljena, tijelom i dušom. Osjeća da joj nema valjane pomoći i u tom trenutku, potaknuta unutarnjim nadahnućem, obraća se svetom Josipu kao svom „ocu i gospodinu” (Moj život 6,6; 33,12). I zaista, takvim će ga doživljavati i kroz ostatak svog života. Nema te potrebe u kojoj joj ne bi pomogao, štiteći nju i njeno djelo kao čuvar i zaštitnik. Od osobnog iskustva, pobožnost prema svetom Josipu postat će posebno obilježje terezijanske obnove, usredotočene na prijateljevanje s Isusom Kristom. Kao što je Josip bdio nad odnosom Marije i Isusa, braneći ga od vanjskih opasnosti i čuvajući ognjište, isto tako on bdije nad karmelima, koji na način nazaretske obitelji žele biti mjesto gdje se prihvaća Isusovo čovještvo i gdje se živi samo za nj i s njim. Zato Josip nije samo zaštitnik, nego i učitelj onima koji prakticiraju molitvu (Moj život 6,8), jer nitko ne zna bolje od njega kako živjeti u intimnosti s Isusom i Marijom, budući da je mnogo godina živio s njima i da bez njega ne bi mogli ni opstati. Ne iznenađuje stoga da od petnaest Karmela koje je Terezija osobno osnovala, čak deset nosi ime svetog Josipa u svom naslovu.

Svetac je uvijek prisutan u Terezijinim osnivateljskim poduhvatima (i po kipiću koji je uvijek nosila sa sobom na putovanjima), te je stekao naslov „utemeljitelja” Terezijanskog Karmela. Očito je da ovaj naslov treba shvatiti u smislu da je sveti Josip pomagao Tereziji u osnucima obnovljenih karmela. Ipak, smještanje svetog oca Josipa uz bok svetog oca Ilije urodilo je pitanjem koga bi se trebalo držati glavnim zaštitnikom i utemeljiteljem nakon Djevice Marije. Znakovito je pismo svete Terezije ocu Gracijanu u vezi imena zavoda koji su utemeljili u Salamanci: „Bilo bi ispravno dati ovom zavodu ime svetog Josipa“ (pismo od 22. svibnja 1578.), ali je Zavod posvećen svetom Iliji. Sljedeće 1579. godine sveti Ivan od Križa je sličan zavod u Baezi naslovio na svetog Josipa. Stoga je zavod u Baezi bio prvi osnutak muške zajednice pod zaštitom svetog Josipa. Naslov je ipak ostao samo dvije godine: od 1581. Zavod se pojavljuje pod imenom velikog crkvenog oca sv. Bazilija. Očito je bilo još dvojbi oko uloge drvodjelje iz Nazareta u karmelskom redu. Četvrt stoljeća kasnije ta će dvojba biti konačno razriješena: u Uputama novacima (1605.) o. Ivana od Isusa i Marije, štovanje svetog Josipa je stavljeno iza štovanja Djevice Marije, a prije štovanja svetih Ilije i Elizeja, „utemeljitelja našeg Reda“ (Upute novacima III, poglavlje 4, 29-30.)

Patronat svetog Josipa

Jedna od karakterističnih Terezijinih misli je da su ostali sveci od Boga određeni da pomažu u točno određenim situacijama, dok sveti Josip ima neku vrstu univerzalnog mandata, da pomaže u bilo kojoj poteškoći, materijalnoj ili duhovnoj (Moj život 6,6). Na ovom uvjerenju se temelji osebujni karmelski blagdan patronata svetog Josipa. Već 1628. na generalnom kapitulu španjolske kongregacije bosonogih karmelićana sveti Josip je bio proglašen „glavnim zaštitnikom“ Reda. Inicijativa da se slavi blagdan patronata svetog Josipa duguje se bosonogom karmelićaninu Ivanu od Bezgrešnog Začeća (1625.-1700.), koji je najprije bio katalonski provincijal, a kasnije i vrhovni poglavar španjolske kongregacije. Uspio je postići da generalni kapitul 1679. odobri blagdan patronata svetog Josipa, za koji je liturgijske tekstove složio jedan drugi katalanski karmelićanin, o. Ivan od Svetog Josipa (1642.-1718.). Kongregacija za obrede, nakon podrobne analize i prerade tekstova od strane kardinala g. Casanate, odobrila ih je 6. travnja 1680. Blagdan patronata svetog Josipa smješten je na treću uskrsnu nedjelju, dan u koji su se običavali sazivati generalni i provincijalni kapituli. Ubrzo je blagdan prešao i na staru granu reda, čiji je generalni kapitul 1680. jednoglasno proglasio svetog Josipa prvim zaštitnikom reda karmelićana, a blagdan je slavljen pod nazivom „De patrocinio S. Joseph Confessoris, Protectoris, et Patroni nostrae Religionis“. Već se neko vrijeme običavalo bez razlike upotrebljavati naslove „zaštitnik“ ili „patron“ za svetog Josipa. Ubrzo se ovo slavlje proširilo i na mnoge druge redove i redovničke zajednice, sve do proglašenja svetog Josipa zaštitnikom sveopće Crkve.

Kontekst proglašenja i liturgijskog slavlja patronata svetog Josipa nad cijelim Karmelom nije bio ni lagan ni jednostavan, bilo zbog unutarnjh previranja, bilo zbog izvanjskih neprilika povijesnih, crkvenih i političkih. U tom vremenu Karmel se našao u velikoj krizi identiteta i vlastitih vrednota. Treba zapaziti da je u obnoviteljskim pokretima unutar Reda procvala književnost pobožnih tekstova kojima se potiče afektivna pobožnost i osnažuje revnost za duhovni život. Nije mali broj karmelskih pisaca i propovjednika koji su neumorno radili na promicanju pobožnosti svetom Josipu i na promicanju njegovog patronata. Dostojan spomena je Rafael Bavarac koji je objavio Povijest svetog Josipa 1723. O. Rafael potiče one koji vole Isusa i Mariju da vole i onoga kojega su ovo dvoje obadvoje voljeli. Oca magistra Josipa Mariju Sardija možemo smatrati velikim promicateljem patronata svetog Josipa, ne samo za karmelićane, nego i za kršćanske roditelje i druge koji u njemu nalaze uzor svetosti. Nije bez razloga sveti Josip zazivan u Karmelu kao educator optime (najbolji odgajatelj) i predložen kao zaštitnik posebice za one koji se osjećaju umornima, bezvoljnima ili čak izgubljenima na putu nasljedovanja Krista. 

Dekretom Kongregacije za obrede Inclytus patriarcha Joseph, papa Pio IX. 10. rujna 1847., u vrijeme velike nevolje, proširio je na cijelu Crkvu blagdan patronata svetog Josipa na treću uskrsnu nedjelju. Za liturgijske tekstove mise i časoslova preuzeti su, s izvjesnim preinakama, oni koje su upotrebljavali karmelićani.  To je bio prvi zahvat pape Pija IX. u prvoj godini njegovog pontifikata u korist štovanja svetog Josipa. Prigodom sazivanja Prvog vatikanskog sabora do pape su došla brojna traženja da se još više proširi štovanje svetog Josipa, osobito kroz proglašenje njegova patronata nad sveopćom Crkvom. Koncil nije stigao uslišiti ove molbe zbog nasilnog prekida u rujnu 1870.. Stoga je sam papa Pio IX. 8. prosinca te iste godine proslijedio sa svečanim proglašenjem putem dekreta Kongregacije za obrede Quemadmodum Deus.

Blagdan patronata svetog Josipa je premješten 1913. na srijedu trećeg uskrsnog tjedna, a potom 1956. zamijenjen spomendanom svetog Josipa radnika 1. svibnja. Unatoč tome, bosonogim karmelićanima je dopušteno, prigodom odobrenja liturgijskog kalendara 1957., zadržati blagdan patronata svetog Josipa „zaštitnika našeg Reda“.

Sveti Josip, zaštitnik svega Karmela

Liturgijska obnova nakon Drugog vatikanskog sabora pojednostavila je liturgijski kalendar. U kalendaru odobrenom 14. veljače 1969. naslov „zaštitnik sveopće Crkve“ nestaje iz glavnog blagdana sv. Josipa 19. ožujka. Naravno da nije ukinut, nego se držalo prikladnim zadržati samo biblijski naslov „zaručnik Djevice Marije“, ostavljajući pojedinim biskupskim konferencijama i redovničkim obiteljima slobodu dodavanja drugih naslova. Na temelju Upute Kongregacije za bogoštovlje o vlastitim kalendarima (29. lipnja 1969.), svetkovina patronata svetog Josipa je dokinuta i u kalendaru bosonogih karmelićana. Generalni definitorij OCD odlučio je tada prenijeti naslov „zaštitnik našega Reda“ na svetkovinu 19. ožujka. Uz to je odlučeno da inače neobvezatni spomendan svetog Josipa radnika bude obvezatan za cijeli red. Te su odluke, međutim, brzo pale u zaborav. Dok je naslov „zaštitnika Reda“ sačuvan u liturgijskim tekstovima O.Carm., u onima OCD-a je brzo nestao, budući da ni svetkovina ni spomendan nisu bili uključeni u vlastiti kalendar OCD. Pa ipak, u svojim novim konstitucijama nakon Drugog vatikanskog sabora, i O.Carm. i OCD nastavljaju se pozivati na svetog Josipa kao na svoga „zaštitnika“ (Konst. O.Carm., 91; Konst. OCD, 52). U tome treba vidjeti važan čimbenik jedinstva cijele karmelske obitelji, koji možda nismo dovoljno uzeli u razmatranje niti cijenili.

Suvremeni svijet

Živimo u vremenu u kojem se Crkva ne bavi obranom od nekog izvanjskog neprijatelja, već nastoji prepoznati svoj zadatak autentičnog naviještanja evanđeoske istine. U svijetu koji potrebuje konkretnost i osjećaj za otajstvo, u svijetu u kojem nastojimo izbjeći trajnim vezama i obvezama, i u kojem se zatvaramo u sterilnu narcisoidnost, Josip nam pokazuje put odricanja od samih sebe, put odgovornosti u svakodnevici, put tihog djelovanja da bi obitelj živjela i napredovala. Otac obitelji nastoji zaliječiti rane vlastite kuće. Naš zaštitnik nas stavlja pred potrebu da se zaliječe rane čovječanstva, i rane unutar same Crkve. Nema ni Crkve ni Karmela bez osoba koje zaboravljaju sebe da bi dan i noć radile kako bi drugi imali na što se osloniti. Rade u skrovitosti, noseći u srcu vlastite brige i muke, često ne videći ni plodove niti dovršetka, pouzdajući se samo u onoga od kojega dolazi ime svakom očinstvu (usp. Ef 3,15). Takve će osobe uvijek pronaći u svetom Josipu svoga zaštitnika i uzor, svoga „oca i zaštitnika“.

Riječ je došla Josipu u snu, koji možemo tumačiti kao njegovu molitvu, njegovu nutrinu. Moglo bi se reći da je svaki Karmel mjesto snova: molitva je poput sna koji u sebi sadrži tajanstvenu poruku. Karmelska zajednica je skupina osoba koje sanjaju da od vlastite kuće naprave novi Jeruzalem, osoba koje dijele isti proročki san o jednom boljem svijetu, osoba koje se daju svaki dan zahvatiti snom spasenja. Slušajući svakodnevno Riječ spasenja, suobličavamo se Kristu u njegovoj poslušnosti i volji da služi, njemu koji nije došao da bude služen, nego da služi, njemu koji je u malom djetetu našao primjer kakvi trebamo biti želimo li ući u kraljevstvo Božje. Karmelićani, poput svetog Josipa, sanjaju i održavaju svjetlo nade koje svijetli za jedan novi svijet obećan onima koji su pozorni na Riječ Božju, jer će Bog sve učiniti novo.

Sveti Josip čuva Karmel ne samo „od neprijateljskih zasjeda i od svake protivštine“, nego ga održava čvrstim u njegovom jednostavnom i dubokom identitetu. Kao pravedan čovjek, pokazuje nam put kojim nam je ići do željenog cilja. U tom smislu nema dvojbe da štovanje svetog Josipa nije samo jedna pobožnost ili pobožna vježba, nego program života, sastavni dio karmelske karizmatske baštine. Zajedno s Marijom, Josip je evanđeoska slika u kojoj mi karmelićani možemo iščitati i shvatiti što zapravo znači „živjeti u pokornosti Isusu Kristu“. Stoga ćemo se s pravom nastaviti utjecati njemu kao našem ocu i zaštitniku, ali i kao vjernom prijatelju i vještom vodiču na putu nasljedovanja Isusa.

Dok svijet nastoji izaći na kraj s Covidom-19, ujedinimo se u molitvi s liječnicima i bolničarima, sa znanstvenicima i istraživačima, za one koji su pali kao žrtve virusa i za obitelji koje danas oplakuju svoje drage. Neka naš zaštitnik Josip zaštiti svakoga od nas i s nježnom Božjom ljubavlju proširi svoju zaštitu na cijeli svijet.

Bratski u Karmelu

o. Míceál O’Neill, O.Carm., Generalni prior

o. Saverio Cannistrà, OCD, Generalni predstojnik